Kako prikazati svetu misu (I.)
Prečesto dolazimo na misu, a da nemamo gotovo nikakav osobni odnos s Isusom iz evanđelja. Štujemo ga usnama, a srce nam je daleko od njega. Nije to zato što mi to ne bismo htjeli, nije ni zato što to On ne bi htio. Najčešće se radi o neznanju. Donosimo dopunjeni tekst
Misa je najsavršenija molitva. Možemo je usporediti s najsuvremenijim računalom. Kako i koliko ćemo se tim računalom služiti, ovisi o nama.
Koliko je Bog velik u našim životima?
Sjetimo se odmah one rečenice svetog Augustina o veličini Božjoj: „Bog je toliko velik koliko mu tvoja vjera dopusti da bude velik!“ Istu tvrdnju itekako možemo primijeniti i na svetu misu. Prečesto misu shvaćamo kao nešto što se događa samo po sebi, bez našega aktivnog duhovnog sudjelovanja. Ukoliko mislimo da sudjelovanje na misi znači samo fizičko prisustvovanje uz izgovaranje točno određenih riječi, tada se najvjerojatnije nalazimo ispred računala koje znamo samo uključiti i isključiti.
Misa je duhovno sudjelovanje u stvarnoj žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista. Misa se događa izvan vremena i u njoj sudjelujemo u prisutnosti čitave proslavljene, te također živuće Crkve (v. Enciklika o Euharistiji, sv. Ivan Pavao II.). Misa je najozbiljniji događaj našega života. Trebamo odlučiti 'zaviriti iza zastora' i zaista, čitavim bićem, duhom, dušom i tijelom u njoj sudjelovati. To se počinje događati onoga trenutka kad se odlučimo za to svojom slobodnom voljom. Počinjemo s malim 'provirivanjem' iza zastora dok na posljetku u potpunosti, duhom, dušom i tijelom, ne uđemo u tu okom nevidljivu stvarnost.
Imamo dvije mogućnosti
Misa je molitva u kojoj nam Duh Sveti pomaže moliti. Bez njega je nemoguće ući u otajstvo mise. Misa je događaj za koji se trebamo ozbiljno pripremati. Misa je aktivno sudjelovanje u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Krist je žrtva. Jedan je vjernik ovako objasnio zašto mu je misa najvažnija: „Kad dođem na misu, vidim Isusa kao žrtvu. Tada imam samo dvije mogućnosti: promatrati ili sudjelovati. Kad izađem iz crkve, Isus gleda mene i vidi kako sam u svijetu ja žrtva. On također ima dvije mogućnosti: promatrati ili sudjelovati“. Sudjelovati prvenstveno znači doći pred raspetoga i uskrsloga Krista s vjerom u srcu. Kad u duhu stanemo pred križ na kojem se događa otkupljenje, spasenje, oproštenje, ozdravljenje, iscjeljenje, oslobođenje ovoga svijeta – možemo tu žrtvu samo promatrati, ali možemo u njoj i sudjelovati. Bog je za nas sve učinio ili nam je na neki način sve već dao (v. Iz 53,4-6). No, to „sve“ neće biti zaista naše ako ga ne uzmemo vjerom. Vjerom ulazimo u posjed blagoslova kojima smo već blagoslovljeni u Kristu. Dakle, prikazati misu znači slobodnom voljom zahvaliti Kristu za njegovo trpljenje za sasvim konkretnu nakanu, te tu istu nakanu u ime toga trpljenja staviti pred Boga Oca kako bi se ona ispunila u potpunosti u Duhu Svetome.
„Da moja i vaša žrtva bude ugodna...“
Najčešće misne nakane koje prinosi svećenik su one za spasenje duša iz čistilišta, tj. mise za mrtve. No, ostali sudionici misnog slavlja pozvani su „prinijeti svoje žrtve“. Svećenik nas poziva da molimo da njegova i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Žrtva je ugodna ako ima smisla i ako je učinjena iz ljubavi. Ako dođemo pred raspetoga Krista koji umire za grješnike, bolesnike i sve druge patnike, a ne vapimo mu za neke od njih i ne donosimo ih u njegovo milosrđe, tada pokazujemo sebičnost i nevjeru. Ako donosimo samo svoje potrebe, tada pokazujemo svoju egocentričnost. Čini se ipak da većina vjernika nije ni sebična ni egocentrična niti joj nedostaje ljubavi, već jednostavno nema znanja, ne razumije što može za vrijeme mise dati i što može primiti. Bog želi da se što više ljudi spasi od pakla, patnje, svezanosti, navezanosti i svih onih drugih stvari od kojih nas je svojom mukom otkupio. Koliko će se ljudi spasiti ovisi prvenstveno o nama koji trebamo spasenje, jer je On svoj dio već učinio. On nas je, naime, sve već spasio. No, mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam pripada po Kristu i to ne samo za sebe već ga trebamo posredovati, što je moguće više, i drugim ljudima.
