Josip Lončar: „Bog danas itekako progovara svima koji ga žele čuti!“

Razgovor o vjeri portala dnevno.hr s Josipom Lončarom

Vi ste jedan od najpoznatijih karizmatika u Hrvatskoj. Ravnatelj ste Ustanove Kristofori, urednik časopisa Book i autor nekoliko knjiga. Kako je izgledao Vaš put do karizmatika? Kako je izgledalo Vaše obraćenje?

Trudim se svim silama ostati nepoznat na način da ljudi koji odu s mojih predavanja i molitava, zapamte Isusa, a mene zaborave. To je često teško moguće. Duh ovoga svijeta potiče ljude da postanu zvijezde, a Duh Božji da postanu mali ponizni ljudi. Ipak, gotovo je nemoguće evangelizirati u sili Duha Svetoga i ostati nepoznat. Karizmatici, a ovdje sasvim konkretno mislim na sebe, ni po čemu nisu posebniji od drugih, osim možda po zaljubljenosti u Boga. Ta nas zaljubljenost vuče da život provodimo u molitvi, euharistiji, razmatranju Svetog pisma i služenju onima koji trebaju Božju pomoć. Što više upoznajemo Boga, to smo više svjesni svojih nesavršenosti i nije nas stid priznati da smo jednako grešni kao svi drugi, da imamo jednake brige, strahove, križeve kao svi ostali. Razlikujemo se po tome što imamo čvrstu vjeru u Božju ljubav koja nam je itekako dovoljan razlog da život živimo u nutarnjoj radosti i miru bez obzira na sve životne poteškoće. Osobno sam se s karizmatskim pokretom susreo prije dvadesetak godina. Do tada sam bio tradicionalni vjernik, odgojen u strogom katoličkom duhu – za što ću uvijek biti zahvalan svojim roditeljima i izvanrednim župnicima fratrima konventualcima – i prvi me susret sa spontanom molitvom vjernika laika nije oduševio, nego jako razljutio. Mislio sam kako to nije u redu i bio sam bijesan na župnika što je dopustio tako nešto. No, uskoro sam i sâm doživio iskustvo krštenja u sili Duha Svetoga i tako 'ubrzao' vlastiti put prema vječnosti. U ovih dvadesetak godina doživio sam mnoge nevjerojatne stvari. Tako sam kao laik bio pozvan da propovijedam po najvećim katoličkim crkvama u Europi (Dublinu, Londonu, Budimpešti, Lavovu, Insbrucku, pa čak i Jeruzalemu), držao sam duhovne obnove u preko tristo župa diljem svijeta, no najveću radost koju mi je Bog udijelio, bila je ta što sam prije nekoliko godina, na Veliki petak nosio križ u Jeruzalemu; to je čast koja svake godine pripadne samo jednome od svih sedam i pol milijardi ljudi. To je bilo i moje najveće duhovno iskustvo u životu. 

Možete li nam, onako laički, objasniti tko su to karizmatici i što ih razlikuje od ostatka svijeta? Što je to karizma? Je li ona namijenjena svakom čovjeku ili samo odabranima od Boga?

Katolički karizmatski pokret jedan je od šezdesetak priznatih pokreta u Katoličkoj crkvi i to, možda će vas ova činjenica začuditi, s najvećim brojem pripadnika. Karizmatik je najprije pripadnik tog pokreta a pokret je specifičan po tome što promiče pobožnost prema Duhu Svetome. Mi karizmatici se od ostatka svijeta ne razlikujemo ni po čemu osim po malo posebnijoj zaljubljenosti u treću božansku osobu, Duha Svetoga. Karizma je izvanredni dar ili sposobnost koju bez Boga ne možemo imati, ili kako to apostol Pavao kaže, objava Duha Svetoga koja se daje svakom vjerniku na opću korist. Tko god je postao dijete Božje po krštenju, taj je i posebno odabran i posebno obdaren ne samo darovima Duha nego mnogo više – samim djeliteljem darova, osobom Duha Svetoga. Prema apostolu Pavlu, karizme dobivaju oni koji vruće čeznu za njima i to kako bi po njima služili drugima i na taj način izgrađivali Crkvu. Sam je Isus rekao da će piti oni koji će biti žedni. Dakle, kao što karizmatici itekako gaje duboku ljubav i pobožnost prema blaženoj Djevici Mariji, iako ne pripadaju ni jednom marijanskom pokretu, tako vjernici u ostalim pokretima, ali i oni koji ne pripadaju nikakvom određenom pokretu, imaju karizme. Osobno mislim kako je svaki vjernik pozvan biti karizmatik u svojem vlastitom poslanju, bez da mora pripadati bilo kojem pokretu. 

