Božji mir
I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srce vaše...
Kada promatramo Isusovo ponašanje,
vidimo taj mir koji izlazi iz Njega... smirenost kojom podnosi muku...
U svakom trenutku ima vlast nad sobom...
nad svakim pokretom i riječju.
Od tjeskobe Getsemanija i Judine izdaje,
preko suđenja i prihvaćanja križa,
do razapinjanja i same smrti,
ni jednog trenutka nije izgubio vlast nad sobom niti taj mir.
Nema ni traga žaljenju unatoč ljudskoj okrutnosti i nezahvalnosti, ondašnjoj
i našoj danas.
Čini se, da bi Gospodin radije još više trpio,
kada bi bilo moguće, samo da se svako Njegovo dijete spasi...
To je veličina Boga:
Ne uništiti mučitelje, nego ih ljubiti.
I što više promatram Isusovu muku,
to čvršće vjerujem u Njegovo Božanstvo i u bezgraničnu ljubav prema nama.
Taj mir kojim sve podnosi, mir koji dolazi iz potpunog predanja Očevoj volji... Mir koji je siguran dokaz da je u pravu... da je u Istini.
I mir Božji koji je iznad svakog razuma
čuvat će srca vaša i vaše misli...
A taj mir, tu snagu i stabilnost nalazio je u molitvi, u osami, u pustinji.
I nama je dao primjer i ostavio nam korizmu:
vrijeme promišljanja... odricanja... promjene...
upoznavanja sebe i svoje bijede i svojih ograničenja.
Tko upozna sebe, svoju nemoć i Božju svemoć i shvati
kako sam od sebe ne može baš ništa, da bez Boga ne može ni udahnuti,
tko to shvati, taj je na konju.
Taj je napravio ogroman pomak u životu.
I ako to shvatiš, brate, i ako tada prepustiš Bogu kormilo svoga broda,
ništa ti neće biti nemoguće, jer gdje ti ne možeš – Bog u Tebi može.
Moći ćeš čak i sebe pobijediti, što je najveća pobjeda od svih.
A kako sebe upoznati... kako se susresti s Bogom?
Isus nam je najbolje pokazao: u pustinji! U odricanju!
Zapravo... samo trebamo slijediti Njegove tragove.
Otići za njim u pustinju. Osamiti se.
Isključiti sve što nam odvlači pažnju: televiziju, radio, Internet,
nepotrebna druženja na kojima se uvijek pokajemo za sve ono što smo pričali.
Jednostavno odrezati sve nepotrebno.
Da... i buka je vrsta ovisnosti na koju nas Đavao navikava.
Zli želi da se bojimo tišine, jer zna da u tišini Bog progovara.
I zbilja, mnogi se danas strašno boje tišine.
Drže televizor uključen da im netko priča.
Pa kako čuti Boga, kada nam televizor radi da ne budemo sami?
Strah nas je samoće, ne vjerujemo da je Bog s nama.
Onaj tko je u strahu, mora znati da mu je to siguran pokazatelj da nešto ne štima u njegovu odnosu s Bogom. Kod Boga nema straha.
Isus nas vodi baš u pustinju.
Što ima u pustinji? Ništa!
Koga možemo sresti?
Sebe, Boga, i upoznati snagu napasti.
Čuti tišinu, čuti svoje srce, čuti Boga.
Kako se samo oči otvaraju i vid izoštrava kada skinemo ove šarene lažne naočale koje nam serviraju mediji i okolina kao način života i modu.
Kada se odmaknemo, sve se jasnije vidi, budniji smo.
Tada prepoznajemo i lakše se odupire zamkama đavla i napastima,
koje nam se uvlače u srce uvijek preko onoga što godi našem umišljenom ja,
i to umiljato i sa sto izlika i laskanja.
Tek kada se odupremo grijehu, upoznajemo njegovu snagu,
kao što iskusimo snagu vjetra tek kada pokušamo voziti bicikl uz vjetar.
Samo, Isuse, kome je stalo?
Kome je doista danas toliko stalo da bi išao protiv sebe, protiv ugađanja sebi,
tko danas vjeruje da se vrijedi potruditi?
Komu je cilj važniji od napora?
Uzalud je sve filozofiranje ako nismo u stanju ni ugasiti TV,
povući se u svoju sobu pred križ i moliti.
Ma, samo promatrati križ i razmišljati o Njegovim ranama... o Njegovoj muci. Manje govoriti, a više promatrati, slušati.
Nemoguće je razmišljati o Isusovoj muci, kaže A. M. Liguori, a da ne usplamtimo ljubavlju prema Njemu.
Tada će mir Božji koji je iznad svakog razuma
čuvati srca naša i naše misli.
Vera Markotić