Mi smo Društvo za promicanje kršćanskih vrijednosti, a cilj nam je promocija kršćanskih vrednota unutar svih slojeva društva. Društvo je u djelovanju usko povezano sa Ustanovom za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori, sa Kristofori Nota d.o.o., te sa Zakladom Kristofori. Društvo je predalo statut Varaždinskom biskupu, te se nalazi u fazi probacije. Društvo prema državi djeluje kao udruga građana.
NOVOSTI, ZANIMLJIVOSTI
Katoličko društvo Kristofori
krenulo je sa uređivanjem i izdavanjem novog vjerskog časopisa imenom Book. Book je katolički časopis koji nosi nevjerojatna, ali stvarna svjedočanstva čuda vjere u životu. Moderno, svježe grafičko oblikovanje učiniti će Vam čitanje užitkom! Narudžbe na: 098 227 821 ili
Glavni urednik časopisa Book je Josip Lončar. Godišnja pretplata je 180 kn.
..............................................................................................................................
Donji tekst skinut je i preveden sa službenih stranica ICCRS-a (Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove Vatikan):
Pohvala Svetoga Oca Pape Benedikta XVI kardinalu Cordesu
za njegov doprinos Katoličkoj karizmatskoj obnovi i drugim pokretima
12. prosinca 2009. godine
Vaša Eminencijo, kardinale Cordes! Dragi prijatelju!
U ovim obimnim studijama vama u čast, prigodom vašeg 75-og rođendana, želio sam biti prisutan, najmanje s riječima zahvalnosti i blagoslova. Više se i ne sjećam kada smo se prvi put sreli. Ponešto sam znao o vama kroz vaše članke u časopisu "Communio" iz 70-ih godina prošloga stoljeća.
Ono o čemu ste vi pisali, uvijek je bilo povezano s očiglednim, hitnim i konkretnim pitanjima sadašnjosti, ali sve to je uvijek bilo označeno i razmatranjem onoga bitnoga i to na takav način da to čitatelja odvede do pravih odgovora, slijedeći intimnu logiku same stvari. Nakon otprilike godinu dana, obadvojica smo bili sudionici njemačke biskupske konferencije, onda su vas pozvali u Rim da budete dio Papinskog vijeća za laike. Kratko nakon toga, Sveti Otac me je postavio na čelo Kongregacije za doktrinu vjere, a onda smo obadvojica živjeli u vječnom gradu, tijekom gotovo četvrt stoljeća.
Odvažnošću i kreativnošću na početku svoga rada u Rimu, otvorili ste nove putove kojima ste vodili mlade ljude Kristu. Iza kuća u Via della Conciliazione, pronašli ste staru crkvu San Lorenzo "in Piscibus", koja je zatim poslužila kao školski atrij – jednu staru posvećenu građevinu kojoj ste pomogli da povrati svoju prastaru ljepotu, od koje ste načinili središte za susrete mladih s Kristom.
Također ste dali doprinos nastanku i rastu Svjetskih dana mladih.
Posebna karakteristika vašega pastorala je to što ste ostali predani "pokretima". Karizmatski pokret, Communion and Liberation, i Neokatekumenski put imaju mnogo razloga da vam budu zahvalni. Dok su u početku organizatori i planeri u crkvi bili uvelike rezervirani u pogledu ovih pokreta, vi ste odmah osjetili život koji progorijeva iz njih – silu i snagu Duha Svetoga koja otkriva nove putove i nepredvidive načine kojima održava crkvu mladom.
Vi ste prepoznali pentekostalni karakter ovih pokreta i osobno ste mukotrpno radili kako bi ih crkveni svećenici rado prihvatili.
Svakako, uz poštivanje organizacije i planiranja, često je bilo dobrih razloga da budu skandalozni, pošto su oni donijeli nove i neviđene elemente koji se nisu uvijek mogli lako integrirati u postojeće organizacijske strukture.
Vi ste vidjeli da je organsko mnogo važnije nego ono što je organizirano; vi ste vidjeli da su postojali ljudi koji su bili duboko dirnuti duhom Božjim i da su na takav način ondje rasli novi oblici autentičnog kršćanskog života i autentični načini postojanja Crkve. Naravno, ovi pokreti su se trebali urediti i u potpunosti uvesti; oni su trebali naučiti prepoznati svoje granice i postati dio zajedničke stvarnosti Crkve u njezinoj pravoj konstituciji zajedno s Papom i biskupima. Stoga im je potreban vodič i pročišćenje, da bi mogli dosegnuti taj oblik svoje istinske zrelosti.