Recite nam nešto o tome kako Bog govori ljudima i što je to dar spoznaje?

Bog danas itekako progovara svima koji ga žele čuti, no malo je tko danas osposobljen prepoznati ono što nam Bog govori. Ukoliko ne naučimo služiti se tim darom, ostajemo uskraćeni za mnoge važne informacije koje nam Bog daje kroz život i koje mogu značajno utjecati na kvalitetu cjelokupnog našeg života. Tako se, npr., možemo pitati zašto je Bog dopustio da nam se dogode neke loše stvari i čak povjerovati kako je On zapravo htio da se one dogode, a da istovremeno nismo svjesni kako nas je On uporno upozoravao na njih i htio nam pomoći da ih izbjegnemo. Samo da spomenem koliko je taj dar važan u sakramentu ispovijedi. Naime, on je dân svakome svećeniku kako bi imao što bolji uvid u duhovno stanje penitenta i kako bi penitenta na taj način najbolje približio Božjem milosrđu. Na žalost, premalo današnjih svećenika koristi taj dar. Osobno se koristim tim darom već preko dvadeset godina i on mi je vrlo koristan u pripremi propovijedi, ali i u osobnoj molitvi za ljude, jer mi kroz njega Duh Sveti daje znanje koje mi je bez njega nedostupno, a koje mi je potrebno kako bi On mogao djelovati u srcima ljudi kojima služim. Taj dar nikako nije samo za svece već je namijenjen svakom Božjem djetetu.  

Možete li našim čitateljima ukratko objasniti kako Vaša predavanja mogu utjecati na njihov duhovni razvoj te zašto smatrate kako je važno da vjernici prisustvuju na Vašim ali i na drugim karizmatskim susretima?

Jednom mi je spikerica na radiju postavila pitanje zašto bi ona trebala doći na jedan takav seminar, budući da je vrlo aktivna vjernica koja redovito ide u crkvu, moli se Bogu, pomaže siromašnima i vjeruje u Boga. Odgovorio sam joj vrlo jednostavno: „Ako te sve to što radiš i u što vjeruješ svaki dan preobražava u boljeg čovjeka i svaki dan malo-pomalo približava Bogu i udaljava od ovoga svijeta, nema nikakvoga posebnog razloga da dođeš na karizmatski susret, osim možda da se sretneš s ljudima koji jednako vole Boga kao i ti te ga zajedno s njima proslaviš. No, ako kroz godine ne možeš primijetiti značajniji napredak u svom hodu prema posvećenju, možda bi trebala razmisliti o dolasku.“ Tu odmah želim reći da karizmatski pokret nije jedino ili za svakog vjernika najbolje mjesto ili prilika na kojem će susresti živoga Boga, nego je on samo dio duhovnog bogatstva koje nam Bog danas nudi po Crkvi, i mnogi će se na sebi odgovarajući način naći u nekom drugom vidu pobožnosti ili služenja. Najbolje bi bilo obići više pokreta i duhovnosti unutar Crkve i onda odabrati ono najbolje za sebe i svoju životnu situaciju.

Tko su zapravo Kristofori i koje je njihovo poslanje? Što sve činite za naše kršćansko društvo te zašto to činite?

Kristofori su grupa katoličkih vjernika koji kroz različite pravne subjekte promiču kršćanske vrednote u našem društvu, ali i mnogo šire. Tako imamo Zakladu, Ustanovu i Društvo Kristofori. Organiziramo evangelizacijske seminare, predavanja, karizmatske susrete, tečajeve molitve te izdajemo časopise Book, Rhema i Pia. Također, izdajemo i knjige koje promiču kršćansku duhovnost. Činimo to zato jer smo u tome pronašli vlastite životne vrijednosti, oduševili se njima i zato ih želimo podijeliti i s drugima. Osim toga, odgovaramo na poslanje evanđelja i Crkve. Naime, Crkva u svojem kanonskom pravu obvezuje svakog laika bez iznimke: propovijedati evanđelje riječju, bilo pismenom bilo usmenom, učiniti sve što je u njegovoj moći da što većem broju ljudi pomogne doći do vjere u Isusa Krista i priključiti se njegovu tijelu - Crkvi, te aktivno živjeti svoju vjeru u svojoj župskoj zajednici. 

