Isus koji iznenađuje
Bio je nepredvidiv u svome djelovanju
Mnogo puta propitkujemo samoga Boga. Vrednujemo njegove postupke i odluke. Procjenjujemo postupa li po pravilima prema pravednima i grešnima, bolesnima, farizejima, odbačenima, carinicima. Ne bismo se složili s njegovim djelovanjem u nekim situacijama; nije dobro kada se smiluje bolesnima, nije pravedno kada jede s carinicima i bolesnima, ne odgaja dobro svoje učenike, nema vlast opraštati grijehe i oslobađati potlačene... No Isus je uvijek postupao prema nadahnuću Duha Svetoga. I zato je nerijetko iznenađivao – svoju obitelj, učenike, farizeje, sunarodnjake, pogane.
Činio je dobro, bez obzira na okolnosti
Nedavno sam, čitajući Markovo evanđelje, ostala iznenađena Isusovom odlukom da pred svima kaže bolesniku neka ustane, a vjerujem da se tako osjećao i velik broj njegovih sunarodnjaka. Pitali su se: Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga, zašto Isus jede s carinicima i grešnicima, zašto učenici Ivanovi i učenici farizeja poste, a Njegovi ne poste? Kada su Isusovi učenici trgali klasje dok su prolazili kroz usjeve, pitali su: Zašto u subotu čine što nije dopušteno... (Mk 2,7-8; 2,16-17; 2,18-19; 2,24-25).
No ipak, najviše me iznenadio prizor iz trećeg poglavlja Markova evanđelja u kojem Isus ozdravlja čovjeka usahle ruke u subotu, dok je djelovao u Galileji.Mase su ljudi pratile Isusa kamo je god išao jer je ljudskim srcima donosio Radosnu vijest; za njim su zato vjerno hodili čak i književnici i farizeji. No mnogi nisu primali Božju riječ u svoje srce i dopuštali joj da ih mijenja, već su pazili na nj hoće li u subotu izliječiti da ga mognu optužiti. Krist čita naša srca i naše namjere, pa je znao da ga nažalost neki žele optužiti za dobro koje čini, ali ga to nije sprečavalo i obeshrabrivalo. Dok se u subotu nalazio u sinagogi okružen Židovima, rekao je čovjeku usahle ruke: „Digni se i stani ispred sviju“ (Mk 3,3-4). Nije ga ozdravio potajice dotaknuvši ga se niti je čekao da se narod raziđe pa da mu priđe. Nije stao i razmislio pa ga ozdravio izvan sinagoge ili, još bolje, izvan grada. Nije porazgovarao s književnicima i farizejima o tome smije li u subotu činiti dobro. Nije razmišljao isplati li mu se više da ga ipak ne ozdravi jer će tako razljutiti starješine i poglavare.
Taj me Isusov postupak posebno iznenadio. Pitala sam se zar Isus nije mogao naći bolje rješenje s obzirom na to da su farizeji pratili svaki njegov korak. Kad je čovjek usahle ruke javno morao ustati i stati ispred svih, cijela je sinagoga gledala u njega i Isusa. Svi su prestali razgovarati, svi su iščekivali ishod, svi su znali da je subota i da pred njima stoji bolestan čovjek koji gleda milosrdnog i pravednog Isusa. Netko se u svome srcu radovao jer se Krist obratio čovjeku i iščekivao da će mu iskazati svoje milosrđe, a netko je ustuknuo 'paraliziran' javnim istupom i pitanjem koje je uslijedilo: „Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? Spasiti život ili ga upropastiti?“ I nastala je tišina. To je bila prilično neugodna i napeta situacija koja je Isusa dovela u vrlo težak položaj. Ali On je činio dobro i javno je ozdravio čovjeka usahle ruke, znajući da su neki farizeji tvrda srca te da će zajedno s herodovcima donijeti protiv njega odluku da ga ubiju! (Mk 3,6-7)
Evanđelja su neiscrpan izvor konkretnih Božjih poruka za naša srca
Isus je bio nepredvidiv u svome djelovanju, a uvijek je htio da se očituju namisli srca i da svatko spozna koliko je Bog dobar i milosrdan. On je uvijek iznenađivao, i nastavlja iznenađivati. Vjerujem da će me mnogi drugi prizori iz evanđelja jednako tako iznenaditi. Priznajem da sam ovaj tekst čitala mnogo puta, no tek sam nedavno pred njim uistinu zašutjela, ustuknula i počela iščekivati što će Isus učiniti u gore navedenoj situaciji jer me je iznenadila njegova hrabrost i autoritet. Ta je nova spoznaja kasnije oblikovala moju molitvu i moju svakodnevicu. Nekoliko dana potom prisjetila sam se retka iz evanđelja u kojem Isus upozorava da se čuvamo kvasca farizejskoga, to jest licemjerja (Lk 12,1). Koliko sam puta hodala za nekime pazeći hoće li učiniti nešto što ne bi bilo u skladu s nekim mojim predodžbama. Probajte si i sami zamisliti da za nekim hodate i tražite njegove pogreške, čekate pogrešnu riječ i vadite trn iz njegova oka. To zapravo uopće ne bi trebalo biti teško zamisliti jer smo mi ljudi takvi. Ako nešto vrijeđa naš ego, tražimo dlaku u jajetu, prevrćemo brda i doline da bismo dokazali da smo u pravu. Propitkujemo tuđe postupke i kritiziramo, a sami nemamo hrabrosti pogledati svoje srce. Ali Bog je uvijek blag i milosrdan i pomaže nam da spoznajemo iz dana u dan svoje slabosti kako bismo se mijenjali te nam nerijetko progovara kroz svoju Riječ ako dobro slušamo. Evanđelja su neiscrpan izvor konkretnih Božjih poruka za naša srca, zato bismo ih srcem trebali promatrati i znati da će nas Bog uvijek iznenaditi svojom ljubavlju.