Usprkos svemu, oni predstavljaju darove za koje trebamo biti zahvalni. Više nije moguće ni zamisliti život Crkve u ovom našem vremenu, a da u nju ne uključimo i ove darove Božje.
Konačno, vi ste postali predsjednik Papinskog vijeća Cor Unum i vi ste zbog toga odgovorni za dobrotvornu aktivnost Crkve u svijetu. Vi ste s radošću prihvatili ovaj zadatak, sa svojom uobičajenom energičnošću i s očima vjere koje su gledale u ono bitno i davale oblik ovom zadatku. Iznad svega vi ste se brinuli da Karitas ne postane humanitarna organizacija kao sve ostale, da on ne bude orijentiran prema političkom, nego da uvijek ostane izraz vjere, što u njegovom suštinski bitnom dinamizmu mora postati ljubav.
Papa Benedikt XVI
Slomljen, a blagoslovljen: duhovne vježbe s Richardom Rohrom
Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina.
16. Šesnaesti nagovor: Prijateljstvo
Gospodine, ponovo dolazimo pred Tebe. Vjerujemo da si tu za nas i mi želimo biti ovdje za Tebe. Želimo biti ovdje i jedni za druge, za Tvoje ljude koji su kao ovce bez pastira. Pokaži nam Gospodine kako biti sestra, brat, majka, otac, djed, baka, prijatelj... i kako da ljubimo tvoje ljude. Pokaži nam jer mi to ne znamo. Drži nas u svojoj ljubavi i blizu sebi. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te za ove duhovne vježbe i dajemo Ti ovu molitvu u Isusovo ime. Amen.
Mislim da su tri stvari važne za življenje evanđelja. Prva je da moramo naći načina ostati u vezi s realnošću duhovnog svijeta, s unutarnjom realnošću. Ne mislim pod time samo na strukturu religije, na moral ili na brigu oko zakona već na duhovnost, na unutarnji svijet u kome je Bog živ i govori nam simbolima i slikama. To je mnogo dublje od onoga što podrazumijevamo pod religijom.
Moram to izreći jer je istina: institucionalna religioznost zapravo je udaljila mnoge ljude od duhovnosti. To je samo činjenica. Institucionalna religioznost daje ljudima tek dovoljno da ne moraju ići za pravom stvari, da ne moraju ići unutarnjim putovanjem, da ne moraju otkriti svoje duše. Siguran sam da to nije Božja volja. Isus nas je došao pozvati na putovanje po Duhu Svetomu, k Duhu Svetomu i s Duhom Svetim. To je putovanje koje svatko od nas na određen način mora proći sâm za sebe. Možemo poslušati što su drugi prije nas rekli, ali u konačnici moramo sami krenuti i vjerovati svome iskustvu, te se susresti sa svojim zvijerima i anđelima.
Moramo ih otkriti za sebe i imenovati ih, nazvati ih za sebe. Prvo je dakle pravilo da moramo naći načina očuvati, upamtiti, zadržati realnost unutarnjeg svijeta. Možda to uključuje samoću, možda poopćavanje, sigurno uključuje molitvu, odvajanje od sustava i postavljanje pravih pitanja kao što su: što se to zaista događa?! Jesam li ja duhovna ili samo religiozna osoba?!
Druga stvar je da se moramo potruditi da uvijek i svugdje budemo zaljubljeni. Možda to zvuči kao kliše, ali svaki dan moramo nastojati 'omekšati' svoje srce. Ukoliko nećete 24 sata na dan, uvijek i svugdje tražiti Gospodina da vam omekša srce, ono će bez sumnje otvrdnuti. Morate pronaći načina svakodnevno se kretati prema ljubavi, jer bez nje naši životi nemaju smisla. Čovjek koji ne ljubi jednostavno ne poznaje Gospodina, ne može Ga poznavati.
Može biti religiozan, biti pun legalizma i zakona, koristiti prave riječi na pravom mjestu, ali neće poznavati Gospodina. Nemojte dozvoliti da se i vama to desi. Moramo pronaći načina da se svaki dan ponovo zaljubimo. Znam da to zvuči romantično i za one u srednjim godinama nemoguće i nerealno, no mislim da je to istina. Da bi se to dogodilo, morate riskirati. Morate imati novu perspektivu i gledati na svoj život i na sebe s novog gledišta kako biste razumjeli što se to događa u vašem srcu.
