Kako nastaju krize u Crkvi?

Kako osobna kriza vjere tako i globalna kriza Crkve u osnovi ima jedan jedini uzrok

Kada je apostazirani nadbiskup Milingo ipak odlučio učiniti korak nazad i vratiti se u punopravno zajedništvo s Crkvom, nije mogao proći ''nekažnjeno''. Nakon epizode s Moonovom Crkvom ujedinjenja gdje se čak i ''vjenčao'' ali nikada i konzumirao brak sklopljen ''na slijepo'', Ivan Pavao II ga je nakratko vratio u Crkvu ali zabludjeli biskup je najprije trebao odraditi jednogodišnju pokoru u za to određenom samostanu gdje je živio povučeno i skromno. Negdje na polovici toga ciklusa, dao je intervju u kojemu ga je novinar vrlo odlučno pritisnuo da objani što mu se zapravo dogodilo. Odgovor koji je uslijedio bio je brutalan (surov) ali jasan kao dan i k tome pun poruke: ''Prestao sam moliti i počeo uživati u slavi koja mi ne pripada.'' Nadbiskup Milingo bio je do tada vrlo poznati propovjednik i egzorcist, a svi koji na ovakav način rade za Kraljevstvo znaju kako to može biti opasno, naročito ako se zaboravi od kuda si i na koji način došao do točke na kojoj se uz službu zna zakačiti i ponešto slave i samodopadnosti. Svjestan svoje krhkosti sv. Pavao je baš radi toga tražio od Crkava koje je podizao da mole za njega da ne bi propao nakon što je njima naviještao Evanđelje. To je jedini ispravan stav duše koja je spašena i to želi i ostati: ''Tko, dakle, misli da stoji neka pazi da ne padne!'' (1 Kor 10,12).

Još u Starom zavjetu nalazimo ovakve primjere kad ''slava udari u glavu'' pa Božji pomazanici, oni koji su s Bogom osvajali blagoslove sa sebe, svoj dom i cijeli izabrani narod, gadno padnu na pod ili čak otpadnu od vjere i Boga. Lista je poduža ali spomenimo samo neke. Gideon - taj silni karizmatični vođa Izraelaca, nakon što je iskusio silu Božju, na kraju je podigao idol od zlata i zaboravio na Boga uživajući punih 40 godina u slavi koja mu ne pripada. David je pao pa se digao ali je nakon njegova dokoličarenja, preljuba i ubojstva nedužna čovjeka kraljevstvo oslabljeno i podijeljeno. Reklo bi se, nema privatnoga grijeha, cijelo je čovječanstvo povezano a naročito oni koji po vjeri pripadaju istoj duhovnoj obitelji ili barem naciji. Isus je predvidio da bi se slični padovi mogli događati i među njegovim sljedbenicima, zato je rekao: ''Bdijte i molite da ne padnete u napast!'' (Mt 26,41) a sam je u molitvi provodio i više od toga, molio je ponekad i čitave noći. Nakon takvih ga je epizoda sila Boža jednostavno gonila da liječi, oslobađa i podiže (vidi: Lk 5,17) pa je to ujedno i ''recept'' za djelotvornu evangelizaciju, kako prije 2000 godina, tako i danas.

Bolna istina je da kršćani danas ne mole, ili mole ali na krivi način, stoga, stagnacija ili čak težak pad uslijediti će prije ili poslije, a kako bolan tek treba sačekati i vidjeti. Ponekad je to tako drastična stvar poput raspada braka ili obitelji ili napuštanja duhovnog poziva. Prema nekim anketama, parovi koji zajedno mole i idu barem na nedjeljnu misu razvode se tek oko 1%! Koliko je važna molitva u životima svećenika govori činjenica da  je veliki broj njih prije napuštanja zvanja prethodno imalo ozbiljnu krizu osobne molitve. Molitva sama po sebi nije toliko važna koliko radi činjenice da je to jedini način za primiti ono što je Isus nazvao ''sila odozgor''. To je zapravo sam Duh Sveti i njegovi darovi, karizme, zaštita i vodstvo. Koliko je Duh Sveti važan za život vjere možemo vidjeti i iz činjenice da sv. Pavao u Poslanici Galaćanima na čak pet mjesta govori braći: ''Slijedimo Duha!'' Duh Sveti je Duh Isusa Krista i Duh Nebeskog Oca. Zato je jednako važno imati neposredan i dubok odnos s Duhom Svetim kao i sa prve dvije Božanske osobe. Kako to postići ako ga se sjetimo jednom godišnje? Nikako. Onaj koji, kako kaže Isus - boravi u nama – zaslužio je mnogo više od toga. Zaslužio je da dan započnemo tako da ga pozdravimo, da baš Njega prvoga jer on je jedina osoba Svetoga Trojstva koja je u nama i pored nas baš uvijek pa i kad spavamo. Ne bi li onda naše jutro trebalo započeti tako da Duha Svetog pozdravimo: ''Dobro ti jutro Duše Sveti, predivni i silni Bože koji me ispunjavaš i okružuješ!'' Oni koji to redovno čine svjedoče o tome kako imaju manje demonskih napada, stresa, pogrešnih odluka, nepremostivih i fatalnih osobnih kriza! Iz toga možemo zaključiti da se to više činilo kroz povijest, koliko bi bilo manje ratova, manje smrtonosnih bolesti i elementarnih nepogoda ali zato više evangelizacije i spašenih duša svugdje po svijetu!?

''Formula'' o kojoj pišem je jednostavna:

Više osobne molitve + više prostora za djelovanje Duha Svetoga = osobna i globalna preobrazba! Zagarantirano je duhovni rast IN, a kriza je OUT. Jednostavno, samo o tome netko treba propovijedati opet i opet, nekome će ''flešnuti''. Iznenađeni odgovorom na naslovno pitanje?

Izvor: Dražen Bušić / Dnevno.hr