O DUHOVNOME VODSTVU
(bilješke iz različitih izvora)

priredila Vida Lučić

KRATKA POVIJEST DUHOVNOGA VODSTVA
(I ODNOS S PSIHOTERAPEUTIKOM I PSIHOLOŠKIM SAVJETOVANJEM)

bilješke iz zaključka članka: Ermanno Ancilli O.C.D “Dalla mistagogia alla psicoterapia la direzione spirituale ieri e oggi” Mistagogia e Direzione Spirituale. Roma: Pontificio istituto di spiritualita del Teresianum. 9-51.

Duhovno je vodstvo prirodna potreba čovjeka koji želi duboko živjeti svoj duhovni život. Već sv. Pavao piše poslanice pojedincima a iz prva tri stoljeća kršćanstva postoje brojni tekstovi upućeni pojedincima i grupama. Iz tekstova je očito da su uvijek upućeni osobama i grupama s kojima je autor teksta imao osobni dodir. Osim toga, tema je uvijek prilagođena konkretnim situacijama.
Prvi svoj pravi izraz duhovno vodstvo nalazi u istočnome i zapadnome monaštvu, počevši od IV. stoljeća. Tu se duhovno vodstvo shvaća kao vježbanje kreposti pod vodstvom stručnjaka koji je model, arhetip savršenoga duhovnoga života a ne toliko učitelj.
Duhovni odnos “oca” i “sina” očituje se osobito u dvije točke: a) očitovanje misli (gr. exagoreusis) b) razlučivanje duhova. Od VII. je stoljeća u zapadnim samostanima ispovijed (ako je duhovni vođa svećenik) i očitovanje misli uvjet i znak duhovnoga napretka.
S prosjačkim se redovima i pod utjecajem Četvrtoga lateranskoga sabora (XIII. st.) duhovno vodstvo šire shvaća i precizira se što ono jest. Od tada i laici, osobito trećoredci i članovi bratovština imaju duhovne vođe.
U XVI. se stoljeću duhovno vodstvo institucionalizira (ima i pravni značaj) i usustavljuje mu se nauk. Franjo Saleški postaje i ostaje model moderne duhovnosti.
U našemu je dobu duhovno vodstvo u krizi zbog:
a) zbrke koja je nastala s pojavom psiholoških savjetodavnih terapija koje često obuhvaćaju i tipične religijske teme
b) širenja duhovnoga vodstva zajednica koje mnogi vide kao alternativu osobnome duhovnome vodstvu.

Sljedeći se razlozi mogu iznijeti protiv suvišnoga približavanja psihološkoga savjetovanja duhovnome vodstvu:
a) Duhovno je vodstvo bitno crkvena i teologalna činjenica. Događa se u okviru Crkve, a Duh je Sveti glavni sudionik.
b) Duhovni je vođa Božji svjedok koji vođeniku pomaže prepoznati i prihvatiti plan Božji i surađivati s milošću u njegovu ostvarenju.
c) Vođenik se obraća duhovnome vođi kao crkvenome sredstvu Riječi Božje, a ne kao (psihološkome) savjetniku.
U svojoj se bîti narav duhovnoga vodstva lako razlikuje od psihološkoga savjetovanja u:
a) metodi: duhovno vodstvo – teološka, psihološko savjetovanje – psihološka
b) cilju: duhovno vodstvo – svetost, psihološko savjetovanje –  samokontrola
c) predmetu: duhovno vodstvo – milost i njezin razvoj, psihološko savjetovanje – sukobi i njihova razrješenja
d) osobnosti osobe koja im se podlaže: duhovno vodstvo – normalna osobnost, psihološko savjetovanje –  paranormalna (u nekom stupnju bolesna) osobnost.
Analitička psihologija može puno pomoći, a ponekad se pokazuje i nužnom za primjereno duhovno vodstvo određene osobe. Ona čuva duhovno vodstvo od apstraktnoga moralizma i podsjeća ga na svojstva čovječje naravi i trpljenje koje je vlastito čovjekovu stanju što se relativno lako zapostavlja u duhovnome vodstvu.
Danas je vrlo naglašena nužnost života u zajednici, s braćom kršćanima. To pokazuju i suvremeni duhovni i apostolski pokreti. Zbog toga se naglašava duhovno vodstvo zajednica (a ne toliko tradicionalno, osobno duhovno vodstvo). Ako se duhovno vodstvo zajednice provodi ispravno i znalački, ono nužno uključuje osobne razgovore s članovima zajednice jer je osobni razgovor bitno svojstvo svakoga duhovnoga vodstva.