Treće, kako bismo razumjeli Gospodina i Evanđelje, mislim da moramo negdje u svom životu imati kontakt s takozvanim „nefunkcionalnim“ ljudima koji nisu ulovljeni u igru uspješnosti, koji nisu baš kao i mi. Oni su nam potrebni za naš integritet, za našu istinu, naš rast. Svi mi trebamo biti u vezi s ljudima koji nisu naizgled predivni, pametni, uspješni... Trebamo gubitnike oko nas kako bismo se radikalno pitali što to uopće znači uspjeti.
Trebamo ljude koji ne igraju našu igru: ljude o kojima sam govorio u jednom prijašnjem govoru o siromasima. Za naše vlastito obraćenje potreban nam je kontakt s ljudima na koje se drugačije gleda, koji su možda hendikepirani, retardirani, stari, samohrani roditelji... No svakako se osigurajte da ostanete blizu malenih.
Želio bih zapravo govoriti o prijateljstvu. Znam da nas nitko nije podučio kako imati prijatelje, dapače, često su nas odgovarali od toga. Bio je tu strah od zbližavanja, strah od homoseksualnosti, strah od posebnih prijateljstava. No nema drugačijih prijateljstava od posebnih. Sva su posebna. Nakon dugogodišnjeg iskustva rada i kontakta s ljudima, znam prepoznati ljude iz kojih izvire život, iz kojih izlazi energija, koji su stvarni i nadahnjuju. Mogu reći da su to uvijek ljudi koji imaju prijatelje jer riskiraju da ih imaju. Riskiraju otvoriti se i dati od svog srca, od svoje vjere, riskiraju svoju ljubav za druge. Nema drugog puta.
Kako bismo uopće razumjeli božansko prijateljstvo ako nismo iskusili ljudsko?! To ne znači da se morate ovog časa ustati i otići steći prijatelje. Imati prijatelja je u prvom redu jedinstven i veliki dar, no ima i puno našeg udjela u tom daru: potrebno je usuditi se dijeliti sebe s drugima. Dajem vam dozvolu da dijelite sebe s drugima i da se nikome zbog toga ne ispričavate. To je dar. Prijatelj je osoba s kojom možeš iskreno razgovarati, na koju se možeš ljutiti, s kojom možeš kreativno podijeliti svoj unutarnji emocionalni život.
Kršćansko prijateljstvo nije trač-odnos gdje se dvije osobe susretnu i žale se na bližnje, na svoju zajednicu, obitelj, samostan... Dobro, bit će razdoblja kada ćete se osjećati nesposobni tolerirati događanja i druge oko sebe, no uzmimo si kreativno mjesto na kojem o tome možemo govoriti, priznajmo to, ali nemojmo na tome stati. Svi smo iskusili negativne osjećaje. Pa što s njima?! Podijelimo ih s drugom osobom i krenimo prema molitvi. Dogovorimo se da zajednički molimo za tu stvar tjedan, dva, ili mjesec... ovisi o težini problema. Znam da upravo u teškoćama i kroz kušnje Gospodin povezuje i zbližava ljude.
Često se pred problemima osjećamo tako bespomoćni i maleni, no istina je da vi možete stvari promijeniti, ako to dolazi iz konteksta vjere. Podijelite s drugom osobom svoje osjećaje, svoju vjeru, molitvu koju nosite u sebi i tada ćete moći svojoj obitelji ili zajednici ponuditi alternativu, neku opciju.
Ako ostanete sami postajete ogorčeni, osjećate se bespomoćno i jer se malo pomalo svi počinju izolirati i zatvarati u svoje živote i svjetove, vi počnete to isto činiti. U samostanima se to često dogodi, budu puni osamljenih osoba koje žive u hotelu, gdje nitko ne može nikome vjerovati, biti iskren i izreći istinu na glas. Ali ako se možete pomaknuti s tog mjesta, krenuti naprijed, tada je to Duh Sveti koji vam govori kako kreativno sugerirati, kako kreativno suočiti ono što treba suočiti i kako to učiniti da se drugi ne osjete posramljeno i poniženo već cijenjeno i voljeno.
Kao „autsajder“ koji ne živi u samostanu mogu reći da me žalosti što sam prečesto vidio kako negativni ljudi upravljaju redovničkim životom. To je zato jer su najglasniji, najčešće najmanipulativniji te izrazito dominantni. Negativizam ima dug put u redovničkom životu i šteta što je to tako. To je djelo zloga. Koliko negativnih, nesretnih žena i muškaraca kontrolira zajednice i samostane u ovome svijetu!
