Crkva se sve više okreće laicima. No, pronaći najbolja rješenja ni u kom slučaju nije lak posao. Kad u Bibliji promatramo načine na koje je Isus upotrebljavao tadašnje laike, ne možemo se ne složiti kako je to za ondašnje teologe predstavljalo ozbiljan problem koji nisu bili dorasli riješiti. Hoće li ga riješiti danas?

Nedavno sam pročitao dirljivo svjedočanstvo bogoslova koji je izliječen od side. Bio je na samrti, bez ikakve nade da će preživjeti. U najtežem trenutku bolesti, imao je samo 28 kg. Nitko mu nije davao niti jedan posto šanse da će preživjeti. No, mnogi su molili za njega i Bog ga je čudesno ozdravio. Bilo je to prije nekoliko godina. Ono što me u svjedočanstvu zapanjilo bilo je to da nije spomenuo tko se zapravo pomolio za njega u trenutku kad više nitko nije imao vjere, osim njegove majke. Na njezino uporno inzistiranje, u bolnicu su došli jedan svećenik i jedan laik nakon čije se molitve dotični bogoslov počeo osjećati bolje i ozdravljati. On sâm je obojici zahvalio na molitvi, no 'preskočio' ih je u svjedočanstvu. Kad sam ga pitao zašto je to učinio, rekao je kako su mu određeni svjedoci savjetovali da to učini jer ta dvojica ne kotiraju baš najbolje kod biskupa i kod mnogih drugih svećenika, te bi to moglo naškoditi njegovoj budućoj svećeničkoj karijeri. Pomislio sam – kad bi se ponovno našao u sličnoj situaciji, bi li mu njegovi savjetnici savjetovali da ne pozove te iste da za njega mole i bi li ih on poslušao.

Razmišljajući o tome, dobio sam jedan mail u kojem sam pročitao svjedočanstvo ozdravljenja jedne osobe koje se dogodilo po jednom karizmatiku laiku koji se nikako ne nalazi na listi vjernika koje ja naročito cijenim. Svjedočanstvo je bez ikakve sumnje potvrđivalo stvarnost da se ozdravljenje dogodilo upravo po molitvi tog laika karizmatika. Dakle, sad sam se našao u jednakoj situaciji u kojoj su se nalazili savjetnici koji su bogoslovu savjetovali da ne navede kako se čudesno ozdravljenje dogodilo. Naime, trebao bih svjedočanstvo objaviti u Booku, no imam dva problema. Prvi je taj da se ozdravljenje dogodilo u Međugorju, a drugi da se dogodilo po molitvi laika s kojim se osobno u mnogočemu ne slažem.

Ušao sam u molitvu i zamolio Duha Svetoga da mi pokaže što da radim. U misli su mi došli događaji iz evanđelja kad je Isus pred sebe slao svoje učenike, naprije dvanaestoricu, a zatim i drugu sedamdesetoricu. Među izabranom osamdeset dvojicom bilo je mnogo teološki neobrazovanih osoba, bio je Juda koji je slovio kao osoba sumnjiva morala, bilo je priprostih ljudi koji se od ostalih ljudi nisu po mnogo čemu razlikovali. Vjerojatno među njima nije bilo niti jednog svećenika, farizeja ili pismoznanca. Isus ih je poslao ispred sebe davši im vlast da liječe bolesne, oslobađaju one koje su tlačili zli duhovi i da naviještaju kako se približilo Kraljevstvo Božje. Oni su se vratili s tako velikim uspjehom da Isus nije mogao sakriti svoju radost. Zahvalivši Ocu na tome, otkrio nam je kako među njima nije bilo ni mudrih ni umnih. Počeo sam se pitati zašto je Isus tako postupio?

Na trenutak se stavimo na mjesto tadašnjih vjerskih poglavara. Što biste vi pomislili o proroku koji ispred sebe šalje neobrazovane ljude i koji im daje vlast liječiti bolesti i izgoniti zle duhove? Kako biste se vi postavili prema tim ljudima koji su odjednom postali poznati u narodu? Ne biste li počeli razmišljati kako je jako sumnjivo da takvi ljudi čine takva djela? Ne biste li pomislili kako bi to vrlo lako moglo prouzročiti velike probleme? Ako je Isus došao od Boga, zašto tu vlast nije podijelio školovanim, izgrađenim službenicima židovske religije?

