U potrazi za Božjim duhovnicima
Božja su obećanja veličanstvena! No nažalost brojne su prepreke koje priječe da se ona ostvare u nečijem životu; toliki su ljudi zbog neznanja uništili svoje, i živote svojih bližnjih... Upravo su nam zato očajnički potrebni Božji duhovnici! U nastavku pročitajte kako prepoznati duhovnika u kojega možemo imati povjerenja: što odlikuje Božjeg duhovnika, što on čini...
Duhovnik mora poznavati ne samo Sotonina obećanja nego, prije svega, Božja obećanja kako bi druge doveo do njih. Nije duhovnik onaj koji ne poznaje Božja obećanja. Jer, takav je slijep, a znamo da ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.
Kanaan, odnosno kušnje i napasti
U Kanaanu, u tom svijetu, usred najvećih napasti i kušnji treba osvojiti potpuno drugačiji svijet. Kanaan je najgora zemlja, izopačena – baština Kamova. Zemlja trgovaca, kraljeva (Jošua u 12. poglavlju nabraja trideset i jednoga, iako o Jošui skromno piše da je bio samo sluga), orgijskih običaja (Sodoma i događaj u Gibei!). Da, upravo u takvu je okruženju Bog htio ispuniti svoje obećanje o drugom životu. Stoga, nemojmo se čuditi napastima i kušnjama koje nas snađu, nepravdi i bahatosti koja nas okružuje, lakomosti i oholosti. U takvim zamršenim okolnostima trebamo imati duhovnika kako ne bismo zalutali, kako bismo uvijek imali jamstvo povratka Ocu obećanja – nekoga tko nam omogućuje siguran pristup njemu. Duhovnika, koji nam s jedne strane treba biti u svemu sličan kako bi imao razumijevanje za nas, a s druge strane nalik Bogu po kontemplaciji kako bismo u njemu mogli prepoznati njegovo lice. Izrael je imao Jošuu, Jošua Mojsija, Juda je molio Šimuna. Duhovnik mora imati svoga vođu, kako bi verificirao (potvrdio) Božje odgovore, jer ono što on čini je neprestano propitkivanje Boga o putu. (...)
Put vjernosti – pitati Gospodina
Spoznanje je mnogo bolje od neznanja. Većina ljudi zapravo ne zna za što živi i koji je uistinu cilj njihove egzistencije. Takav stav rađa osjećaj besmisla, kaosa i straha, potiče razvoj psihofizičkih oboljenja i duhovnu dezorijentiranost. U veliku stupnju sigurno utječe i na životne neuspjehe. Vjerujemo da samo onaj koji je savršeniji od čovjeka može znati odgovor na pitanja o smislu i cilju našeg postojanja. Najviše što čovjek može učiniti jest pitati. Odgovor pripada Bogu. Ako znaš zašto živiš, znat ćeš, također, kako živjeti. Otkriće cilja i smisla čini naš život vrjednijim, mudrijim i poprima moralno sređen oblik. A to stvara osjećaj zadovoljstva svojim postojanjem. Ako se ne trudiš saznati odgovor na najvažnija pitanja koja se tiču smisla života i njegova cilja, možeš se početi osjećati besmisleno, kaotično, bezvrijedno i lako pasti pod utjecaj drugih ljudi ili pobjeći od svjesnog i odgovornog ostvarenja svoga zvanja. (...)
Pitati: to odlučuje o pobjedi ili porazu
„Poslije smrti Jošuine upitaše Izraelci Jahvu: 'Tko će od nas prvi poći na Kanaance da se protiv njih bori?'“ (Suci 1,1) U prvom poglavlju, i to već u prvom retku, javlja se riječ koja opisuje stav čovjeka koji vjeruje – stav, koji u tom slučaju odlučuje o pobjedi ili porazu pokoljenja Izraelovih: pitanje. U hebrejskom jeziku na tom mjestu upotrebljava se riječ לאש – szaal, pitati, prositi, zahtijevati, tražiti, savjetovati se, potanko se raspitivati. Raspitaj se potanko u Gospodina i traži odgovor: kako ćeš zadobiti vječni život, na što se u životu trebaš odvažiti? Pitati, kao prvo, znači moliti za milost... molitvu, a potom željeti ono što želi Bog. Dopustiti Duhu Svetom da u nama moli mudrošću i ljubavlju, kako bismo znali što i kako pitati, kako bismo znali slušati i poslušati Božje odgovore. Kako bismo ih našli i kako ih ne bismo previdjeli. (...)