To je grijeh i ne bi se smjelo događati. Ima dovoljno punine života, slobode, milosti Božje, Duha Svetoga da pronađemo izlaz iz toga bez osuđivanja te osobe. Takve su osobe žrtve koje same trpe. Kako ih možemo osloboditi te patnje?! Kako da te paralizirane pojedince koji žive bez nade (vidite im beznađe na licu) vratimo u život?! Ako ih napadnemo, kao što bismo prirodno učinili, uglavnom pogoršamo problem. Moramo pronaći načina da ih svojom prisutnošću liječimo, jer je stvarno previše negativnih ljudi u redovničkom životu koji umiru iznutra.
Tu moramo koristiti svoj zdrav razum. Život se lako može prepoznati, očit je, ne morate biti genijalac da ga pronađete. Očigledno je što je život, u čemu ima snage i ljepote, a što je smrt i uništenje. Ako ste umrli iznutra i imate hrpu negativizma, zlovolje, ogorčenosti, kiselosti i hladnoće u sebi, a hodate okolo govoreći ljudima i praveći se da pronosite milost Božju, to je jako ružan grijeh. Ohrabrujem vas stoga da pronađete kreativne načine ophođenja s negativnim ljudima, da pronađete kako da budete sredstvi njihova iscjeljenja. To nećete moći učiniti sami. Moći ćete to učiniti jedino povezani s drugima, kada iskusite snagu Duha Svetoga koja se rađa među dvijema moliteljima.
Mislim da nam je svima potreban onaj koji će govoriti istinu u našem životu. Molite za to, molite da u sebi pronađete snage i ovlastite neku osobu da vam kaže istinu o vama, da bude brutalno iskrena s vama i kaže vam gdje brljate, kamo idete... Recite toj osobi: Čuj, ako uvidiš da postajem negativna, nesretna, ogorčena, molim te reci mi to, nemoj da izgubim jednu godinu života, ili više... Ako niste dovoljno slobodni da to učinite, da to nekome kažete, zapitajte se zašto. Neću pogađati vašu motivaciju.
Ako imate odnose s drugima utemeljene na istini, ako ste dovoljno putovali procesom identiteta i znate tko ste kao žena/muškarac, kao sestra/brat, kao kćer/sin, kao žena/muž, i ako ste došli do mjesta mira, tada se nemate čega bojati, pa ni prijateljstava s ljudima suprotnog spola. Ne vidim u Evanđelju da bi Gospodin zabranio ženama da imaju prijatelje muškarce, niti muškarcima da imaju žene za prijateljice. Uglavnom to mogu oni koji su dobro shvatili zakone prijateljstva. Prvi je korak prijateljstva idealiziranje druge osobe, da mislimo kako je ta druga osoba totalno savršena i da će nas učiniti sretnima.
Put k prijateljstvu i intimnosti je put kroz tisuće strahova, strahova uglavnom od nas samih, ne toliko od grijeha. Te strahove moramo prikazati Gospodinu i predati mu ih: strah da nismo dovoljno voljeni, da nas nitko ne želi izabrati... Ako se nikad nismo suočili s tim strahom i priznali si ga, kako ćemo vjerovati Božjem izboru?!
Što to znači biti izabran, biti voljen, dozvoliti si da budemo voljeni?! Na mnoge smo načine izgubili umjetnost prijateljevanja. U braku je slična stvar. Kako malo bračni parovi znaju o prijateljstvu! Bili su mladi, oženili se, i ništa se u međuvremenu nije desilo što bi ih duboko povezalo s drugom osobom, pa ne znaju kako se povezati, jer se nisu povezali ni s kim drugim. Prijateljstvo je zaista dar podijeljenog života, dar zajedništva... Ako želimo ići dublje u duhovnom rastu potrebno je riskirati u prijateljstvu.
Ne mislim da je griješiti najgora stvar na svijetu. Najgore je kada se iz greški ništa ne nauči. Činiti pogrješke dio je putovanja. Svatko ih čini, bez iznimke. A ipak, neki imaju taj strašan strah od promašaja i pogrješke. Bog pak upravo koristi naše grješke i pretvara ih u uspjeh. Drugačije rečeno, koristi naše grijehe, slabosti i slomljenosti u našu korist. Kad učinite nešto krivo, kao što nam se događa svakim danom, priznajte to pred Gospodinom, pitajte Ga kako dalje, kako da drugi puta učinite bolje, kako da volite bolje, govorite bolje, vjerujete bolje...
Propovijedi izrečene za vrijeme duhovnih vježbi:
Prva propovijed: razmišljanja o molitvi „Oče naš“ i općenito o molitvi
Čitanja su bila sljedeća:
Post. 18, 20-32
Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti." Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom.
Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?" "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori. "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori. "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset." "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice." "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.
Kološanima 2, 12-14
S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.
