Realno ili sebično?
Što učiniti u situacijama kad se od vas traži ono što ne možete dati, i u isto vrijeme znadete da se bez toga itekako može? Kako nekome objasniti da ne može dobiti sve što poželi? Trebamo li konačno lupiti šakom o stol i svima jasno reći kako stvari više nisu onakve kakve su bile i da se svi trebaju prilagoditi
Muž, žena i njihovo dvoje djece vraćaju se s mora. U automobilu mukla tišina, čuje se samo zujanje ventilatora. Ne mogu se složiti treba li upaliti klimu ili otvoriti prozor. U oba slučaja, nekome smeta. Djeca spavaju jer nemaju volje ni za što drugo. Sretna su što je grčevita rasprava, možda bolje reći predbacivanje, prestalo. Ona je smatrala kako su si trebali priuštiti još nekoliko odlazaka u restorane, vožnju brodom i jedne prekrasne cipele koje je vidjela na sniženju od cijelih 7 posto, a on se bavio razmišljanjem kako će sada popuniti minus na tekućem računu, vratiti kartičnim kućama novac i, na kraju krajeva, otplatiti rate kredita.
- Ali, na godišnjem smo! - kaže ona. - Kakav je to godišnji ako si ne možemo priuštiti stvari koje inače nemamo? Čak ni djeci nismo kupili sve što su htjela, a o tome da me nisi izveo na romantičnu večeru i nisi mi kupio uspomenu koja će me podsjećati na ovaj godišnji da i ne govorim. Samo ti je bilo bitno da ima hladnog piva u frižideru, paštete i kruha, i tebi dosta, ali djeca i ja nismo takvi, mi imamo potrebe.
(Imat ćeš ti potrebu živjeti na ulici - prolazi mužu kroz glavu - ako nastaviš ovako trošiti.)
Da joj kaže kako je podigao još jedan kredit kako bi mogli otići na more, da je za popravak auta posudio novac od prijatelja, i da joj je posljednji novac koji je imao velikodušno dao kako bi napravila veliki shopping pred odlazak na more; samo kako bi ona bila sretna, kako ne bi prigovarala, kako bi joj pokazao da je muško koje se može brinuti za svoju obitelj. Ma ne, izvući će se već nekako, u firmi će maznuti malo nekog materijala, neke će račune odraditi na proviziju, odraditi nešto u fušu... Bit će nekako...
A ona je ponosna, zna kakva je situacija, ali čeka da joj dođe na koljenima, slomljen, i prizna kako više ne može, pa će ona tek tada likovati i nabiti mu na nos kako je nesposoban upravljati novcem...
Sliči vam na sapunicu? Na žalost, nije. To je surova stvarnost u velikom broju automobila koji su tijekom ovih prekrasnih ljetnih mjeseci ispunili naše ceste. Licemjerno prešućivanje podataka, neiskreni razgovori, skrivanje istine i uljepšavanje stvarnosti postali su ljudska svakodnevica. Teško je nositi se s pojmom nemam. Teško je nakon što sam dugo mogao davati svima za sve odjednom reći da nemam ništa ni za koga. Teško je dati nešto što nemam, jer je jedina vrijednost koju poznajem ona koja ima materijalno mjerilo, cijenu. Ljubav se iskazuje skupim darovima, naklonost uslugama, a čovječnost je otišla u bescjenje, pa, na kraju krajeva, od toga se ne može živjeti. Što mi vrijedi da nam je jednostavno lijepo u obitelji, kad smo zajedno, da djeca uživaju samim time što idemo na zajednički izlet, godišnji ili neko drugo zajedničko druženje, gdje si u društvu ljudi koji te vole, ili bi barem tako trebalo biti, kad si uz one koji te ispunjaju svojom prisutnošću, kad samo pogled, zagrljaj ili lijepa riječ imaju neprocjenjivu vrijednost - kad mi ništa od toga ne ostaje u džepu, ne visi oko vrata ili ne pristaje prekrasno na prstenjaku... Sami smo si kreirali ljestvicu vrijednosti koja nas polako, ali sigurno guši, preponosni smo da bismo to priznali, a još tvrdoglaviji da bismo išta mijenjali. Surova stvarnost nas ne štedi, banke nas sve dublje zakopavaju, a mi mislimo da su jako ljubazne prema nama. Crkve su sve praznije jer ne nude instant-rješenja, Bog je sve dalje jer od nas traži nešto što nam se ne sviđa. Imali smo izbor kleknuti pred Boga dobrovoljno, pustiti ga u život te živjeti ispunjeni pravim vrijednostima ili pokleknuti pred vlastitim ponosom, egoizmom i naći se oči u oči s bocama alkohola koje se redaju pred nama u nadi da će isprati jad i čemer koji osjećamo. U biti je vrlo jednostavno - možemo nastaviti kukati i uzgajati sjeme ponosa već vrlo duboko ukorijenjeno u našim srcima ili se pomiriti s činjenicama i konačno početi živjeti u realnosti.
Tko prije shvati, osvaja mir u duši. Tko zna, možda se ipak isplati...