NARAV I ZADACI DUHOVNOGA VODSTVA

bilješke II. dijela knjige: Costa, Maurizio D.I. Direzione spirituale e discernimento. Roma: Edizioni ADP (Apostolato della preghiera). 20023 (1. izdanje 1993). 55-108.

Što nije duhovno vodstvo?

1. nije sakrament pomirenja
Duhovno vodstvo uopće nije sakrament, pa zato duhovni vođa ne mora imati sakrament reda (može biti i laik, posvećeni laik). Duhovni vođa nije autoritet kojega uvijek treba poslušati. On daje savjete. Pogrešno shvaćanje duhovnoga vodstva kao da ono ima svojstva sakramenta pomirenja (ispovijedi) uzrokuje mnoge kritike na duhovno vodstvo: da je riječ o tutorstvu, mehaniziranju duhovnoga života, da se zahtjeva slijepa poslušnost duhovnome vođi. Autoritet je opravdan samo u svrhu služenja zajednici. S obzirom da duhovni vođa i vođenik ne ostvaruju zajednicu oni nisu vezani autoritetom jednoga od njih. Osim toga, dok se razgovori u službi duhovnoga vodstva nužno nastavljaju jedan na drugoga (teme se razgovora razvijaju iz jednoga susreta u drugi), ispovjednik ne smije na drugoj ispovijedi spominjati ono što je bilo u prethodnim ispovijedima.

2. ne sastoji se u tome da duhovni vođa vođeniku govori što treba raditi
Riječ Božja ima odlučnu ulogu u odgovju savjesti, ali duhovni vođa treba paziti da se ne nađe više u odnosu profesor-učenik nego odgajatelj-odgajanik (što je vlastito duhovnome vodstvu). Što duhovni vođa treba i što ne treba raditi:
- duhovni vođa ne govori vođeniku što on točno treba raditi
- duhovni vođa ne daje vođeniku “input” na koji onda očekuje određenu vođenikovu reakciju
- duhovni vođa nema svu inicijativu (dok bi vođenik bio pasivan). Oni dijele inicijativu.
- duhovni vođa treba više brinuti o tomu da je komunikacija autentična nego o tomu da mu je vođenik poslušan
- duhovni vođa treba paziti da se ne zametne da je nužna i osjećajna dimenzija procesa sazrijevanja savjesti. Treba paziti da se sazrijevanje savjesti ne shvati kao proces intelektualne asimilacije vođe i vođenika ili kao proces svediv na razmišljanje o općim principima, idejama i pojmovima.
- duhovno je vodstvo usmjereno na iskustvo, a ne na neki logički slijed koji treba ostvariti.
(Pri duhovnome vodstvu maloljetnih treba imati na umu da duhovni vođa u odnosu na maloljetnika u okviru crkve ima manju funkciju od biskupa ili župnika; manju od roditelja ili poglavara zajednice u kojoj maloljetnik živi.)

3. nije psihoterapija
Ne treba se zavaravati da duhovno vodstvo i psihoterapija mogu posve isključiti jedno drugo. Duhovno vodstvo ima i psihološku dimenziju, a psiholog nužno zadire i u duhovnu dimenziju pacijenta. Duhovni vođa, kao i psiholog, mora biti svjestan i odgovoran u odnosu na to da on nužno ima pozitivan ili negativan utjecaj na duhovni i psihološki život vođenika odnosno pacijenta. Važno je da se uloge duhovnoga vođe i psihologa ne miješaju, da se uloga jednoga ne podlaže ulozi drugoga već da se naprosto razlikuju.

Što je duhovno vodstvo?

1. Određenje
Duhovno je vodstvo pomoć koju po komukaciji vjere jedna osoba (duhovni vođa) pruža drugoj (vođeniku) sa svrhom da druga osoba u punoj istini postane ono što on već je u redu Božje providnosti; da pod vodstvom, s pomoći i podrškom duhovnoga vođe može slobodno kročiti svojim duhovnim životom prema svetosti, učeći kako razlučivati volju Božju u vlastitoj svakodnevici. Razlučivanje će vježbati tako što će razlučivati upravo o stvarima te svoje svakodnevice.