Luka 11, 1-13
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite:
'Oče!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji
daj nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo
svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!'"
I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti."
"I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se."
"A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"
Možemo reći da ova čitanja govore o prirodi molitve i o pravom karakteru biblijske molitve koju vodi Duh Sveti. Vidimo Abrahama u knjizi Postanka koji nam pokazuje vrlo ljudsko obličje molitve, dijalog, pregovaranje, skoro pa cjenkanje. Takav razgovor, molitva, ne bi bila moguća bez duboke razine povjerenja, bez intimnosti između Abrahama i Gospodina. Abraham se pogađa s Gospodinom kako bi ga podsjetio na dobrotu koja se ovdje nalazi, da Ga podsjeti na ono što On već zna. To isto čini i Job. On kaže: sjećaš se Gospodine što si stvorio?! Ne gledaj na naše mračne strane, već se sjeti naših svijetlih strana.
I eto vidimo Abrahama kako se upušta u raspravu s Gospodinom, pa kaže: „OK, ako nema toliko i toliko dobrih u Sodomi, ima ih manje, ali ih ima dovoljno. Gospodine, sjeti se dobrote na zemlji i prepoznaj sebe u toj dobroti i znaj da mi svi ne možemo biti dobri, ali smo to barem djelomično.“ I čini se kao da je to djelomično dovoljno dobro za Gospodina. U isto takvo pogađanje uključeni smo svi mi. Nitko od nas ne može pred Gospodina donijeti svoja savršenstva. Zapravo ništa ne možemo temeljiti na našim savršenstvima, jer smo svi djelomično dobri, djelomično zli, kao i sve stvari na svijetu.
Moja definicija kršćanske zrelosti jest radosno prihvaćanje ograničenosti svijeta i općenito cijele stvarnosti. Da, to je za mene kršćanska zrelost: shvatiti da je sve ograničeno i nesavršeno, da ste vi nesavršeni, da je osoba kraj vas nesavršena, da je vaš samostan ili vaša obitelj nesavršena, da je katolička Crkva nesavršena, da je Vlada nesavršena, i da nema ničega na ovoj zemlji što ne bi bilo djelomično svjetlo, a djelomično tamno. U prvoj polovici svog života borimo se protiv toga i ne želimo da to bude istinito. Mnogi su duhovni učitelji rekli da je osnovni duhovni problem kod većine ljudi taj što smo užasno ljuti što nismo bogovi, što nismo savršeni. Nekad prođe i ¾ života a da to ne shvatimo. Neki na žalost to ne shvate nikada. Da, sve je ograničeno i nesavršeno i to je ono što Bog voli. Toliko to voli da je voljan cijeli se tome predati, čak i ako samo jedan mali dio odgovara na Njegovu ljubav.
U Evanđelju nam Luka u 11 poglavlju piše o molitvi. U ono je vrijeme bio običaj da učitelj ili duhovni vođa okupi oko sebe grupu učenika i njihov odnos je bio kao odnos oca i sinova (dobro vam je poznato da su to vrijeme svijetom dominirali muškarci), a svaka je grupa imala svoju molitvu. Isto je tako Ivan Krstitelj imao svoje učenike i zasigurno i svoju molitvu (voljeli bismo znati kako je glasila ta molitva). Isus daje svoju molitvu. Vidio sam da su mnogi razočarani ovom molitvom. Nije ukrašena, nakićena, uljepšana, već je prizemljena i praktična. Počinje sa Oče, jer se Isus u patrijarhalnom svijetu u kome je živio ocu obraćao sa Oče, iako u punom značenju riječi to znači i majka.
Prva stvar koju kaže je priznanje njegove veličine, njegovog „gospodstva“. Tvoje je Ime sve, ti si taj, ti si sve... To je kao najveći kompliment. Isus nastavlja sa željom da kraljevstvo Božje dođe, da se dogodi, da ono bude tu. To također podrazumijeva da moramo napustiti što god mi držali u ruci, naša mala kraljevstva, naše male sustave, naše uspjehe, naše uloge, nazive, titule, funkcije, pozicije, stupnjeve, sve stvari kojih se držimo i mislimo kako će to od nas učiniti nekog posebnog. Jer da bi kraljevstvo nebesko došlo, mala se kraljevstva moraju napustiti.
