Razmatranje Svetoga pisma (II.)
Razmatranje Božje riječi od presudne je važnosti za naš duh! Papa Franjo jednom je prigodom to lijepo opisao: „Ono što mlijeko čini za tijelo, Božja riječ čini za duh - po Božjoj riječi raste vjera, a po vjeri smo djeca Božja“
Evanđelje po Ivanu govori o farizeju Nikodemu, koji dolazi Isusu po noći i ne može shvatiti što znači „ponovno se roditi“.
Razgovor s Isusom rasvjetljuje našu tamu
Ta noć, po kojoj dolazi Nikodem, je mrak, u kojem čovjek ne prepoznaje samoga sebe. Razgovor s Isusom rasvjetljuje njegovu tamu. Riječi našeg Gospodina daju mu svjetlo da prepozna osobu Boga u Isusu i da upozna samoga sebe, da otkrije dubinu vlastite osobe. Ispravno razmatranje, koje je primanje u svoj život svjetla Božje riječi, razjašnjava mi u tom svjetlu moju osobnost. Nikodem je uzor redovnika koji razmatra, jer meditacija ne može postati religijski bijeg pred istinom o sebi, koju je uvijek teško primiti. Nakon što se susretne Isus, nemoguće je prebivati u tminama noći! Ova je noć simbol čovjekova otuđenja i unutrašnje samoće, koje se skrivaju u privlačnim ponudama suvremenog svijeta. Želiš li upoznati Boga, upoznaj najprije samog sebe; govorio je Evagrije Pontski (+399).
Kroz istinu o svojoj grešnosti, do shvaćanja Božje riječi
Između Boga i čovjeka prostire se tamni oblak grijeha, kao onaj između Izraela i brda Sinaj, gdje je Bog pozvao Mojsija. On se popeo na brdo Sinaj kroz tmine oblaka i dobio deset riječi – Zakon Deset Božjih zapovijedi. Božji dar uklesan u kamenu postao je milost ne samo za Mojsija nego i za cijelu zajednicu Izraela, koja je putovala kroz pustinju. Ne smijemo mimoići taj događaj jer i mi živimo u pustinji kao i novi Izrael. Razmatranje dakle, nad Deset Božjih riječi postaje milost za cijelu redovničku zajednicu i za cijelu Crkvu. Osobni napor onoga koji razmatra, utječe na cijeli Božji narod. Da se primi i shvati Božja riječ, potrebno je proći kroz tamni oblak teške i ponekad mračne istine o vlastitoj grešnosti. Nužan je to i neophodan uvjet za plodonosno razmatranje.
Razmatranje je duhovna hrana
Razmatranje je također neki oblik duhovne hrane. Pustinjski su oci neprestano „žvakali“ Božju riječ. Izak iz Ninive (VII. st.) kaže: „U meditaciji riječi poprimaju u ustima posebnu slatkoću: može se neprestano ponavljati ista riječ i nikada nije dosta. „Žvačući Riječ“ (ruminatio) redovnik kao da posuđuje usne samom Bogu, koji uskršava zvuk riječi i svojim Duhom hrani. Razmatrana riječ Boga u biti je bila jedini temelj duhovnosti naših redovničkih praotaca – egipatskih pustinjaka i prvih cenobita. Davala im je jasnoću u prepoznavanju Božje volje i pobuđivala karizmatski dar razlikovanja duhova (diakrisis), proroštva (propheteia), naoružavala dušu u izuzetnu budnost (nepsis). Za egipatske anahorete temeljni uvjet za razumijevanje Riječi bilo je stanovanje Duha Svetoga u srcu onoga koji razmatra. Jedino je Duh Sveti mogao dati razumijevanje riječi Svetog pisma i jedino je On omogućavao poznavanje istine o čovjeku.
Početak pravog razmatranja
Božanstvo se otkriva u Riječi, ali Riječ također otkriva ljudski grijeh: „U Tvojoj svjetlosti gledamo svjetlo“, kaže Psalam 36. Zato prije razmatranja zazivamo Duha Svetoga da se Njegova snaga očituje u našoj slabosti. Otkrivanje naše slabosti pred Bogom poziva i dovodi na nas snagu Duha. Epikleza, odnosno zaziv Duha Svetoga početak je pravog razmatranja. On je lebdio nad vodama kaosa prije stvaranja (usp. Post 1) i jedino nas On može odvojiti od tame, do te mjere da naš život postane „danom“, o kojem je govorio Isus: „Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta“ (Iv 11,9). Razmatranje postaje također jasnom spoznajom ovih tama, koje izobličuju naše postojanje. Upravo u razmatranju očituju se: mrak slabosti i bezvolje, nejasan strah pred Bogom, rastresenosti teške za objasniti, skrivene i gurnute od nas samih u podsvijest, neriješeni konflikti i napetosti i konačno nesigurnost s kojom djelujemo.
Kad ne znamo što odlučiti
Sv. Luka u svome Evanđelju kaže: „U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu“ (Lk 6,12). Isus je molio cijelu noć. Odnosno, sve dok nije razjasnio u svom srcu ono što je bila volja Njegova Oca. Nakon ove molitve, „dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu“ (Lk 6,13). Nakon provedene noći u razmatranju, Isus uvodi Riječ u stvarnost života i izabire dvanaest učenika. U razmatranju doživljavamo konfrontaciju s našom „noći“, ali ustrajno i strpljivo razmatranje daje u konačnici jasnoću odluke za djelovanje. „Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike…“ Razmatranje daje ispravan oblik našem djelovanju; zahvaljujući tome, znamo što trebamo izabrati, onako kako je Isus znao koga izabrati nakon molitve na gori.
Cijeli članak potražite na kioscima u tiskanom izdanju (Book br 63)