2. Odnos duhovnoga vođe i vođenika
Pridjev se “duhovni” odnosi na prvenstvo Duha Svetoga u trijadnome odnosu Duh Sveti-duhovni vođa-vođenik. Duhovni vođa i vođenik su oboje, prije svega, učenici istoga Učitelja i trebaju osluškivati Duha Svetoga koji im jednome progovora kroz drugoga. Duhovni vođa treba paziti da ne potiče da ga vođenik dogmatično sluša. Osim toga trebaju paziti na moguća iskrivljenja osjećaja odgovornosti. Duhovni je vođa obično skloniji svoju odgovornost shvaćati prenaglašeno, a vođenik je obično skloniji izgubiti iz vida svoju odgovornost. Taj pridjev osim toga podsjeća na stvarnost postojanja zakona Duha ali i zakona tijela, svijeta i Sotone. Duhovno vodstvo ne može pobjeći od stvarnosti duhovne borbe.

2.1-2. Nazivi toga odnosa: “Duhovno vodstvo” – “Duhovni vođa” – “Duhovni vođenik”
Postoji više naziva za taj odnos. Tradicionalni je “duhovno vodstvo”. Termin “vodstvo” označava da se pretpostavlja da vođenik “ide k nekom određenom cilju” i to ide u prilog primjerenosti termina. S druge strane, taj termin nije evanđeoski: nema ga u Objavi, a Isus je izričito rekao da jedan drugoga ne zovemo vođom. Treba znati da se duhovni vođa bira slobodno i može se napustiti ili zamijeniti drugim kadgod vođenik misli da je tako dobro, a osim toga vođenik nije dužan slušati savjete svoga duhovnoga vođe. Duhovno vodstvo ne služi tomu da se vođenik liši odgovornosti već je ono upravo odgoj vođenika za slobodu i odgovornost. I duhovni vođa i vođenik se trebaju vidjeti kao “đakoni Duha Svetoga”, s time što duhovni vođa ima katalizatorsku ulogu (olakšava susret vođenika i Duha Svetoga. Vođenik u duhovnome vodstvu treba prvenstveno stjecati iskustvo Boga a ne iskustvo duhovnoga vođe. Biblijskim je rječnikom duhovni vođa “glas” (gr. ????, lat. vox), a “Riječ” (gr. ?????, lat. Vox) je jedino Bog (usp. Mt 3,3; Lk 3,4).
U duhovnome su vodstvu neizbježna dva pitanja: odnos ovisnosti i neovisnosti duhovnoga vođe i vođenika te sigurnost. Određena je ovisnost nužna, ali treba razlikovati autentičnu ovisnost svojstvenu duhovnome čovjeku od psihološke ovisnosti. Duhovni čovjek teži tomu da bude ovisan o Kristu. Što više ovisi o Kristu to se više udaljuje od duha samodostatnosti i autarhije koji ga udaljuje od istine da je stvorenje i da se može ostvariti jedino kao stvorenje (ovisno o stvoritelju). Što više čovjek kroči putem obraćenja od vlastite nezavisnosti o ikome (deprorijarizira se) a prema ovisnosti o Kristu i poslušnosti Duhu to se snažnije ostvaruje i to je slobodniji. Sigurnost je vezana za razlučivanje duhova a ono je nužno rizično. Sigurnost se u duhovnome vodstvu ne ostvaruje kao jamstvo autoriteta duhovnoga vođe. Sigurnost treba tražiti putem duhovnoga vodstva, a ne u duhovnome vodstvu. Duhovni se vođa i vođenik mogu pouzdati jedino i isključivo u Boga.

