Subota 13.9.2014.
Subota 13.9.2014.
"Ta iz obilja srca usta mu govore."
1Kor 10,14-22; Ps 116, 12-13.17-18; Lk 6, 43-49
Subota 13.9.2014.
1Kor 10,14-22; Ps 116, 12-13.17-18; Lk 6, 43-49
1Kor 10,14-22
Ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. Kao razumnima velim; sudite sami što govorim. Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve, nisu li zajedničari žrtvenika? Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega?
Ps 116, 12-13.17-18
Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.
Lk 6, 43-49
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.« »Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« »Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Komentar (Klub Kristofori)
“Ne možete biti sudionici stola Gospodnjeg i stola vražjega.” “Što me zovete Gospodine, Gospodine, a ne činite što zapovijedam?”
Vidim povezanost između ovih izjava.
Kada mala djeca u potrebi zovu: „mama, mama“, tada traže i očekuju pravu mamu, rođenu, onu koju vole, koja će im pomoći, koja će ih utješiti, koja će ih zaštititi i koja će ih, ako treba i stegom odgajati. Oni kada zovnu: „mama“, znaju koga traže, imaju je pred svojim očima, poznaju je, to je ona koja ih je rodila, koja ih je odgajala, koju imaju sa sobom od dana začeća, s kojom su osobito povezani i koju jedinstveno poznaju.
Nije li to nama odraslima pouka da možemo od male djece učiti o iskrenosti srca i jednostavnosti? Ako zovemo Gospodina i tako mu se obraćamo, zovemo li baš Njega ili nekog drugog? Poznajemo li ga, onoga koga zovemo? Jer Isus pita zašto ga tako zovemo, a ne činimo što zapovijeda. Dakle, jesmo li Gospodnji ili smo vražji? Ako ne dobijemo odgovor na naše “vapaje”, pitanje je koga zovemo ili koga nagovaramo. Tako je sve jednostavno, a mi smo ljudi mnogo toga zakomplicirali.
Jednom sam pročitala kako je neka umirovljena gospođa izjavila da su svi odgovori u Svetom pismu. Sve što nam stoji na putu, svaki problem, svaku nedoumicu možemo riješiti ako odgovor tražimo na pravom mjestu, u Isusovu životu, u onome što Isus zapovijeda, u evanđelju. Isus je u Bibliji ostavio nama, ne samo njegovim suvremenicima, ostavštinu, rekla bih, upute za život. Drugo je to što mi često odlutamo i ne posežemo za evanđeljem, već odgovor tražimo u drugim utjehama, a to već dovodi do idolopoklonstva, čim je nešto drugo čemu služimo važnije od našeg Boga. I zato nema odgovora i zato nismo sudionici stola Gospodnjeg, već, na žalost, stola vražjeg.
Tako je zastrašujuća ta istina, ili smo Božji ili smo vražji, ne postoji ništa između. To između je zamka Zloga.
Molim Gospodina da mi u snazi Duha Svetoga prosvijetli pamet da razumijem i živim po Svetom Pismu. Amen.
Ana Jurić
Komentar (Škola molitve)
"Ta iz obilja srca usta mu govore."
Ovu rečenicu sam prvi puta primijetila danas. Prolaze me trnci po čitavom tijelu dok ju čitam.
I povezano s tim: "Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam?"
Prvo, vraćam se na neka moja razmatranja od prije, ne sjećam se točno više tih razmatranja, ali znam da mi u njima često dolaze razmišljanja o mom srcu. Zato mi ovo sada dolazi kao prijekor - da li sam ja stavila svoje srce Isusu na raspolaganje, da li sam ja otvorena za promjenu? Da li sam spremna "iskopati u dubinu i postaviti temelj na kamen"?
Zanimljivo, po naravi sam nestrpljiva, volim da sve bude gotovo odmah, što prije... Ali ovdje sam tako površna i spora. Ne osjećam da me Isus požuruje, nego da mi govori da sam previše rezervirana kada je u pitaju ovaj projekt "novo srce". Škrto ulažem u gradnju ove kuće.
Onda kao izazov mi dolazi opet prva rečenica: "Ta iz obilja srca usta mu govore!"
U sebi osjećam kao komadić ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, krotkosti, vjernosti, blagosti, suzdržljivosti, čistoće... Obilje srca! Kao da me Isus "mami", izaziva me... Želiš li ti ovakvo srce?!
Ovo mi je bilo kao kada dijete kroz prozor slastičarnice vidi sladolede u prekrasnim bojama od kojih oči samo rastu! Tako su se moje "duhovne oči" napasle danas od ove rečnice. To si želim! Ne želim djelomično, ne želim "neke" dobre plodove, ne želim kuću koja će djelomično opstati kada navale bujice! Želim sve!
Tags: Karizmatski susreti