Taj je tekst živ!
Knjiga Najsretniji ljudi na svijetu opisuje, kroz pripovijedanje glavnog lika, kako izgleda život kad ga s povjerenjem predamo Duhu Svetom. Ona je nebrojenim ljudima otvorila oči, ohrabrila ih, „dala im vjetar u leđa“... U nastavku slijedi iskustvo djevojke koja je knjigu pročitala nedavno. Dok ju je čitala, doživjela je nekoliko iznenađujućih 'slučajnosti'...
Prijateljica je nedavno pročitala Najsretnije ljude na svijetu i oduševila se. To ju je potaknulo da kupi još jednu knjigu i pokloni ju meni. U posveti mi je zaželjela da mi bude na blagoslov i snaga na životnome putu. Ono što mi se događalo potom, dok sam čitala knjigu, bilo je upravo to...
Osjetila sam da je tekst živ
Toga vikenda, nakon susreta s prijateljicom, morala sam se vratiti kući, u Zagreb, ranije nego što sam planirala jer mi je brat javio da je bolestan. Nije mi bilo drago što moram poći jer smo se to popodne prijateljica i ja zaista lijepo družile razgovarajući o životnim pitanjima, našim ljubavnim vezama i planovima, ali što se mora, mora se. Knjigu sam počela čitati odmah čim sam sjela u vlak i uskoro sam se potpuno udubila u njezin tako poseban sadržaj, svijet Božje prisutnosti i znakova... Osjetila sam da je taj tekst živ, i znala da će utjecati na mene. Potpuno uživljena u knjigu, stigla sam na cilj upravo na dijelu u kojem se glavni lik, Demos, sprema zaručiti svoju odabranicu. Zaklopila sam knjigu smijući se onome što sam upravo pročitala: Demos se prije polaska k Roseinoj kući toliko sređivao da ga je otac upitao: „Što to radiš? Želiš li biti ljepši od Rose?“ (ha-ha)
„Hoćeš li se udati za mene?“
Izašla sam iz vlaka i uzela taksi kako bih što prije došla do bolesnoga brata. A kad sam došla pred stan, nisam mogla vjerovati što vidim – pred vratima, pored svoga parkiranog bicikla, čekao me moj dečko. Začuđena, upitala sam ga što tu radi budući da živi sto kilometara daleko od Zagreba, a bila sam mu spomenula da ću se toga dana vratiti kasno navečer, nisam mu spominjala da ću doći ranije, popodne. Dogodilo se sljedeće: brat nije bio bolestan, nego je to smislio kako bih ranije došla kući... Moj je dečko prešao sve te kilometre biciklom da bi me primio za ruku i izgovorio riječi koje nisam mogla ni upamtiti koliko sam bila uzbuđena i iznenađena. Na kraju mi je pružio prsten i pitao me želim li se udati za njega! Još uvijek pod dojmom te podudarnosti, nakon dva sam dana svjedočila drugoj! I ona je bila vezana za Najsretnije ljude...
„Želimo da Ti budeš prvi“
Moja je želja od početka bila, nakon što me dečko zaruči, pokloniti mu simboličan zaručnički prsten, onaj s ispisanim Očenašem. To sam i učinila na našemu idućem susretu. Dok je sada on bio iznenađen, podsjetila sam ga na njegovu želju koju je izrazio odmah na početku kada smo razgovarali o tome da želimo biti zajedno: rekao je kako želi da između nas uvijek bude Bog, da mu On bude na prvome mjestu a ja na drugome. To sam htjela i ja. Na povratku u Zagreb, ponovno sam u vlaku čitala knjigu. Ovaj me se put snažno dojmio dio u kojem se opisuje kako Demos moli i iskreno priznaje Bogu, naglas pred svojom suprugom, da je do sada na prvome mjestu u njegovu srcu bila obitelj. Sada mu je rekao: „Želim da Ti budeš prvi“. Prema novoj pustolovini Nekoliko dana potom, otputovala sam na poslovni put avionom. Knjiga mi je opet bila u rukama. Uskoro je suputnik koji je sjedio do mene započeo razgovor spomenuvši mi usput da je i on, prije mnogo godina, pročitao Najsretnije ljude na svijetu...! Kad sam se pak avionom vraćala kući, čitala sam sâm završetak knjige. A tekst me 'popratio' i u tome! Naime, na samome kraju knjige glavni likovi slijeću avionom; i dok Rose sakuplja njihove stvari, pita Demosa: „Jesi li spreman?“ „Spreman sam, Rose!“ odgovara on misleći na iduću zajedničku pustolovinu koju im je pripremio Duh Sveti. S njima sam i ja razmišljala o istome...
Bog za svakoga ima poseban dar
Dečko i ja zaručili smo se nakon četiri godine poznanstva i mjesec i pol veze. Naša veza bila je popraćena tolikim znakovima, „podudarnostima“, da se osjećamo beskrajno blagoslovljeni Božjom milosti i njegovom prisutnošću. Knjiga Najsretniji ljudi na svijetu bila mi je tih dana dragocjena potvrda da sam na pravome putu. Sada se osjećam ohrabrenom i dalje slijediti Božji glas – Duha Svetoga koji me je već nekoliko puta tijekom posljednjih godina jasno usmjeravao na putu. (Sve je počelo snažnim trenutkom u kojem sam doživjela osoban susret s Gospodinom: spoznala sam tada i iskreno se pokajala za svoju mlakosti u vjeri, koju sam primila od roditelja i koja dotad u meni nije bila živa. Otada mi je život poprimio višu kvalitetu i usmjerio se prema Bogu i Duh Sveti me nakon toga vodio u još toliko toga... Ali o tome neki drugi put.) Knjiga mi je pomogla da jasno vidim kako nam Bog progovara kroz pisanu Riječ, u našoj najdubljoj nutrini i kroz druge ljude, kako bi nam pokazao i usmjerio nas prema svome prekrasnom naumu koji ima za svakoga od nas, upravo kako piše u knjizi na stranici 117: „Bog za svakog svojeg slugu ima poseban dar, neku naročitu sposobnost koju treba upotrijebiti za njegovo kraljevstvo. Vjerujem da ćemo ukoliko nađemo taj dar – i koristimo ga, biti najsretniji ljudi na svijetu. Ako u tome promašimo, bez obzira kako izvanredne stvari činili, bit ćemo potpuno bijedni.“ Vjerujem da tu leži tajna ispunjenoga života. Predajem se Njegovoj providnosti i jedva čekam da vidim Njegov naum koji ima za moga zaručnika i mene. Radujem se budućnosti!
{text}