2.3. “Duhovno očinstvo” – “Duhovni otac” – “Duhovno dijete” ili “Duhovno majčinstvo” – “Duhovna majka” – “Duhovna kćer”
I ovi su termini klasični. Postoje pozitivne i negativne strane metafore odnosa roditelja i djeteta. Pozitivne su:
- riječ je o odnosu koji je usmjeren na pomaganje
- osobe u odnosu nisu u jednakome položaju
- odnos je pedagoški
- ozračje je ljubavi bitno za odnos
Negativne su:
- pravi majka i otac imaju stvarni autoritet nad djetetom dok duhovni vođa nema autoritet nad vođenikom
- danas je očinstvo pa i sâm termin “otac” u krizi, želi se izbrisati lîk oca. Osim toga, kad Isus o Bogu govori kao o Ocu naglašava ulogu oca (koji ljubi) a ne ulogu djeteta čime izbjegava probleme koji izlaze iz podsjećanja na ranjeni ili nezdravi odnos s vlastitim zemaljskim ocem
- Isus je rekao da nikoga ne zovemo ocem. Zato treba naglasiti da su duhovni vođa i vođenik prvenstveno u odnosu braće prema jednome, Bogu Ocu, a tek onda u odnosu “roditelja” i “djeteta”.  
Iz toga proizlazi da se duhovno vodstvo može shvatiti kao “duhovno roditeljstvo” samo ako ga se gleda kroz prizmu sakramenta odnosa čovjeka prema Bogu Ocu i ako se ostvaruje prvenstveno kroz bratski odnos duhovnoga vođe i vođenika a tek onda i kao odnos roditelja i djeteta.
U kontekstu sakramentalnoga značaja duhovnoga vodstva treba naglasiti da je ono više slika vječnoga odnosa Boga Oca, Sina i Duha Svetoga nego slika odnosa povijesnoga Isusa prema svome Ocu. Povijesni je Isus bio u odnosu poslušnosti (usp. Fil 2,8) i podređenosti Bogu Ocu (usp. Iv 14,28).

2.4. Drugi termini: “Duhovno pratiteljstvo”, “Duhovna formacija”, “Duhovno savjetovanje”.
“Pratiteljstvo” je kao termin postalo jako aktualno u antitradicionalističkome duhu ’70-tih godina XX. stoljeća. Osobito se rado rabio u pastoralu poziva. U procesu se sazrijevanja razlikuju uloge duhovnoga vodstva i pratiteljstva. Osoba koja je npr. u novincijatu kroz koji ga prati jedna osoba može imati drugu osobu za duhovnoga vođu. Termini su “pratiteljstvo” i “pratitelj” česti u dokumentima i crkvenome nauku nakon II. Vatikanskoga sabora, a značenje im se mjenja s obzirom na kontekst. Katkada se koristi i kao sinonim za duhovno vodstvo. Ivan Pavao II. je ipak često rabio termin “duhovno vodstvo”. Duhovno se pratiteljstvo profiliralo kao generički termin koji označava svaki tip duhovne ili psihološke pomoći. Osobito se nakon I. Vatikanskoga sabora termin “pratiteljstvo” rabilo da bi se naglasio karizmatički značaj duhovnoga vodstva za razliku od ne nužno karizmatičke naravi “duhovnoga pratiteljstva”. Termin se “duhovni pratitelj” često rabi da se naglasi da je riječ o osobi koja nema sakrament svećeničkoga reda, ali to nikako ne znači da je termin “duhovno vodstvo” rezerviran za svećenike.
Termin “duhovna formacija” ipak treba ostati rezerviran za formaciju za posvećeni život. “Savjetovanje” naglašava neautoritativan značaj vođe te svojstvo refleksije i interiorizacije savjeta koje vođa daje vođeniku.

2.5. Zaključak
Terminom se “duhovno vodstvo” naglašava bît toga odnosa a to je da se vođenik usmjerava određenome cilju (slobodi i poslušnosti Duhu). Osim toga, on je već toliko ukorijenjen u tradiciji da se može zadržati bez obzira na odmak od doslovnoga značenja njegovih sastavnica.

3. Odnos vođe i vođenika. Fenomenološki, egzistencijalistički i pastoralni vid.
Tko može inicirati taj odnos?
Teoretski, i vođa i vođenik.

Vođenik treba imati jasnu sliku o dva problema: o tomu koja je vrijednost duhovnoga vodstva (v. prethodni tekst) i o tomu koga će odabrati za vođu.
Važno je ne očekivati previše od duhovnoga vođe jer on nije deus ex machina. Neki traže duhovnoga vođu koji živi daleko od njih, pa na susrete s njim moraju daleko putovati. Često se iza toga krije vođenikova želja da se pokaže važnim i osobitim.