Misu započeti jasnom mišlju
Svaku bismo misu trebali započeti jasnom mišlju, otprilike ovako: „Ne, Gospodine, Ti nisi uzalud umro. Tvoja muka za mene i za moju braću i sestre nije bila uzaludna. Zato Ti danas u svojem srcu donosim ove nakane (trebamo ih što jasnije izreći u svojem srcu) i molim Te da me svojim Svetim Duhom nadahneš kako bih pridružio i one za koje nitko ne moli, a potrebni su Tvoga milosrđa. Posebno Te molim za one koji će sada sa mnom prisustvovati ovoj misnoj žrtvi a nalaze se u teškim životnim situacijama i Tvoje im je milosrđe silno potrebno. Sada ih uključujem u Tvoju pobjedu na križu i donosim ih, Oče, u Tvoju silnu ljubav!“ Ukoliko do sada nismo tako prikazivali misu, najbolje je da počnemo s jednom nakanom. Pretpostavimo da misu prikazujemo za obraćenje jednoga nama poznatog grješnika (u daljnjem tekstu zvat ćemo ga „grješnikom“). Većina nas u nekom dijelu mise samo izgovori, u srcu ili naglas, da misu prikazuje na tu nakanu. To ni izdaleka nije ono što bismo trebali činiti. U vezu s tom nakanom trebamo dovesti svaki misni zaziv koji na misi slušamo ili izgovaramo.
Ulazna pjesma
U onoga za koga molimo, uperene su oči cijelog neba
Ulazna pjesma uvodi nas u svjesnost da pristupamo žrtvi u kojoj sudjeluje čitava Crkva, nebeska i zemaljska, kojoj zapravo prisustvuju svi ljudi koji su ikad živjeli i koji će ikad živjeti. Ulazimo u duhovnu realnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom (v. Enciklika o euharistiji, sv. Ivan Pavao II.). Započinjemo znakom križa čime 'proglašavamo' da će se sve događati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tada već postajemo svjesni da smo u misu (žrtvu) 'donijeli' u svojem srcu i grješnika za kojega misu prikazujemo. On se, s nama i po našoj slobodnoj volji, nalazi pred križem i mi postajemo svjesni da su u njega uperene oči svemogućeg Boga, svih anđela i svih svetih. Sveci su u jedinstvu s Bogom tako da i oni poštuju našu slobodnu volju kao što je poštuje i Bog. Oni prinose naše molitve Bogu, ali samo one koje im povjerimo da ih prinesu. Dakle, već na početku mise 'povjeravamo' našeg grješnika svim anđelima i svecima, posebno Mariji koja je iznad sviju njih. Za nebo nema veće radosti od spasenja grješnika i mi postajemo svjesni da je naša nakana itekako prihvaćena i da će se čitavo nebo priključiti kako bi nam pomoglo da možemo obraćenje toga grješnika prihvatiti vjerom.
Čin pokajanja
Otvarajmo vrata Duhu Svetome
U činu se pokajanja zatim kajemo za svoje grijehe, ali i za grijehe našega grješnika za kojeg prikazujemo misu. Molimo Blaženu Mariju, vazda Djevicu, sve anđele i sve svete i braću okupljenu u crkvi da se mole Bogu Ocu svemogućemu da se smiluje i oprosti grijehe nama i našem grješniku. Svojim pokajanjem za grijehe grješnika za kojeg prikazujemo misu, ne postižemo oproštenje njegovih grijeha (on će se morati za njih pokajati sam i zatražiti za njih oproštenje), nego otvaramo u njegovu životu vrata djelovanju Duha Svetoga. Duh Sveti će ga od trenutka našeg prikazanja započeti, na najrazličitije načine, „nagovarati“ da prihvati spasenje. Nakon svećeničkog odrješenja, za one koji ga mogu vjerom prihvatiti, slijedi molitva Gospodine, smiluj se. U njoj tri puta zazivamo Boga da se našem grješniku smiluje i podari mu obraćenje. Te molitve zaista trebaju proizlaziti iz našega htijenja za njegovim obraćenjem. Već prilikom samog prikazanja moramo biti svjesni kako je obraćenje cjeloživotni proces mijenjanja u boljeg čovjeka i da mi zapravo molimo da Božja milost postigne da naš grješnik odluči iskrenim pokajanjem krenuti na taj put obraćenja.
Slava Bogu na visini
Zatim, kad je određeno (nedjeljom i blagdanima), dolazi jedna od najsavršenijih molitava koju možemo moliti za grješnika. To je Slava Bogu na visini. Počinje slavljenjem, hvalom, blagoslivljanjem Boga, klanjanjem Bogu, ponovno klanjanjem te priznanjem Boga kao Oca svemogućega te Isusa kao jedinorođenoga Sina Božjega. Sve to činimo iz ljubavi što je On našeg grješnika spasio već na križu. Nastavlja se s tri zaziva za smilovanjem i za prihvaćanjem naše molitve koju ponovno upućujemo za našega grješnika. Završava proklamiranjem Božje svetosti. Već tu možemo u duhu gledati kako ga Bog želi u svojoj svetosti. Slava Bogu na visini je molitva koja nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima i u koju trebamo unijeti čitavo svoje biće. Preporučam ju promeditirati mnogo puta kako bismo za vrijeme mise lakše ulazili u njezinu srž. Nastavak u idućemu broju.
