Izaći iz puževe kućice…
TEOLOGIJA - SUSRET HIJERARHIJE I KARIZME
Bog je krajnji smisao čovjekova života. Taj smisao počinje istinskim susretanjem Boga već sada i nastavlja se kroz čitavu vječnost. Ako zaista želimo pronaći taj smisao, moramo se zapitati koji je smisao odnosa Boga prema čovjeku. Bog želi da se svi ljudi spase i da već sada žive život u izobilju odnosa s njime. Isus je s križa promatrao cjelokupno čovječanstvo. U njemu je gorjela čežnja za spas svakog čovjeka. Ta čežnja i dalje živi u srcima koje imaju iskustvo Božje ljubavi. Svi oni koji su doživjeli iskustvo ponovnog rođenja, doživjeli su iskustvo čežnje za spasenjem nespašenih - doživjeli su Isusovu ljubav s križa. Isus je učinio apsolutno SVE kako bi se što više ljudi spasilo. Ako imamo istog Isusa, tada se itekako trebamo zapitati imamo li istu čežnju u srcu. Ako imamo, ta će čežnja zasigurno usmjeravati ono čime se bavimo. Promatrajući i slušajući mnoge današnje apostole, učitelje, proroke, svećenike, „homilijaše”, teško možemo prepoznati čežnju za spasenjem nespašenih. Vrijeme je da se vratimo na temeljni smisao evanđelja
Putuješ ovim životom usamljen i razočaran? Teško ti se pokrenuti? U dubini srca nosiš neku gorku i nepodnošljivu težinu? Curi li ti životna snaga kroz rane iz djetinjstva nanesene namjerno ili nenamjerno, s tvojom odgovornošću ili posve bez nje? Boriš se s neobjašnjivim bolestima, slučajnostima? Tražiš odgovore na posve jednostavna i ona manje jednostavna pitanja?
Možda si tražio pomoć biološke naravi ili si posjetio psihologa, a možda si vjernik, član Crkve, pa si posegnuo za rješenjima u Svetom pismu i u sakramentima ili se obratio nekom svećeniku. Imaš potpuno pravo na to. Jer, gore navedena pitanja prate čovjeka od početka njegove svijesti da postoji, a Bog je uz njega kao vječni oslonac od prvog pada pa do rođenja Isusa Krista koji je dovršio Objavu Boga u Njegovoj nutarnjoj dinamici i u djelovanju prema svemu što je stvorio. Isus Krist, ključ koji otvara vrata Božje istine i Njegova Kraljevstva, dao je sve potrebno da sigurno, sretno i radosno putujemo kroz ovaj život prema Životu u vječnosti.
Zaista, Crkva je više puta naglasila činjenicu da posjeduje puninu vjere koju je dobila u baštinu. Pritom nije mislila da sigurno, sretno i radosno znači i već potpuno preobraženi tijelom što nas čeka nakon smrti gdje neće biti ni bolesti ni išta što nas sada dok smo još ovdje dotiče kao dašak smrtnosti, nego Crkva pod tim misli na vjernički život u ozračju Duha Božjega koji nas uvodi u istinu, podsjeća nas na Isusove riječi, koji oslobađa i liječi našu dušu, duh i tijelo ako je potrebno za širenje Božjeg kraljevstva na zemlji i za konačno spasenje same osobe.