Kako naći duhovnoga vođu?

Neki poslušaju preporuku prijatelja, subrata ili susestre iz redovničke zajednice, poglavara ili roditelja. Ponekad se u krugu osoba okupljenih oko nekog apostolata ili npr. u župi naprosto primijeti da je neka osoba obdarena za vođenje drugih i da se stavlja na raspolaganje za to. Ponekad se duhovni vođa koji je svećenik odabere nakon dobroga iskustva s ispovijedanjem kod toga svećenika.

Koji su kriteriji za odabir duhovnoga vođe?

Tu se nameće klasično pitanje: treba li odabrati osobu koja ima puno iskustva u vođenju, koja je mudra i razborita ili onu koja puno zna. Pod “mudrom se i razboritom” osobom ovdje misli na osobu koja zna razlučivati duhove i koja dobro zna kako opće principe primijeniti na konkretne okolnosti u životu vođenika. Ta osobina pretpostavlja izrazito jedinstvo takve «mudre i razborite» osobe s Bogom, a ona se očituje u kreposnu životu takve osobe, naročito u ljubavi. Tri sastavnice dobroga vođe (iskustvo u vođenju, mudrost i razboritost, znanje) teško se i u kome nalaze u savršenoj mjeri. Različiti izbori odgovaraju različitim razdobljima duhovnoga života. Za početnika je u duhovnome životu važnije da je duhovni vođa iskusan, a za onoga koji je već odmakao važnije je da duhovni vođa puno zna. To je zbog toga što se osoba koja je već odmakla u duhovnome životu može poslužiti vlastitom mudrosti i razboritosti te vlastitom iskustvu stečenom u ranijim prosudbama i procesima odlučivanja.

S gledišta duhovnoga vođe postavljaju se drugačija pitanja, npr. je li dobro komu preporučiti da si potraži duhovnoga vođu, je li se dobro sâm ponuditi koga duhovno voditi.

U pravilu se ni najmanje ne preporuča sebe ponuditi kao duhovnoga vođu. U 95% slučajeva to svjedoči da osoba koja se nudi ima unutarnju želju nametnuti se kao autoritet, da želi upravljati drugima ili da na taj način traži vlastito samoostvarenje i sigurnost da je u pravu. Često su takve osobe sklone dogmatizmu, sektaštvu i nemaju povjerenja u druge, a iznad svega pokazuju veliku vlastitu nesigurnost.
Da bi se osobi savjetovalo ili preporučilo da si potraži duhovnoga vođu potrebno je da bude u određenoj dobi i u razdoblju života u kojemu je sposobna živjeti svoju vjeru bez padova u subjektivizam, u kojemu je sposobna iznutra proživljavati Riječ Božju i istinu o sebi, Bogu i svijetu bez pada u samosažaljenje. Pretpostavlja se poznavanje Riječi Božje, vjerskih istina i kateheze.

A.2. Proces duhovnoga vodstva.

Narav je duhovnoga vodstva dinamička. Duhovni vođa ne čini dobro ako se ponaša kao da je dovoljno “samo osluškivati Duha Svetoga, biti mu poslušan i dobro razumjeti okolnosti života vođenika”. Taj je cilj pomalo utopistički. Postoje određene ideje vodilje kojima treba poučiti vođenika, a razložene su u kontekstu svetopisamskoga odnosa Boga i čovjeka. Bog je paradigmatski duhovni vođa, u tom se odnosu nalazi slika svake vrste ljudskoga duhovnoga vodstva. Vođenik možda neće odmah primijeniti ono što mu se govori, ali je ipak važno da mu se izlože te ideje vodilje. On će ih već polako upoznavati, početi cijeniti, zatim zaželjeti i uzeti ih kao kriterije kojima će vrednovati događaje iz svojega života i kojima će se ravnati u razlučivanju.
Na početku se duhovnoga života gotovo svaka osoba najbolje nađe u jednoj ili drugoj duhovnosti, npr. Tereze Avilske, sv. Bonaventure, sv. Ignacija Lojolskoga. Svi ti duhovni putevi imaju zajedničku shemu: put očišćenja, put prosvijetljenja, put ujedinjenja. Iako im je shema ista, važno je naći onaj put koji osobi najbolje odgovara jer će tim putem najbolje usvojiti svetopisamsku Božju poruku.
Da bi se moglo primjereno duhovno voditi neku osobu važno je obratiti pažnju na neke točke:

Duhovnim se vodstvom osobi treba pomoći da dođe do svoga “srca”, da siđe u svoju nutrinu do onoga što ta osoba jest. Cilj je dovesti osobu do toga da komunicira iz onoga što ta osoba jest, a upravo tako treba komunicirati svaki odgajatelj ili učitelj. Zato je svako duhovno vodstvo istodobno formacija novoga duhovnoga vođe. Zbog istoga je razloga (zbog toga što treba doći do vođenikova srca) vođenikova molitva obavezan i neprocijenjivo vrijedan predmet duhovnoga vodstva.

Prijelaz iz odnosa u kojemu se daju izričite upute u odnos bez izričitih uputa.

Na početku će vođeniku trebati davati izričite upute, a s vremenom će duhovni vođa trebati postajati razboritiji i mudriji u svojemu djelovanju, sve diskretniji i “mekši”. Vođenik vremenom postaje sve manje slijepo poslušan i sve spremniji poslušati prijateljski savjet a ne roditeljski nalog. Iskustvo pokazuje da oboje, i duhovni vođa i vođenik, oboje tijekom procesa duhovnoga vodstva postaju sve više ono što oni jesu i sve više rastu u svojim ulogama (duhovnoga vođe i vođenika).

Poteškoće u procesu duhovnoga vodstva.

Poteškoće mogu biti vrlo različite. Mogu se razdijeliti na one vođeniku izvanjske (osobito one društvene i kulturološke) od onih koje su vezane osobno za vođenika. Među posljednjima se razlikuju one koje se nalaze u vođeniku ali kojima on nije uzrok (tjelesne, podsvjesne i nesvjesne psihološke, duhovne poteškoće u kojima vođenik nema slobode npr. pokreti utjehe ili suhoće, napasti) i one koje se nalaze u vođeniku i on im je uzrok (on svojom slobodom uz njih prijanja; u tomu postoje različiti stupnjevi slobode i odgovornosti vođenika). Duhovni vođa treba vođeniku pomoći da prepozna takve poteškoće, da razluči o kakvoj je poteškoći riječ i što znači njezino pojavljivanje.

B. Razgovor u službi duhovnoga vodstva.

Duhovni je razgovor trenutak u kojemu se odgojiteljsko djelovanje najsnažnije očituje. Odgojni se utjecaj duhovnoga vodstva očituje u čitavome životu vođenika, ali najsnažnije u vrijeme njihova duhovnoga razgovora.
Da bi se opisao autentični duhovni razgovor treba uzeti u obzir antropološki i teološki vid takvoga susreta. Antropološki, treba razlikovati razgovor, raspravu i dijalog. Razgovor je usmjeren na dubinsko poštovanje sugovornika, a odvija se na planu susreta dva subjekta. Rasprava je usmjerena traženju istine, a odvija se na logičkome planu. Dijalog je usmjeren na prožimanje potreba iz psihološkoga i logičkoga reda, subjektivnosti i objektivnosti, osobe i istine. Duhovni je razgovor po naravi dijalog. Duhovni vođa treba istodobno biti usmjeren na vođenika kao osobu i na istinu i to sa svrhom da se vođenik kao osoba i istina ujedine. To je jedna od tipičnih poteškoća s kojim se susreću duhovne vođe.
Teološki, papa Pavao VI u enciklici Ecclesiam Suam govori o tomu što je autentični dijalog između bilo koje dvije osobe (br. 42-44, 47). Dijalog koji vodi spasenju ima sljedeća svojstva:

1. začinje ga Bog (inicijativa je njegova),
2. izraz je Očeve ljubavi i ostvaruje se u duhu ljubavi i sa svrhom ljubavi,
3. ne mjeri se zaslugama onoga kojemu se osoba obratila za razgovor niti onim što je osoba koja se obratila za razgovor postigla primjenjujući ono do čega je u duhovnome razgovoru došla,
4. pristupa mu se u slobodi, nijedna strana ne može biti pod prisilom,
5. dostupan je svima, katolički je,
6. stupnjevit je (odvija se u određenome slijedu).