U razgovoru s nekim ljudima primijetila sam da neki vjernici misle kako su Kristofori neka zatvorena organizacija, odnosno da se seminari mogu pohađati samo na nečiju preporuku te da na pojedine seminare nisu pozvani svi koji žele, nego samo odabrani. Je li to istina, kako to tumačite?

Naši su seminari potpuno otvoreni za sve koji žele doći. Ako ih održavamo u crkvama, tada su potpuno besplatni a ako su u dvoranama, tada naplaćujemo simboličnu ulaznicu koja treba pokriti troškove održavanja susreta. Budući da se aktivno bavimo evangelizacijom, nas se je dvanaest ljudi odlučilo ostaviti svoje zanimanje i svoj posao i cijelo radno vrijeme raditi za evangelizaciju. Neki su se od nas odrekli unosnijih zanimanja i odlučili živjeti uz mnogo manju plaću od one koju smo prije imali. Plaću zaslužimo prodajom knjiga i časopisa te prodajom ulaznica. U ovoj krizi nam je veoma teško, ali se i na taj način želimo solidarizirati s onima kojima je jednako teško. Činjenica je da se teško postaje aktivnim članom Kristofora, no to je samo zato što se od naših aktivnih članova očekuje mnogo odricanja i mnogo rada. Tako smo se svi obvezali svaki mjesec odvajati značajan postotak novčanih primanja za potrebe evangelizacije, ali također imamo dnevnu obvezu zastupničke molitve, tjednu obvezu posta i pokore i stalnu obvezu rada na vlastitom posvećenju, tj. promjeni u bolje ljude. 

Ljudi koji su prisustvovali Vašim seminarima, govore kako nakon njih mijenjaju svoje živote i ozdravljaju u duhu ali i u tijelu. Je li bilo ozdravljenja pred Vašim očima? Kako Vi gledate na to, jeste li ponosni što ste upravo Vi dobili dar Duha Svetoga kojeg sada koristite da pomognete drugima? 

Zamislite grupu od nekoliko stotina ili ponekad čak i tisuća ljudi koji su se okupili kako bi Isus došao među njih. Mnogi od tih ljudi pate na duhu, duši ili tijelu. Među nama je uskrsli Krist koji nikad nije odbio nikoga tko je došao k njemu po ozdravljenje. Milim da je teško moguće da se, ako u takvoj grupi iskreno zamolimo Isusa, On, koji je svemoguća ljubav, ne učini ništa da pomogne potrebnima koji ga mole za pomoć. To bi bio znak da On nije prisutan ili da nije ljubav. Ipak, bez vjere, Bog ne čini ništa. On je među nama i ljubi nas, ali čini samo po vjeri. Na našim susretima pomažemo prisutnima da povjeruju, i zbog toga se događa da Bog izravno intervenira u ljudske živote. Do sada sam vidio gotovo sve vrste ozdravljenja osim uskrsnuća mrtvih. Ipak, najveće ozdravljenje je ozdravljenje duše, tj. trenutak kad u duši spoznamo da smo ljubljeno Božje dijete i kad na tu ljubav odgovorimo. Vidio sam mnoga iskrena obraćenja i to me najviše veseli. Lagao bih kad bih rekao da me ne veseli bilo koje ozdravljenje. Ima li nekoga među nama tko se ne veseli svom ozdravljenju ili ozdravljenju osobe koju voli? Isus nas sve jednako voli i zato se itekako raduje onima koji se otvaraju da prime ono što im On itekako želi i može dati. Nisam ponosan, jer znam da su darove dobili svi vjernici i žalosti me činjenica da danas tako malo vjerujemo u molitvu. Iz iskustva znam da se mnogi vjernici nalaze u najrazličitijim teškim situacijama, a da se ni ne sjete u molitvi ih predati Bogu. 

Što biste za kraj poručili našim čitateljima?

Na kraju pozivam sve one koji su možda izgubili vjeru u Boga, ili ju čak nikad nisu ni imali, da si daju još prilika i dođu na naše susrete, i ne samo na naše. Neka prvenstveno sami, u svojim srcima potraže Boga kojeg su primili na krštenju, neka ga potraže u svetohraništima crkava širom naše zemlje i neka ga pronađu u onima koji su ga već pronašli i koji imaju živo zajedništvo s Njime.

Izvor: 7Dnevno/br. 66