Depresija - kako pomoći
Depresija je bolest od koje pati veliki broj ljudi: oni koji boluju i oni koji s depresivnim bolesnicima žive. Kad kršćanin želi kvalitetno pomoći, trebao bi poznavati barem osnovne smjernice kako to učiniti
Svi smo pozvani biti dušebrižnicima jedni drugima, u skladu sa svojim znanjem, iskustvom i, najviše, stavom srca. Posebno je taj vid dušebrižništva očit u obitelji gdje su roditelji dušebrižnici djeci, starija braća mlađoj, djedovi i bake unucima; prijatelji u školi pozvani su biti dušebrižnici svojim vršnjacima u bilo kojoj vrsti nevolje... Dušebrižnik je onaj koji se brine za čovjeka pored sebe. Donosimo dio iz izvrsne knjige koja vrlo praktično govori o problemu dušebrižništva psihički bolesnih osoba
POMOĆ U SAVJETOVANJU
Pomaganje osobama u teškoj depresiji i od liječnika i od dušobrižnika traži veliko strpljenje i suživljavanje s problemom. Te su osobine neophodne za savjetovanje osoba koje boluju od depresije. Sastavio sam popis od sedam stvari na koje u savjetovanju treba paziti:
- Prihvatite depresivnu osobu u njezinoj bolesti i problemu, i pokažite joj svoju spremnost da budete uz nju u teškim trenucima.
- Razgovarajte s pacijentom o njegovu životu. Istražite s njim iskustva koja su izravno uzrokovala depresiju. Dajte mu priliku da vam otvori srce.
- Naglasite nadu za izlazak iz patnje. Većina depresija nakon nekog vremena nestane.
- Objasnite različite mogućnosti liječenja, a pacijenta s teškom depresijom pošaljite liječniku opće prakse.
- Hrabrite bolesnika i govorite mu o Božjoj ljubavi, čak i u trenucima kad je on sam slabo može osjetiti. U psalmima se, kao i u mnogim ulomcima o biblijskim obećanjima, može naći mnogo korisnih tekstova.
- Pripremite pacijenta na povremene promjene raspoloženja. Ja svojim pacijentima često kažem: „Cesta za izlazak iz depresije puna je jama, ali vodi u svjetlo”.
- Budite strpljivi! U terapiji postavljajte ciljeve samo jedan po jedan, tako da pacijent stalno postiže sitne uspjehe. Nemojte očekivati previše odjednom. Ne zaboravite da su depresivni ljudi često tako povučeni u sebe da su jedva i svjesni dušebrižničkih razgovora, i mogu usvajati samo malo-pomalo.
POGREŠKE KOJE JE MOGUĆE IZBJEĆI
Ima skrivenih zamki i stupica u razgovoru s depresivnim ljudima, koje se mora izbjeći. Većina pogrešaka vezana je uz četiri sljedeće točke:
ZAHTIJEVANJE DA SE „PRIBERU”: Depresivni bolesnici već se i sami stavljaju pod teret samonametnutih obveza, i trpe zbog posljedica svojeg navodnog neuspjeha. Od slabe im je pomoći da dušobrižnik još pridonese tome pritisku, potkrijepivši to stihovima iz Biblije. Ne možete jednostavno zapovjediti nekome da bude sretan!
POSLATI IH NA PRAZNIKE ILI ODMOR: Čak i u njihovoj obiteljskoj okolini, pacijentima je teško dolaziti u dodir s ljudima, uživati u ljepoti i ispuniti dan vlastitom poduzetnošću. A na odmoru će se od njih upravo to zahtijevati. Bolesna će se osoba naći u zamci prekomjernog tereta.
DOPUŠTATI IM DA DONOSE VAŽNE ODLUKE: Za vrijeme depresije, pacijent često nije sposoban pravilno procijeniti svoju situaciju. On sve vidi kroz „tamne naočale”. Njegovi se problemi nad njega nadvijaju poput planine, i on potcjenjuje svoje sposobnosti. Odluke koje donosi tijekom depresivne faze često će kasnije smatrati pogrešnima i požaliti zbog njih.
TVRDITI: „VEĆ JE BOLJE!” Često je teško shvatiti da su depresivnim osobama stvari tjedan za tjednom iste. Često ćete sebe zateći kako ih pokušavate ohrabriti jeftinim riječima, ali oni će se zbog toga samo osjećati kao da ih ne shvaćate ozbiljno. Bolje je priznati da još uvijek prolaze „dolinom sjena”, i govoriti im o Božjoj nazočnosti usred njihove tame.
