fbpx

book hr banner 130x1000px

Ivana

O njoj su napisane priče i priče. Radosne, tužne, nedovršene, istinite, izmišljene... Javne i one tajne, u srcima. Svatko od nas ima o njoj barem jednu, svoju životnu priču. Priču o ljubavi 

…Marija je ljubav svog života pronašla rano. I odmah je bila sigurna da je upravo on taj, pravi. Bio je prijatelj njezina brata, nekoliko godina stariji, iskusniji. Brat se, ništa ne sluteći, često znao hvaliti njihovim zajedničkim, muškim „podvizima”. Samo njoj je poznato kako se osjećala slušajući ga, ona, samozatajna, nesigurna, gotovo neprimjetna. Kako bi i čime uopće mogla privući tako popularnog mladića? No, Marija se s vremenom razvila u privlačnu djevojku. Izgledalo je kao da toga uopće nije svjesna. No, on je očito bio i počeo ju je primjećivati na drugačiji, nov način. Možda ga je njezina silna unutarnja čežnja za njim, a da ni sam toga nije bio svjestan, privukla. Postupno, upoznajući je, zavolio ju je. Njegova se ljubav razvijala polako, ali postojano. Morao je biti veoma pažljiv, kako bi potpuno zadobio njezino povjerenje. Marija je bila presretna, živjela je svoj san. S vremenom, svjesni ozbiljnosti veze, željeli su zajednički život, no Marija je studirala i željela je najprije završiti započeto. No, život teče i ne može se zaustavljati, niti stavljati u naše zamišljene, uske okvire. On traži svoje. Marija je bila odgajana spojem strogo patrijarhalnog i vjerskog odgoja. Bila je poslušna i uvijek je nastojala drugima udovoljiti. U to vrijeme, nije još bila svjesna da na taj način, zapravo, nastoji zaslužiti i priskrbiti roditeljsku ljubav. No, i prečesto je ostajala prikraćena.

Bila je željna ljubavi i prepustila joj se…

Vijest o njezinoj trudnoći prije sklopljenog braka, odjeknula je u obitelji poput eksplozije. Učinila je teški prekršaj, neoprostiv grijeh, baš ona, najposlušnija…

… Sjećam se tog mučnog razdoblja: maminih suza, teških riječi, opterećivanja pitanjem što će ljudi reći (kako je odgojila kćer?), neprihvaćanja, osuđivanja, odbacivanja. Ja sam, kao mlađa sestra, željela biti uz Mariju, i svim sam srcem bila, kao i njezin Vjeran, no nisam mogla mnogo učiniti. Tata je kao najvažnije isticao kako sada ona sigurno neće završiti fakultet, do čega je njemu bilo silno stalo (uludo je bacio novac). Tako je moja sestra, kao miraz iz svog doma, na žalost, ponijela puno tuge i gorčine. Nas dvije smo oduvijek bile povezane na poseban način; poznavala sam njezinu osjetljivu dušu i, premda to nije željela pokazati, vidjela sam da zbog svega istinski pati. Njezina sreća nije mogla biti potpuna.

… Stigao je i taj veliki dan, 21.ožujka, prvi dan proljeća. Beba je, unatoč svima i svemu, izabrala baš taj dan za dolazak. Ja sam tada bila gimnazijalka, i imala sam nastavu popodne (Marija je već ujutro bila odvezena u bolnicu). Još nije bilo novosti. Toga se dana nisam mogla usredotočiti na nastavu, bila sam uznemirena i nikako se nisam uspijevala smiriti. Tada još nije bilo mobilnih telefona koji bi sigurno mogao pomoći u toj situaciji. Kad je napokon završio posljednji sat, pohitala sam prema telefonskoj govornici i okrenula broj bolnice u koju je Marija bila odvezena. Po uspostavi veze, nestrpljivo sam upitala je li rodila? S druge strane najprije muk, zatim nekakvo šaputanje. „A tko ste joj vi?” konačno začujem pitanje. „Sestra!” gotovo sam povikala. „Znate što, najbolje će biti da odete kući, ondje će vam sve reći.”

