Osiguranje za penziju

Isus nas uči kako trebamo živjeti danas i brinuti se za danas. Mnogi ipak žive i brinu se za sutra umjesto za danas. Prečesto život prođe, a ono sutra se nikad ni ne dogodi ili ako se i dogodi prekratko traje. Zato, živimo danas, a ne sutra

Odlučila sam otići u penziju. Motiv za takvu odluku bile su riječi moje unuke Bubi: „Baka, kad te trebam, tebe nikad nema”.

Bila je to točna izjava, jer ja sam uživala u svom poslu i davala sam se do kraja. Mnogi, doduše, nisu mogli shvatiti da i u dobi pred penziju volim svoj posao istim žarom kao i u mladosti. Bila sam sretna zbog te činjenice i bilo mi je lijepo raditi i usrećivati one kojima sam bila potrebna.

Ali, bila sam potrebna i svojim unukama. Navršila sam uvjete za mirovinu i odluka je pala.

Djetinjstvo brzo prolazi, nepovratno nestaje i ako moja unuka ima potrebu za mnom, nemam joj pravo to uskraćivati.

Recesija je bila na vratima i sve je uhvatio veliki strah. Članovi moje obitelji posumnjali su u ispravnost moje odluke. Ja nisam. Bila sam sigurna da donosim ispravnu odluku u pravo vrijeme. U životu sam uvijek na prvom mjestu imala razvijen sustav vrijednosti i prema njemu sam donosila sudbonosne odluke, i kad sam tako radila, uvijek sam bila na ispravnom putu. U taj sustav vrijednosti ulazi moja obitelj i ako moja unuka želi više vremena provoditi sa mnom, moja jedina opcija je da odem u zasluženu mirovinu, bez obzira na visinu iste.

Bog će se pobrinuti da i dalje mogu živjeti.

U svom bogatom životu vidjela sam i čula puno priča o osiguranju za penziju.

Naročito sam slušala takve priče znanih i neznanih za vrijeme Domovinskog rata. Sve su one slično započele i slično završile: „Eto, baš smo si sve osigurali za sigurnu starost i onda... u trenu ostali bez ičega. Znate, kupili smo divan stan, sve namjestili, čak smo si i rezervne aparate nabavili da možemo uživati u penziji a onda bum, sve je otišlo u zrak. Sada nemamo ništa. A kakav smo život mogli imati?”

Prije nekoliko nam je godina iznenada umro naš dragi prijatelj. Nakon mise zadušnice otišli smo u kafić popričati o minulim vremenima. Stara poznanica nam je ispričala kako je baš došla sa sprovoda svog prvog susjeda i rekla: „Zamislite, čovjek si je dao renovirati cijelu kuću, promijenio je sve kućanske aparate a nabavio je i novi auto, o kojem je već dugo sanjao, iako mu stari nije prošao ni 100 000 km. Desetog je trebao preuzeti još samo auto i onda uživati, a devetog ga je Bog uzeo k sebi”.

Da, da. Susjed je sve lijepo isplanirao. Lijepo se pripremio za penziju, ali je zaboravio na jednu stvar. Pripremao se za život na zemlji kao da će vječno živjeti, bio je u čekaonici sve do te sudbonosne penzije, živio je u budućnosti a ne za sadašnji trenutak. Koliko je tako dobrih trenutaka izgubio? Koliko je lijepih trenutaka uskratio onima s kojima je živio? Zaboravio je u zgrtanju svog zemaljskog blaga na nebesko blago. Zaboravio je na poruku iz svetog evanđelja da treba raditi kao da ćemo živjeti 100 godina a živjeti kao da ćemo sutra umrijeti.

Zato ne treba misliti na to što će biti sutra, ono će se pobrinuti za sebe, već treba misliti na lijepe trenutke koji nam se stalno nude, i na zgrtanje blaga za našu vječnost, jer: „Čovjek snuje a Bog određuje”.