On traži od nas da pred Njim stojimo u položaju otvorenih ruku koje traže da se On brine za nas. Ti se pobrini Bože i za naš kruh svakidašnji. To znači da ćemo biti ljudi koji će stajati pred Bogom dan za danom. Napose mi u redovničkom životu moramo postaviti pitanje kako to može biti istina za nas, da li mi posebno danas vjerujemo u Božju providnost, ili smo spremili kruha i zaštitili se za sve dane svoje budućnosti?! Samo svatko od nas sam za sebe može odgovoriti o istinitosti toga, kako i danas o Njemu ovisimo. Moramo moći isprositi današnji kruh i sutra također, inače providnost postaje nepotrebna.
Tada Isus prelazi na oproštenje. Skoro jedna trećina molitve ima s time veze pa zaključujemo da je to vrlo važno. Kao prvo, ono što oproštenje podrazumijeva je da postoji nešto što se mora oprostiti: da će biti uvreda, da će biti ograničenja. Jer ako nesavršene ljude stavite jedne kraj drugih, njihovi se nedostatci 'taru jedan o drugog'. No to nas ne smije čuditi, ni vrijeđati, već se to mora uzeti kao takvo. Ni meni nije jasno zašto je Gospodin stvorio toliku neograničenu mogućnost međusobnog ranjavanja.
Da, oproštenje je ključno! Svakodnevno se moramo pitati kako moliti tu molitvu, jesmo li ljudi opraštanja ili su naša srca otvrdnula. Jer ako više ne možemo opraštati, tada smo mrtvi i taj se dio naše duše nije predao Gospodinu. No opet, poznavajući našu malenost, Isus kaže da moramo moliti kako nas ne bi uveo u napast, i kako bi nas oslobodio zla. Ja se ne mogu nositi s progonstvom, sa značajnim nerazumijevanjem, s nekom vrstom ogromnog odbacivanja. Mislim da nitko od nas ne može reći kako se zna nositi s time.
Ta molitva govori Gospodinu da znamo da se ne možemo nositi sa svime, pa molimo da nas za sad toga oslobodi. Mislim da je to rekla Ana Frank: on nam neće dati kartu sve dok ne sjednemo u vlak. Tako moramo moliti prije nego sjednemo u vlak da se sa time uopće ne moramo nosit. A kad vlak dođe, da nam dadne kartu, no da nas za sada oslobodi toga jer smo malene i slomljene osobe. Toliko smo svjesni svoje slabosti, da ga molimo da nas oslobodi zla.
Gospodin dalje kaže: nastavite moliti, jer kako ćete nastaviti moliti, pitanja će se mijenjati i vi ćete rasti. Da, to je naš Gospodin. On se bavi rastom ljudi. Ne bavi se davanjem odgovora, iako bismo mi to željeli. On želi da mi rastemo punim kapacitetom. Gospodin želi stoga da nastavimo moliti i moliti danima, mjesecima, godinama, pa ćemo vidjeti da će se i naša molitva mijenjati. To je stoga što će se naša pitanja promijeniti, kao i prostor u našoj duši.
Konačno završava s vrlo zanimljivim dijelom o Duhu Svetomu. Govori o ribama, zmijama, štipavcima, pa kaže da li možete zamisliti nekoga tko bi tražio, a ne bi primio Duha Svetoga?! Ja mislim da je ono što On kaže jednostavno ovo: kad god molite, ono što zapravo činite je da tražite Duha Svetoga. Sva je molitva u tome. Vidite, mi uopće ne molimo, to Duh Sveti moli u nama. Nije da mi molimo, a Gospodin odgovara. Naša je molitva već Božji odgovor, jer inače, bez Duha Svetoga, nećete ni poželjeti moliti.
Ne možete ni krenuti prema Ocu ukoliko nemate u sebi Duha Svetoga. Tomas Merton rekao je pod kraj svog života: „Ne znam da li sam ikada molio, no znam da sam čeznuo za molitvom“. Kada više nemate želje za molitvom, počnite se bojati. Tada se možda već dogodilo otvrdnuće srca ili postoji neko neopraštanje.
Ako u svom srcu želimo moliti, TO je djelo Duha Svetoga, a ne iskustvo uspjeha u molitvi; beskrajna želja za time da se povežemo s Bogom. Bog nas poziva na životnu intimnost gdje možemo vjerovati onome što govorimo Bogu jer govorimo iz srca, gdje se možemo pogađati s Bogom poput Abrahama, gdje možemo moliti za čežnju za molitvom. Možemo moliti da dođe kraljevstvo nebesko, možemo ga zvati Oče, tata. Možemo moliti da se svaki dan pobrine za nas i da ga mi svaki dan trebamo i da svaki dan mekša naša srca opraštanjem.
Druga propovijed
Čitanja su bila sljedeća:
Propovjednik 1,2 2,21-23
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.