Danas je teško iskustveno potvrditi tu puninu vjere koju teoretski i činjenično baštinimo po Predaji i kojom se često „hvalimo”. Odavno nismo čuli za čudesne Božje zahvate poznate iz izvještaja prve Crkve i iz svetačkih životopisa. Neobično da za takve znakove Božje ljubavi redovito čujemo godinama kasnije i to samo kod rijetkih i posebnih, što nas navodi na zaključak da je oslabila naša vjera ili bistri pogled za djelovanje Duha koji sigurno ne miruje i ne zakazuje. Posebno je to čudno u današnje vrijeme kad u Crkvi imamo karizmatski pokret s preko 100 milijuna članova, kojemu je Crkva širom otvorila vrata i unutar kojeg se svakodnevno događaju čudesna očitovanja Božje nadnaravne svemogućnosti. Također, činjenica je da su nedjeljne homilije siromašne govorom o čudesima koji bi suvremenom čovjeku jačao vjeru i pouzdanje na način vrlo blizak onom iz evanđelja. Dapače, teološko-egzegetska tumačenja 'vole' naći racionalno tumačenje za gotovo sva novozavjetna čuda. Čudno je i to da je Crkva prije samo nekoliko godina proglasila svecem nekoga kome je dokazano najmanje stotinu čudesa, a o tome se vjernicima na nedjeljnima propovijedima iz nekog „očigledno postojećeg” razloga uopće ne spominje. Objašnjenja o potrebi potankog ispitivanja odgovarajućih kongregacija ne drže vodu jer se ovdje ne radi o traženju službenog stava Crkve, nego o provođenju istoga! S vremenom se u običnom čovjeku dogodio i raskorak između onoga što bi trebalo i što jest! A, pošto se i duhovna zvanja redovito profiliraju iz naših običnih svakodnevnih redova, nije razborito očekivati da će pomazanici svetim redom biti s neba skinuti sveci koji ne smiju ni u čemu pogriješiti niti išta propustiti. No, kako Duh nikad ne miruje i kako puše gdje hoće, tako je puhnuo na „neke” svećenike, redovnike, redovnice i, začudo, na laike. Stavljam „neke” pod navodne znake jer je zaista teško razlučiti kako je netko bolji primatelj nadnaravne milosti i o čemu to ovisi kad i oni sami svjedoče da to nisu ničim zaslužili, a s druge strane, znamo da smo svi kršteni u istome Isusu Kristu i u istome Duhu kojim smo i potvrđeni. Sigurno je da ništa ne možemo zaslužiti, ali je isto tako istina da o nama itekako ovisi hoćemo li s Božjom ponudom surađivati ili ne, hoćemo li se dati voditi Duhom ili ne. Logika i zaključak neka ostane u rukama našeg nebeskog Oca.
Punina vjerničkog života moguća je od cjelokupnog događaja Isusa Krista u kojem je vlast i snaga bila ujedinjena. I vlast i snagu Krist je prenio na svoje učenike koji su nakon Pedesetnice postali pronositelji Radosne vijesti, evangelizatori. Pronosili su kerigmu - prvi navještaj i evangelizirali gdje god ih je Duh odveo, dakle, poslušni poticajima Duha.
Njihovo je navješćivanje opisano u Evanđeljima. U njima čitamo kakve ih je Isus izabrao, kakve su slabosti imali i što je Duh u njima učinio, a onda i drugima po njima. Po njima širila se punina vjerničkog života iako su životne prilike i neprilike bile kompleksne i teške tada kao i sada. Apostoli su imali vlast i karizmu.
Teologija stoji između hijerarhije i karizme. Kako bi se pojasnilo što je hijerarhija, što je karizma i što je teologija koja stoji između njih kao pojašnjenje jedne, druge i njihova međusobnog nadopunjavanja, nije loše poslušati filozofe grčke antike i vratiti se na početak. Filozofi su odgovore na trenutna pitanja, doduše, radilo se redovito o temeljnim pitanjima, tražili vraćajući se na izvor i pitajući se koji je smisao i koja je svrha same stvari. Pitati se, dakle, o svrsi suradnje hijerarhije i karizme gotovo je retoričko pitanje jer se očito radi o uskoj povezanosti koja je u Isusu Kristu i Njegovim učenicima bila potpuna.
Ni danas Crkva nije ostala kratkih rukava nego ima priliku po „kraljici svih znanosti” - kako joj neki tepaju, teologiji, sljubiti i uskladiti one koji služe u Crkvi po službi i one koji su pronositelji „jačeg” iskustva Duha Svetoga. Teologiji nije cilj da ona samu sebe jedina razumije niti da se pošto-poto podastre aktualnim teorijama i vjetropirinama, već je cilj teologije da spaja i omogućuje susret znanja o vjeri i iskustvo vjere. U tom smjeru onda promišlja o znakovima vremena u kojem obični čovjek živi i pokazuje mu kako se vjera prve Crkve sagrađene na Isusu Kristu i po Apostolima može iskustveno i zbiljski živjeti i danas! Ovdje!
Teolozi Lijepe naše, mislim da vas ima preko tisuću, ovo je sjajna prilika da budemo pontifexi, graditelji mostova, po uzoru na našega Gospodina, prinositelja žrtve i žrtve same. Nije li temeljna svrha teologije istovjetna temeljnoj svrsi kršćanstva - učiniti sve da se što više ljudi spasi. Jesmo li mi teolozi zaboravili da iako smo pozvani izučavati i naučavati, da smo prvenstveno u službi spasenja nespašenih? Koliko je danas naša teologija usmjerena k naviještanju nevjernicima, a koliko se bavimo sami sobom? I možda nas katehete s pravo prozivaju i prokazuju kad kažu da se guramo u njihov posao (iako ja ne mislim tako!). Možda je vrijeme da izađemo iz puževih kućica…
