Petar u Jopi
Mnogo onoga što nam se događa u snovima i vizijama, olako odbacujemo. Prema današnjem shvaćanju teologije i psihologije, Petar je bez velikog razmišljanja trebao odbaciti viziju koja mu se dogodila u Jopi. Na svoju i našu sreću, nije. A koliko onoga što nama Bog ustrajno govori kroz snove i vizije mi olako odbacujemo?
Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželi nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu – sličnu veliku platnu zavezanu na četiri roglja – gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: “Ustani, Petre, kolji i jedi!” “Nikako, Gospodine – odvrati Petar – jer još nikada nisam jeo nešto pogano ili nečisto”. “Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!” reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput, i posuda odmah bi uznesena na nebo. Dok je Petar, zbunjen, promišljao što bi moglo značiti viđenje koje je imao, najedanput se pojave na vratima Kornelijevi izaslanici pošto su se raspitali za Šimunovu kuću, te pozovu i upitaju: “Je li ovdje u gostima Šimun zvani Petar?” Dok je Petar svejednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: “Evo te traže tri čovjeka. Hajde ustani, siđi i pođi s njima ne premišljajući, jer sam ih ja poslao!” (Dj 10,9-20)
Petar je u molitvi prvo imao viziju čistoga i nečistog koja se tri puta ponovila. Tri puta je gledao isti prizor i slušao isti glas. Znao je da se svaka vizija/objava treba po Duhu protumačiti/prosuditi (usp. 1Kor 14,29) te je ostao razmišljati što bi ona trebala značiti.
Mnogi bi na njegovu mjestu pomislili na halucinacije.
Budući da je Petar bio gladan, pripravljali su mu jelo i vizija je govorila o jelu. Viziju bi mogli olako odbaciti kao đavolsku kušnju budući da je glas u njoj govorio stvari koje su bile u potpunoj suprotnosti vjerskim stavovima i uvjerenjima kojih se Petar do tada čvrsto držao. Pokušajmo zamisliti svoju reakciju u sličnoj situaciji! No, Petar je znao da treba ozbiljno shvatiti sve što se u molitvi događa.
Njegova molitva je bila u suradnji s Duhom, te je znao da ono što nam Duh duhovnim pojmovima govori često nema direktnu vezu sa slikom koja nam je pokazana, već treba prosuditi što želi reći našem srcu.
Petar će tek nakon te vizije shvatiti da u kraljevstvu Božjem neće biti podjela na čiste i nečiste, odnosno na Židove i pogane (v. Dj 11,1-18). Radilo se o duhovnoj istini koju Židovi nikako nisu mogli prihvatiti jer su mislili da se suprotstavljala odredbama Zakona. Isus je tu istinu svojim djelovanjem učenicima već prije pokazao, ali je oni zbog tvrdoće srca nisu mogli prihvatiti. Vizija je način na koji je Duh Sveti stavio Petru tu istinu u srce.
Još dok je Petar bio u razmišljanju Duh Sveti mu je opet progovorio, ali ovaj put posve jasno. Rekao mu je da ga traže tri čovjeka s kojima treba poći tamo gdje će ga pozvati. Iako su ta tri čovjeka bili pogani te su ga pozivali da s njima ode u pogansku
kuću, što je bilo protivno židovskom Zakonu, Petrov je unutarnji stav o tome prethodnom vizijom već uvelike bio izmijenjen, te je Duhu bilo dovoljno obratiti se Petrovu razumu kako bi ga poslušao. Tek će se na prvom Jeruzalemskom saboru, na kojem
će apostoli raspravljati o evangelizaciji pogana, vidjeti koliko je ova vizija bila važna (v. Dj 15,14-18).
Dakle, u jednoj molitvi Duh Sveti se obratio Petru na dva različita načina. Prvo je progovorio njegovu srcu, a potom razumu. U razumu je Petar već znao Isusovu želju za spasenjem pogana jer je gledao i slušao kako s jednakom ljubavlju svoje evanđelje govori i njima. Međutim, mi mnogo toga imamo u svome razumu što istodobno ne želimo ili ne možemo prihvatiti u svom srcu. Svjedok sam mnogim primjerima ljudi koji su, nakon što su u molitvi primili određene vizije, slike ili druge vrste nadahnuća, promijenili stavove o važnim shvaćanjima životnih i vjerskih istina. Postali su spremni oprostiti onima kojima do tada nisu, prihvatiti one koje do tada nisu, priznati i odreći se grijeha kojih se do tada nisu mogli.
Trebamo shvatiti činjenicu da naše srce, naš duhovni dio, na drukčiji način komunicira od našeg razuma. Jedno bez drugoga ne može, jer se ne može kvalitetno živjeti bez razumskog shvaćanja, no zakinuti smo za mnoge plodove Duha ako nismo naučili otvoriti svoje srce za poticaje/očitovanja Duha.
Mnogo je onih koji imaju razumsko shvaćanje vjere i razumsko znanje o Bogu kroz razumsko poznavanje pisma, a da ipak nemaju i adekvatne plodove. Nažalost, kod nemalog postotka kršćana, koji vrše i neke službe u Crkvi, ne možemo primijetiti ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, uzdržljivost,
krotkost, postojanost? Pojedini kršćani su spremni podnositi velike žrtve, činiti djela milosrđa, služiti na razne načine, ali, nažalost, kad ih pogani sa strane promatraju i vide da sve to čine bez unutarnje ljubavi, radosti i mira – sve to njima osobno ne vrijedi ništa (usp. 1Kor 13,2-3).
Ukoliko želimo imati plodove Duha najprije trebamo željeti ‘imati’ Duha Svetoga. Trebamo htjeti živjeti uz njegovu pomoć i suradnju.
Duha Svetog nismo primili da bismo mu dali prostor u svojem životu nedjeljom, blagdanom ili u ponekoj molitvi. Duh Sveti nam je dan za neprestanu suradnju. On je stalni pomoćnik, duh Isusa Krista koji nam ne govori svoje već objavljuje ono što nam Krist želi reći (v. Iv 16,14). Objavljuje nam što trebamo od Oca tražiti u njegovo ime kako bismo to isto s vjerom primili, jer Otac s radošću ispunjava želje svoga Sina (usp. Iv 16,23-24). Duh Sveti ima sposobnost duhovnim očitovanjima doprijeti do našega srca i promijeniti one stavove našega srca koji nisu u skladu s porukom evanđelja. Ukoliko mu se otvorimo doživjet ćemo mnogo toga što nećemo moći razumski objasniti, ali ćemo moći srcem itekako prihvatiti. To se predivno očituje u njegovih sedam darova.
Kad se kandidati pripremaju za primanje sakramenta krizme neka budu otvorenog duha spremni na očitovanja Duha Svetoga. Shvatimo li ozbiljno silu Duha Svetoga shvatit ćemo da je Duh Sveti učitelj koji će nas za nju i pripremiti. Tražite od vašeg vjeroučitelja da bude maksimalno otvoren i aktivan jer mnogo toga ovisi o njemu. Vi za to vrijeme postavite evanđelje za temelj vlastitih života. Promatrajte u njemu Krista i silu Duha koja je s njime surađivala.
Josip Lončar, iz knjige: Sila odozgor (snovi, proroštva i vizije)
{text}