U trenutku nisam osjećala noge, nisam mogla vjerovati što sam čula. Put do kuće – mòra, košmar, pitanje što se to dogodilo? Nisam valjda izgubila Mariju! Kod kuće: tuga, uplakana majka, nekoliko sam puta ponavljala pitanje: „Pa što je, tko je? Nije valjda Marija?” Sekunde su mi se činile kao vječnost i konačno odgovor: „Nije ona, dijete je”. Bila je curica, no na porodu je nešto krenulo krivo. Nije preživjela. Okolnosti pod kojima se sve dogodilo bile su jednostavno strašne. Kakva neosjetljivost medicinskog osoblja, kakve teške rane za majke koje to sve podnose! Tužiti? Bi li to vratilo djetešce?

Po povratku iz bolnice, Marija se povukla u sebe. Kako su se ona i Vjeran uistinu osjećali, nismo znali. O tome se s njima jednostavno nije razgovaralo. Ni ja s Marijom nisam imala hrabrosti načeti tu bolnu temu. Bio je to obzir, nisam željela otvarati ionako još nezacijeljenu ranu. No, uvijek sam s njom duboko suosjećala. Ona i njezin Vjeran imaju danas, hvala Bogu, četvero odrasle, prekrasne djece. Kakva bi ona danas bila? Kome bi bila nalik? Uz Mariju i brata, imam još jednu sestru. I devetero njih (nećaka i nećakinja). Sve ih volim, svi su posebni na neki svoj, drugačiji način.

… A onda se neočekivano dogodio taj poseban trenutak! Bio je sasvim običan dan. Spremala sam ručak kad sam začula kako na TV-u govore o Danu nerođene djece koji se obilježavao tog dana, o tome kako je došlo do toga da se on ustanovi, itd. U tom trenutku, iznenada, snažno osjetim prisustvo (premda sam bila sama). Bila sam potpuno sigurna da je to ona – moja nećakinja. Bio je to i njezin dan! Po prvi puta, postala sam svjesna gubitka – kako sam izgubila nećakinju koju bih danas sigurno voljela kao i ostale. Cijelo sam to proteklo vrijeme, bila tužna zbog toga što je moja sestra izgubila dijete. Tada sam, međutim, postala svjesna kako sam baš JA nekoga izgubila. Zbog toga me 'uhvatila' istinska tuga. Nakon toliko vremena, tugovala sam za svojom nećakinjom i u duhu se oprostila od nje. Bio je to poseban i dirljiv trenutak na kojem sam bila neopisivo zahvalna. Ovo posebno iskustvo morala sam podijeliti s Marijom. Nakon tolikih godina šutnje, odlučila sam, najbiranijim i najnježnijim riječima, napisati joj pismo, pitati je o onome o čemu je nikada nisam pitala, istovremeno strahujući kako će sve to djelovati na nju. No, bila je spremna i bila je istinski dirnuta. Saznala sam da je, mnogo kasnije, njezina kći krštena na predviđeni način i da su joj dali ime – Ivana. Kad sam pročitala kako me moja seka, nakon ovog posebnog doživljaja, izabrala za Ivaninu kumu (ili je to učinila sama Ivana?), bila sam do suza ganuta, počašćena, presretna. Otada Ivana i ja imamo poseban odnos. Pokatkad je, u nekim posebnim trenucima, mogu osjetiti. Ivana nema grob na koji bih joj mogla, barem za rođendan, donijeti buketić cvijeća. No, svake godine, od svoje tete (kume), dobije dar. Sasvim poseban, samo za nju. Ona ga uvijek s radošću primi. I znam da je sretna.

Znam da je Ivana naš anđeo koji nas prati i čuva.

I Marija to zna.