Kološanima 3,1-5 i 9-11
Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge!
Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist.
Evanđelje po Luki 12, 13-21
Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu." Na to mu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" I dometnu im: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje."
Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.'
I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu."
Ova nam čitanja jasno govore o posjedovanju. Ono je iluzija i prijevara, a ipak ljudi, većina ljudi u SAD-u temelje svoje živote na posjedovanju. Sve će to otići u jednoj noći i ako ste svoje živote temeljili na tome, sve ćete izgubiti u tom trenutku. Bit ćete nitko, a to nije dobro. To je pakao. Nebo je kad ste netko.
Prvo nam je čitanje malo pesimistično. Toliko puta ponavlja ispraznost. Ona znači prazninu i upozorava nas da ne temeljimo svoje živote na nečemu šupljem i prolaznom. Moramo razlučiti između onoga što je Isus nazvao Kraljevstvom nebeskim, onim što prolazi i onim što nikada neće proći, što ostaje i traje. Pavao nam govori da samo 3 stvari traju: vjera, ufanje i ljubav. Sve drugo umire i prolazi.
Ono što zbunjuje su takozvane stvarnosti. Ljudi se u njih ulove kao u mrežu i misle da su istinite. Govore mi da se duhovne stvarnosti ne može uzeti tako ozbiljno, već se treba prvo pobrinuti za kruh svakidašnji. Taj naš kruh svagdanji opravdava cijeli život zarađivanja i štednje i vrtnje oko novca. A znate da što se više zarađuje, to se više želi, a što se više želi, to se manje u tome uživa. I to se naziva „pobrinuti se za svakodnevni kruh“!
Posjetio sam Filipine i primijetio da kada ljudi u selu zakolju prase ili pile, pojedu što mogu sa svojom obitelji, a ostalo odmah podijele drugima u selu. Tako konstantno ulaze jedni drugima u živote, kuće, prostore – kroz hranu čija je bitna svrha da se dijeli i da ljude povezuje. U našem vrlo tehnološkom i naprednom društvu izmislili smo hladnjak. To nam nije bilo dovoljno pa smo izmislili zamrzivače, a onda to sve poboljšavali – da budu veći i bolji. Tako mijenjamo stvari, misleći kako je to napredak, ali to zapravo nije naš izbor.
I mijenjamo stvari jednu za drugom, bez izbora i bez shvaćanja onoga što smo napustili sa svakom promjenom koju smo učinili. Svi sad već imamo hladnjake i zamrzivače, ali bilo bi nam dobro shvatiti cijenu koju plaćamo za njih: da ne znamo više dijeliti. Nije nam potrebno podijeliti pola svog pileta, jer to možemo pospremiti u svoj hladnjak. Malo po malo, naši se životi udaljuju jedni od drugih.
Znate li da većina kuća u Africi nema vrata koja se mogu zatvoriti?! To su male kuće od blata sa slamnatim krovom, kao u starim filmovima o Tarzanu. Tako je cijelo selo jedna proširena obitelj. Jedan mi je starac rekao kako mu se sviđa ovako živjeti, te dodao da čim se ljudi presele u kamene kuće, stave na ulaz vrata koja se mogu zatvoriti. Jednom kad imate vrata, ne znate više kako dijeliti i svaka se osoba brine za svoje: svoje novce, svoj posjed, svoju štednju... Upravo o tome priča Isus u ovom Evanđelju. Ponekad potrošimo cijeli život na skupljanje novaca, a izgubimo svoju dušu. Izgubimo percepciju onog bitnog u životu, ono za što smo stvoreni i sve prolazi, prolazi tako brzo i nitko od nas ne može zaustaviti to vrijeme koje prolazi.
Moramo moći razlikovati između stvarnoga i stvarnosti. U Americi nas uče da je ono stvarno u realnosti, u stvarnosti. No ono to nije. Nemojte prodati dušu za stvarnosti, za praktičnosti koje nam se dan za danom nameću, koje nam govore da su ona Kraljevstvo nebesko i traže od nas da se pred njima poklonimo. Kad god odustanemo od pravog Boga, prihvaćamo nekog drugog. Američki je bog novac.
Proveo sam na žalost puno vremena na aerodromima i u avionima i 95% razgovora kojeg čujem je kako se može bolje zaraditi. O tome se priča ispred mene, kraj mene, iza mene... Bez prestanka se moram podsjećati da moj život MORA biti više od pukog zarađivanja novca. Gdje se nalazi radost koju bi vam novac trebao dati? Gdje se nalaze život i sloboda? Priznajte, nikad nismo imali više nego sada, a nismo puno radosniji. Radost je jedna druga realnost, nešto što se događa u Bogu, ne može se stvoriti raznim okolnostima, zapravo se uopće ne može stvoriti. Radost se može jedino otkriti, ona je jednostavno tu.