Prvi duhovnikov korak: molitva-pitanje Bogu za sebe i za druge
Prvi korak koji duhovnik čini nije donošenje odluke i mudro savjetovanje drugih, analiza ranjenosti i prepoznavanje osnovnih nelogičnosti u osobnosti, već ponizno pitanje, traženje od Boga svjetla za sebe i za druge. Jednako tako svećenikov prvi korak nije katehizacija, ispovijed, slavljenje euharistije, izgradnja duhovne zajednice ili crkve, doktorat iz teologije ili kupnja dušobrižničkog materijala ili ruha, već molitva koja ima oblik postavljanja pitanja Bogu. Molitva takve vrste uvjet je pobjedničkog zvanja za vođe i svećenike. Specifična molitva: pitati Boga. Zašto? Jer takva molitva onemogućuje molitvu bez kontakta s Bogom, stvara odnos. Ako pitaš, čekaš na odgovor. Tako se stvara veza i omogućuje poduzimanje koraka koji je bio predviđen od Boga. Osim toga, nema smisla bilo koga voditi ako i sam nisi vođen, i to od Boga. Ta molitva ispunjena je čežnjom prionuti uz Boga, čašćenjem i skrušenošću, poniznošću i osluškivanjem, strpljivošću i inteligentnim traženjem, kontemplacijom, čitanjem i meditacijom. Ali prvo je potrebno postaviti konkretno pitanje: što mi je činiti, što je tvoja volja, Gospodine? Koje korake trebam poduzeti da moj put ne bi bio besciljan, da moj život ne bi bio promašaj ? I koji je bio Božji odgovor?
Ovo je (bio) Božji odgovor!
„Neka Juda prvi pođe; u njegove ruke stavljam zemlju.“ Pokazano je konkretno pokoljenje i konkretan čin i istovremeno obećanje: „u njegove ruke stavljam zemlju“. Je li moguće nakon takvih riječi dovoditi u pitanje svoj život, smisao života? Je li moguće mučiti se sumnjama i razočarenjima? Kada znamo Božji odgovor, oslobađamo se takva duhovnog stanja koje se očituje kao nesigurnost, paralizirajući strah, emocionalna zbrkanost, ziheraštvo, malodušnost, osjećaj besmisla i besciljnosti. Bog, ne samo da ga oslobađa iz egipatskog ropstva već uvodi narod u Obećanu zemlju, Kanaan. Prvo u zemlju, još ne u nebo. Poslani smo u određena prostranstva, u zemlje kao što su Poljska, Njemačka, Ukrajina, Krakov, Kijev, Berlin i u konkretno poslanje: bračni život, redovništvo, svećeništvo, samački život. Poslan si u zemlju da bi bio kušan – da bi stekao novu snagu postojanja. Ne da bi ta zemlja tebe stekla!
Živiš li ono što je Bog zamislio za tebe?
Tisuće, milijuni ljudi žive s osjećajem neshvaćenosti, besmisla, besciljnosti, izgubljeni su i prestravljeni. Zašto? Zato što nikada nisu upitali Gospodina gdje je njihovo mjesto sazrijevanja za život vječni. Sami su odabrali, privučeni srcem ili pogledom, ili savjetom drugih ljudi. I eto, nakon nekoliko godina sve im se raspalo, i oni stoje na pragu očaja – živeći na pogrešnu mjestu – ne na svomu! Jesu li sigurni u to što čine i da je to mjesto gdje jesu njihovo? Bog je svakome na ovomu svijetu pripravio mjesto. Čak je i svakoj zvijezdi dao mjesto i nazvao je imenom, kao što kaže Biblija. Bog za tebe ima Riječ kojom ti daje konkretan poziv: ili u obitelji ili u posvećenu životu ili u samoći. Šalje te u konkretnu Obećanu zemlju, kako bi se u toj zemlji borio s onim što je zemaljsko i tako zadobio ono što je nebesko: bačen si u zemlju poput zrna, kako bi umro i vinuo se k nebu.
Trebaš osvajati druge za Srce Isusovo
Isus kaže: „Kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17,21). „Među“ – entos, znači skriveno je, ali i u vašem dosegu, odnosno među vama, u odnosima koje međusobno gradite. Trebali bismo ljudima približavati Božja obećanja naviještajući Božju riječ, a ne dopuštajući da nas Sotona potkupi. Trebamo naviještati Božju riječ i učiniti si dostupnim vječni život. Ne smijemo dopustiti da nas podmite ljudi koje je Sotona potkupio zavodljivošću grijeha. Trebaš osvajati druge za Srce Isusovo, a ne dopustiti da tvoje srce osvoji napast častohleplja, oholosti i požude. Idemo u rat riječima: mir vama! Kraljuje li u tvojoj nutrini Krist? Ili je tvoje ushićenje Bogom samo vanjsko (Mt 23,26)? Nebu se učimo ovdje na zemlji. Nebo znači biti ljubljen od Boga, ljubiti sebe, ljubiti braću i sestre – a ne znači biti navezan, pod prisilom, izmanipuliran, zaposjednut ili podčinjen. Tko je tvoj brat, sestra, majka i otac? Oni koji slušaju Riječ Božju! Oni koji pitaju Gospodina o njegovoj volji. Dakle, tvoj prvi korak jest molitva koja je pitanje upućeno Bogu. Kako izgleda taj tvoj prvi korak? Je li siguran? Teturav? Je li to spoticanje invalida ili koračnica vojnika? (...)
Nastavak pročitajte u knjizi U potrazi za Božjim duhovnicima.
{text}