Družba „Braća hrvatskoga Zmaja” i katolici
Mene kao vjernika sablažnjava pripadnost nekih visokopozicioniranih članova naše Katoličke crkve Družbi Braće Hrvatskoga Zmaja upravo zbog rituala koji se ondje prolazi pri inicijaciji i simbolike koju ritual uključuje, jer pripadaju protukršćanskom duhu.
Valja razlikovati znak i simbol. Znak označava nešto po dogovoru (semafor) ili po svojoj prirodi (vatra – dim). Znak uvijek označava nešto drugo. Simbol, pak, nije znak. Simbol sâm zahvaća jako puno stvarnosti. I to one duhovne stvarnosti koju čini dostupnom, barem kroz pore, ovome tjelesnom. Simbol spaja božansko i ljudsko. Simbole treba poznavati, poštivati, a neke i izbjegavati
Kad govorimo o duhovnom svijetu, služimo se simbolima jer je duhovna iskustva nemoguće izreći drugačije. Simboli se u religijama i vjerovanjima koriste u sklopu obreda, rituala, djelujući na duhovnoj razini koju ne možemo obuhvatiti ni razumjeti svojim razumom, i zato je ona područje mistike.
U jednom svom predavanju, dr. Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku na KBF-u u Zagrebu, predstojnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK, te glavni urednik liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo pojašnjava sâm pojam, značenje i ulogu simbola (grč. symballein = "baciti zajedno", "staviti zajedno"). IKA u svom tekstu o tom izlaganju zaključuje: „Symbolon je, etimološki gledano, zapravo dio razdvojenoga predmeta koji teži biti ujedinjen s drugim dijelom kako bi zajedno s njim komunicirao neko značenje. Razlikujući pojmove znak i simbol, prof. Crnčević istaknuo je kako znak ima zadaću informirati, a simbol dovesti do sjedinjenja. Liturgija je uvijek čin simbolizacije, čin ujedinjenja onoga što mi obredno činimo s onim što Krist spasenjski čini. Govoreći o sâmoj liturgiji, predavač je kazao kako kad se prestanemo pitati o čemu je u liturgiji riječ, i počnemo se pitati čega je liturgija simbol, ili čega je liturgija događaj, tada ćemo moći govoriti o iskustvu spasenja u bogoslužju. Sve do tada naša će liturgija biti meditacija o djelu spasenja, a ne ergon, djelo spasenja” (IKA).
Mi katolici premalo se pitamo o značenju simbola svojih i tuđih pa smo i duhovno neprosvijećeni, stoga se sve manje snalazimo u duhovnim ponudama današnjeg vremena.
Mene kao vjernika sablažnjava pripadnost nekih visokopozicioniranih članova naše Katoličke crkve Družbi Braće Hrvatskoga Zmaja upravo zbog rituala koji se ondje prolazi pri inicijaciji i simbolike koju ritual uključuje, jer pripadaju protukršćanskom duhu.
Naime, pristupajući toj Družbi, novoizabrani član simbolički uzima novo ime koje uključuje riječ Zmaj - pri čemu se u tekstu koji se čita izričito navodi da je zmaj za pripadnike Družbe „simbol svjetla i vatre” (čitaj: prosvjetljenja) - zatim izabire svoju svijeću, tj. luč koju ima slijediti. Svijeće u boji simboliziraju kulturne zborove u kojima će djelovati: jedna od svijeća je i ona koja simbolizira Zbor dobročinstva, a njezina je boja (zanimljivo!) crna. Nakon toga, na njega ruku polaže obredničar na kojeg je najprije ruku položio Veliki meštar, a na kraju, da bi zapečatio pripadnost Družbi, inicijant pije iz kaleža ili bilikuma vino pomiješano s pepelom lipe. Pritom se naglašava kako je pepeo lipe „sveto stablo naših pradjedova”, te se novog člana poziva da poleti u svemirske visine svojim zmajskim krilima. Zna li se da su svi pogani imali sveta stabla i kultove stabala a da je zmaj amblem sunca (predstavlja spiritualno svjetlo) i najstariji likovni simbol duhovne alkemije, koja je zapravo magija i u čijem je temelju Lucifer (Svjetlonoša), te da to hermetičko učenje ima korijenje u Egiptu i da je povezano s egipatskim božanstvom Thotom, kasnijim grčkim Hermesom, a da se na simbolici zmaja temelji i kineski taoizam kao i mnoga druga pretkršćanska vjerovanja – nepojmljivo je da katolik pristane na ovaj obred. Jednako je nepojmljivo da Družba koja njeguje taj ritual i simboliku dolazi na katoličke mise te da u radu Družbe sudjeluju katolički svećenici, da se Kristov križ nalazi zajedno s obrednim štapom na kojem je lik zmaja, rogatog i razjapljenih crvenih žvala.
Naime, za kršćane koji poznaju značaj simbola, zmaj NIKADA I NI U KOM SLUČAJU ne može imati pozitivno značenje, pa ni kao legendarni čuvar blaga, jer predstavlja samog Đavla, a taj ne može čuvati ni sačuvati našu Hrvatsku (na jednom Družbinu grbu omotan je oko hrvatskog grba). On je kontinuirano prisutan u Bibliji kao Božji i čovjekov protivnik; istoznačan zmiji koja se nalazi na prvim stranicama. S njim se bori prorok Danijel koji ga ubija, s njim rat vodi anđeo Mihael i anđeli njegovi, „i rep njegov odvuče trećinu zvijezda nebeskih, i baci ih na zemlju”, njega kopljem probada sveti Juraj, njega, koji se pojavljuje u liku zmije, gazi Djevica, on u Otkrivenju „stajaše pred ženom, koja je imala roditi, da joj proždere dijete, kad rodi”.
Kako, dakle, katolik može biti brat zmaju? I kako takvoj Družbi može zaštitnik biti sveti Juraj kad je sveti Juraj kršćanski junak koji se upravo bori protiv zmaja?
