Borilačke vještine: da ili ne?
Borilačke vještine oduvijek su omiljena tema akcijskih filmova a u moderno su vrijeme na široka vrata ušle i na naša područja. Odakle potječu, što su zapravo, te naposljetku kako se postaviti prema njima, objašnjava iscrpno i jasno don Josip Lenkić!
Pitanje
Poštovani don Josipe! Čitajući knjigu msgr. Milivoja Bolobanića Kako prepoznati zamke Zloga, pronašao sam među okultnim praksama i karate. Začudio sam se i uplašio kada sam to pročitao jer se netko iz moje obitelji bavi karateom kao športom. Karate je u Hrvatskoj dosta zastupljen, zato Vas molim da mi kažete mišljenje Crkve o ovome i Vaše osobno mišljenje, ako želite. Unaprijed zahvaljujem. Ludovik Mataga
Odgovor
Poštovani, zahvaljujem na Vašem pitanju. Evo, mog osobnog mišljenja i odgovora.
U čemu je moja sigurnost?
U borilačkim vještinama često je prisutno nešto od 'krivih' elemenata (npr. da svoju snagu i sigurnost tražim u toj borilačkoj vještini, a ne u Bogu), što je razlog zašto bi kršćani trebali provjeriti i dobro razmisliti prije nego se počnu baviti takvim disciplinama. Ove vještine znaju biti zbunjujuće za nas jer potječu od istočnih religija i postavljaju pitanje jesu li one trojanski konj među kršćanima koji će na mala vrata uvesti pogrešnu duhovnost ili filozofske stavove istočnih religija.
Obratimo pažnju prakticira li vještina još nešto osim športa
Iako ih ima vrlo mnogo, najpopularnije borilačke vještine su one koje potječu iz azijskih zemalja (aikido, ju-jitsu, karate, kung fu, Tai Chi, kendo, taekwondo, džudo). Sve azijske borilačke vještine vuku korijene iz davne Indije kada su služile primarno kao način ujedinjenja uma i tijela odnosno usklađenja unutrašnje energije svakog čovjeka. Takve pripreme uma za borbu (meditacija, postizanje unutarnjeg smirenja, 'buđenje latentne snage') svakako nisu Božja volja za svoju djecu i kršćani bi trebali izbjegavati vještine koje otvoreno prakticiraju ove okultne duhovnosti unutar treninga. Kroz povijest su neke tradicionalne borilačke vještine izbacile duhovni aspekt i počele se prakticirati kao šport s jasno definiranim pravilima. To je doprinijelo smanjenju broja duhovno orijentirane prakse, no nije potpuno očistilo borilačke vještine od svih upitnih elemenata. Naime, u prošlosti su sve temeljne „stare“ i originalne borilačke vještine imale slične ciljeve: fizički poraz druge osobe ili braniti sebe/druge od fizičke prijetnje. Vještine koje u sebi sadrže cilj fizičkog poraza druge osobe i agresiju su većinom izbačene iz modernih borilačkih športova, iako se individualno mogu zlorabiti. Danas se one uglavnom koriste u svrhu samoobrane što moraju i ostati jer treba izbjegavati svaku dehumanizaciju napadača kao ljudskog bića.
Budni budite!
Tema borilačkih vještina je u kršćanskim krugovima dosta aktualna, vuče za sobom različita tumačenja, mišljenja i stavove, no ono što je zajedničko svima je – suglasnost oko odbijanja utjecaja istočnjačkih učenja kojima su ove vještine prožete. Većina borilačkih temeljnih teorija su duboko ukorijenjene u uvjerenja istočnih religija i misticizama. Najspecifičniji je budizam, a slijede ga i hinduizam, taoizam, konfucijanizam, dok druge vještine slijede određene kodekse časti. Kršćanin uključen u borilačke vještine trebao bi biti svjestan čemu je njegov um izložen i razlikovati takve filozofije od biblijskih učenja. Ukoliko se bave rekreacijski, kršćani bi donekle trebali uspjeti objektivno sagledati sve elemente i utvrditi je li to samo šport ili postoji nešto više, poput duhovne prakse ili istočne religioznosti. Međutim, ukoliko netko želi zakoračiti još dublje u borilačke vještine i baviti se profesionalno, teško da može odbiti (ne samo odvojiti) duhovni i religijski element. Tada to postaje životni stil i filozofija gdje nije moguće zagrabiti po površini, već živjeti ono što ta vještina jest u cijelosti. Gledajući filmove Stevena Seagala i Brucea Leeja, bombardirani smo budističkim učenjima, primijetili neki to ili ne, jer su oni, učeći borilačke vještine, prihvatili takav način života kako bi (oni vjeruju) povećali svoju spretnost, brzinu, snagu i točnost. Među svim gore nabrojanim elementima, postoje i oni individualni jer kršćani mogu osobno razviti različite pogrešne stavove prema borilačkim vještinama kao, npr. praviti idolopoklonstvo od njih.
Na vjetrometini svijeta
Koliko je meni poznato, športski karate u Republici Hrvatskoj nema elemenata koji bi zadirali u religijsku praksu te se u svim poznatijim klubovima koji sudjeluju u nacionalnim takmičenjima ne prakticira nikakva vrsta duhovnosti. Dakle, Sotona čovjeku ne može ništa dok je on s Bogom. Kad pak nema Boga uza se, onda se nalazi na vjetrometini svijeta gdje je Sotona odličan lovac i uvijek spreman proždrijeti bilo koga, kako se izražava Sveto pismo. Zato s Isusom i kršćanskom vjerom nikada ne smijemo prekidati ako želimo sebi vremenitu i vječnu sreću. Uz pozdrav i svako dobro od Gospodina!
Tekst prenosimo s portala laudato.hr (rubrika Pitaj svećenika), uz dopuštenje autora.