Papa kaže: “Dijalog koji se vodi na takav način ostvaruje jedinstvo ljubavi i istine, uma i ljubavi” (br. 47). Kardinal Martini u pastoralnome pismu Effata govori da duhovni razgovor mora biti one kvalitete koje je kvalitete i komunikacija čovjeka s Bogom. Ta se komunikacija rađa u tišini, ona je progresivna, kumulativna i povijesna, ostvaruje se u dijalektici očitovanja i neočitovanja, svjetla i sjene, odnosi se na ono što na zemlji nikada nije apsolutno zbog čega trebamo poštovati i imati osjećaja za otajstvo svake osobe, ona pretpostavlja uzajamnost u odnosu, traži odgovor iako zna da odgovor nikada nije jednostran, sadrži pouku, poziv na više (magis) te iznošenje stvari svoje nutrine. Kardinal osobito upozorava na štete koje može prouzročiti nestrpljivost i žurba sugovornika jer se njima lomi odnos tišine-riječi-susreta.

B.3. Sadržaj razgovora u službi duhovnoga vodstva.

Sljedeće teme trebaju i mogu biti predmetom razgovora u službi duhovnoga vodstva, a popis bi se mogao i produljiti:
- uzajamno upoznavanje
- općenito psihološko stanje (npr. zadovoljan, tužan, u utjesi, u suhoći; važno je utvrditi uzrok određenoga stanja)
- stanje tjelesnoga zdravlja
- problemi iz područja osjećajne ravnoteže (npr. antipatije, prijateljstva, reakcije u odnosu s roditeljima)
- preblemi iz područja odnosa s drugima (npr. u obitelji, školi, poslu, crkvi, nekom udruženju ili grupi kojega je vođenik član)
- ideje i vizije vezane za općenite životne probleme (npr. što misli o …)
- uspjesi i neuspjesi (npr. u poslu, obitelji, s prijateljima)
- unutarnje sklonosti i mane (grijesi mogu biti značajni, ali ne nužno; izricanje grijeha vezano je samo uz sakrament pomirenja ne i uz duhovni razgovor)
- teologalne kreposti (vjera, nada, ljubav; danas se često naglašavaju vjera i ljubav, a zanemaruje se nada)
- druge kreposti (npr. siromaštvo, poslušnost)
- osjećaj za čovjeka, kako vođenik shvaća čovjeka, osjećaj za otajstvo
- kako vođenik vidi Boga, Isusa Krista, Crkvu, Mariju, Kraljevstvo Božje
- raspoloživost za nesebične ciljeve, duh žrtve, odricanja i mrtvljenja
- molitva, Riječ Božja, sakramenti; ideje o njima i kako se prakticiraju
- naviještanje Radosne vijesti drugima, apostolat, svjedočenje i služenje; ideje o njima i kako se prakticiraju
- odluke: od najmanjih do izbora zvanja ili staleža.

ZAKLJUČAK

Duhovno vodstvo se ne obavlja u jednome razgovoru. Ono je duhovno iskustvo, odgoj za slobodu, razlučivanje duhova i poslušnost Duhu Svetome. Ono ima početak i faze koje slijede jedna drugu, koje se ne mogu preskakati niti se vraćati na raniju. Ima kvalitativne skokove, promjene u ritmu, a ponekad uključuje i sukobe. Ne treba se pretvarati da je taj odnos savršen niti se duhovni vođa ili vođenik trebaju obeshrabriti kada naiđu poteškoće. S obzirom da se duhovno vodstvo počinje da bi jednom završilo (kada se vođenik relativno ostvari, stekne unutarnju slobodu i ostvari takav odnos s Bogom da mu je iz ljubavi poslušan), treba znati da je ono to djelotvornije što vođenik više duhovno i ljudski raste. U mjeri u kojoj vođenik više raste to je u njemu manja potreba za pomoći koju mu može pružiti duhovni vođa, barem u onim područjima života koja su već bila predmetom duhovnoga vodstva. Ako duhovno vodstvo nastavlja živjeti to je zbog uvijek novih situacija koje se događaju u duhovnome životu vođenika.