Radost je kad pođemo tim putem o kojem smo pričali na ovim duhovnim vježbama. Umjesto da bude, da postoji, radost smo definirali sa 'imati'. Imati nam nikada neće dati radost. Čak je moguće da nam se oduzme sve što posjedujemo, a našu nam radost ne mogu taknuti. Isus je tu drugu realnost za nas opisao kao Kraljevstvo nebesko i mi smo pozvani biti ljudi toga kraljevstva. Ne samo katolici i ljudi koji idu u crkvu, nego ljudi koji temelje svoje živote na stvarnome, na onome što im nitko ne može uzeti i što ne može proći. Sve drugo je ispraznost.
U drugom čitanju nam sv. Pavao govori: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu“. Mislim da se dosta često moramo pitati: jesam li već umro? Ili smrt tek treba doći. Smrt u kršćanskoj duhovnosti dolazi s krštenjem, iako naravno praktički ona to nije, ali smo umrli s krštenjem svemu što ovaj svijet nudi. Vidim sve te krštene ljude koji skroz temelje svoje živote na ovome svijetu, i misle kako njihovo krštenje nije značilo ništa, jer su sve svoje adute položili na uspjeh, na to da izgledaju dobro, da izgledaju „cool“, da budu jedni od predivnih ljudi u američkom sustavu.
Mi kršćani ne pokušavamo biti morbidni ili negativni, samo istiniti. Jer oni će, isto kao i mi, završiti na istom groblju. To nije morbidno, to je jednostavno istina. Čini se da su sveci to znali. Priča se o sv. Damjanu da je napuštavši obale Belgije na putu ka gubavcima, slavio svoj pogreb. On je rekao da nema što izgubiti, jer je već sve napustio i dao. To je sloboda! Sve dok još imamo puno za izgubiti, još smo zatvoreni, još temeljimo svoje živote na ispraznosti, a ne na radosti.
Radost je ono što se događa u Bogu. Radost je ono što se događa u vama, prostor u kojem znate tko ste, da ste ljubljena djeca Božja, da ste bezuvjetno ljubljeni. Radost je ono što se događa između Oca i Sina, ona je dar i upravo je sada ovdje. No ona se ne može posjedovati kao što se posjeduju svjetovne stvari. Ona posjeduje vas. Netko je rekao da je to kao leptir: ako trčite za njim, on bježi od vas. Ali ako sjednete, saberete se, umirite se, on dolazi na vaša ramena. Živimo u kulturi koja traži radost na tako različitim mjestima, na kojima je nikad, nikad neće naći.
PAPA i YOUTUBE
Nakon što je Vatikan otvorio svoj program na stranicama YouTube-a (www.youtube.com/vatican), papa je objavio svoju poruku za 43. svjetski dan medija. Ovo što slijedi je zaključak poruke, u slobodnom prijevodu s engleskog jezika:
"Želio bih zaključiti ovu poruku obraćajući se na poseban način mladim katoličkim vjernicima: želim vas potaknuti da date svjedočanstvo svoje vjere u digitalnom svijetu. Draga Braćo i Sestre, pozivam vas da ugradite u kulturu ovog novog svijeta medija i tehnologije, vrijednosti na kojima ste sagradili svoje živote.
...navještanje Krista u svijetu novih tehnologija zahtijeva istinsko poznavanje tog svijeta ukoliko se za naše poslanje želimo služiti tehnologijom. Posebno je na mladim ljudima koji imaju skoro spontanu sklonost za nova medijska sredstva, da preuzmu odgovornost za evangelizaciju ovog 'digitalnog kontinenta'. Navještujte Evanđelje svojim suvremenicima s oduševljenjem. Vi poznajete njihove strahove i njihove nade, njihove težnje i njihova razočaranja: najveći dar koji im možete dati jest da s njima podijelite "Radosnu Vijest" o Bogu koji je postao čovjekom, koji je trpio, umro i uskrsnuo kako bi spasio sve ljude. Ljudska srca čeznu za svijetom u kojem ljubav ne posustaje, u kojem darovi međusobno dijele, u kojem se gradi zajedništvo, u kojem sloboda pronalazi smisao u istini, i u kojem se osobnost nalazi u zajedništvu punom poštovanja. Naša vjera može odgovoriti na ova očekivanja: postanite njezini glasnici!"
grafički dizajn web dizajn: www.adadizajn.com