IZRAZITI SUMNJU U SUMANUTE IDEJE: Mnogi ljudi pate od najtežih sumanutih ideja o krivici i neuspjehu. Nijedan argument ne može ih razuvjeriti od tih ideja i svaki pokušaj da tvrdite suprotno dovest će do nove potvrde te sumanutosti. Tu treba biti strpljiv i osobu koja pati postupno uvjeriti kako je ona dušebrižniku i Božjoj milosti vrijedna. Ja često svoje pacijente hrabrim mišlju: „Čak i kad nas naša savjest proglasi krivima, trebali bismo vjerovati da je Bog veći od naše savjesti. On nas apsolutno poznaje.“ Zatim završim razgovor bez daljnje rasprave i zakažem novi sastanak. Bolesniku je potrebno vremena da „probavi” ono što je čuo, čak i ako oko toga ima još mnogo „ako” i „ali”.
PREDUBOKO ZALAŽENJE U DEPRESIVNU BOLEST:
Depresivna je osoba često posve zarobljena svojim brigama i strahovima. Vrlo je opasno dati se uvući u taj mračni svijet i posve se zaboraviti upitati za što je ona još sposobna i što joj pruža sigurnost. Pravu ćemo ravnotežu pronaći u Psalmima. Uvijek iznova božansko „ipak” prodire u osobnu nevolju čovjeka koji moli i upravlja svoj pogled prema gore.
POSTAVLJATI PREVELIKE DUHOVNE ZAHTJEVE: Božja bi riječ trebala biti poput soli u ukusnome jelu. Bez pozivanja na Božja obećanja dušobrižništvo je svedeno na čavrljanje. Ali, obilje riječi iz Svetoga pisma koje nije povezano sa svakodnevnim životom i s patnjom depresivne osobe više je poput slanog koncentrata. Ono, u stvari, može toliko otežati osjećaje bolesnika da on postane nesposoban primiti Božju riječ, i da se osjeća osuđenim. Intezivno proučavajući Bibliju, osoba u teškoj depresiji bit će sklona iščitati samo misli koje potkrepljuju njezino mračno gledanje na stvari. I najljepša će obećanja u njoj samo probuditi pomisao: „Ovo se više ne odnosi na grešnika poput mene!”. I nevjera će rasti. Zato izričito savjetujem depresivnim ljudima da se previše ne zadubljuju u Bibliju, već da svakoga dana pročitaju samo po jedan stih, ako je moguće zu objašnjenje i komentar. Božja ljubav ne ovisi o broju poglavlja koji svaki dan pročitate, niti o tome koliko ćete sati provesti u molitvi. Bog nas drži u svojoj ruci, čak i onda kada se mi nemamo snage držati za Njega.
PRAKTIČNA POMOĆ I OHRABRENJE
U mnogim slučajevima savjetovanje nije dostatno. Dušebrižnik mora biti spreman spustiti se iz uzvišenih duhovnih razgovora u „donje predjele“ svakodnevnog života i pružiti vrlo praktičnu pomoć. Možda će biti potrebno rasteretiti preoptećenu domaćicu nekih od njenih poslova, ili će depresivnom mužu biti potreban poticaj da dio svojih poslova prepusti nekome drugom, dok ponovno sam ne stane na noge.
Često je važno pozvati članove obitelji i porazgovarati s njima o tome kako bi se bolesnu osobu moglo osloboditi dijela tereta. Tako, na primjer, može pacijentičina majka dolaziti dvaput na tjedan da opere i izglača rublje, a muž malo više pomoći u kućanskim poslovima. Na taj će način teret biti podijeljen na nekoliko leđa.
Na putu ozdravljenja depresivnu će osobu trebati polako reaktivirati. Izradite dnevni raspored za nju i potičite je da se bavi sitnim aktivnostima. Redovite šetnje i neka vrsta sporta pospješit će cirkulaciju i tako imati pozitivan utjecaj na depresiju. S vremenom će depresivna osoba ponovo početi preuzimati na sebe nove odgovornosti. Što tupilo depresije više bude popuštalo, bolesnik će se osjećati slobodnijim da opet bude aktivan i da uživa u postizanju ciljeva.
Iz knjige: dr. Samuel Pfeifer Bodriti slabe, dušebrižništvo i suvremena psihijatrija
izdavač Stepress, www.stepress.hr