Činjenica jest da ti ljudi ni izdaleka nisu bili 'vjerski izgrađeni', te neki od njih zasigurno nisu, poput Jude Iskariotskoga, živjeli život dostojan da ih Bog 'nagradi' tako velikim povjerenjem. Možemo pomisliti kako je Isus tim činom ponizio tadašnju vjersku elitu. No, Isus je Bog kojemu je drugo ime ljubav i njega je zanimalo pokazati Božju očinsku ljubav i milosrđe prema narodu koji je patio ne samo od rimske okupacije, već i od mnogih bolesti, te od mnogih đavolskih tlačenja. On je svoje evanđelje donio siromasima, a tadašnja vjerska elita ni u kom slučaju nije spadala u kategoriju siromaštva. Njegovo je jasno učenje ukazivalo na to da Božja djela mogu činiti samo oni koji imaju vjere. Nikakva hijerarhijska pozicija sama po sebi ne posjeduje tu vrstu vjere. Nikakvo teološko znanje samo po sebi ne donosi tu vrstu vjere. Nitko od ljudi nije dovoljno 'dobar' da bi sâm po sebi činio Božja djela. Isus je jednostavno upotrijebio one koje je tada mogao upotrijebiti. Oni su išli ispred Njega, najavljivali ga, govorili o nadolazećem Kraljevstvu Božjem, liječili mnoge bolesne i oslobađali one koje su mučili zli duhovi, te, ljudima koji su sve to s ogromnim čuđenjem gledali, u srcima budili iščekivanje za Isusom koji je, po njihovim riječima, neusporedivo moćniji na riječima i djelima. Možemo samo pomisliti o čemu su ljudi u svojim srcima razmišljali čekajući da u njihovo mjesto dođe naviješteni prorok Isus. Isto tako, znamo da su bili potpuno zbunjeni činjenicom da im tu silnu novost donose obični ljudi poput njih samih, a ne njihovi vjerski poglavari.

Moramo priznati da se povijest ponavlja. Isus je najavio svoj ponovni dolazak, za koji nitko ne zna kad će biti, iako je pisano kako će doći skoro. Njegovi će anđeli doći zajedno s Njime i 'požeti' one koji ga čekaju spremni, a nespremne ostaviti propasti. Na žalost, kršćani, a posebno oni u Europi, počeli su se ponašati kao da On neće doći i kao da ga više ne trebamo budno čekati. Teologija je toliko izokrenula Isusov lik da je od Isusa – koji je došao uništiti đavolska djela, te je liječio svaku bolest i svaku slabost u narodu, izgonio zle duhove, činio najrazličitija djela milosrđa, te propovijedao obraćenje ukazujući nam Boga kao milosrdnog Oca – nastao Isus koji nam daje najrazličitije vrste patnji, u evangelizaciji upotrebljava isključivo mudre i umne i koji se više brine o moralu i etici nego o spasenju grješnika. Vjera i spasenje postali su privatna stvar svakog vjernika koja daje pravo naviještati evanđelje samo onima koji dođu na nedjeljnu misu. Osamdeset posto krštenih koji ne prakticiraju svoju vjeru, prepušteni su sami sebima. I što je preostalo Isusu nego da ponovno primijeni istu metodu kako bi svijetu i Crkvi pokazao pravu istinu o sebi? Ispred sebe ponovno šalje one koji će svijetu pokazati da Bog zaista postoji, koji će svijetu pokazati Njegovo pravo lice i u kojima će ljudi prepoznati Božje djelovanje. To Božje djelovanje događa se ponovno po 'malenima' i zaobilazi one koji sami sebe smatraju mudrima. Božji Duh puše otkud hoće i kamo hoće. Kontrola koja 'gleda u vjetar' većinom ne sije.

Mudri i umni ponovno promatraju i ne znaju kako da se prema svemu postave. Neki omalovažavaju i traže i najmanje 'subotnje' greške kako bi zabranili, neki puštaju da propadne ako ne dolazi od Boga, neki djela Božja proglašavaju đavolskima, neki pak daju svoj prinos pokušavajući da sve na najbolji mogući način upotrijebe za naviještanje evanđelja. Činjenica je da razni ljudi poput Pavlovih suvremenika iz različitih motiva naviještaju evanđelje. Najvažnije je ipak da se ono naviješta.
A ipak, treba ponovno pogledati evanđelja, djela apostolska i novozavjetne poslanice. Vidimo kako Bog upotrebljava slabe i od svijeta prezrene da posrami mudre i jake. Kad ti slabi napreduju u svetosti, Crkva se razvija. Kad prevlada ljudska mudrost, vjera se gasi. Kad teologija prihvati makroevoluciju kako ne bi bila smatrana zaostalom, kad se odrekne demonologije kako opet ne bi bila smatrana zaostalom, kad se odrekne i mariologije kako ne bi bila smatrana zaostalom, kad se dugo godina studira bez da se poučava molitva kao jedna od najvažnijih stvari duhovnosti – tada Isusu ne preostaje ništa drugo već da ponovno svijetu pokaže istinu evanđelja kroz one koji se ne smatraju mudrima i umnima. Jer punina istine ne nalazi se u teološkom umu već u vjerujućem srcu.

I na kraju, poruka je samo jedna – u svemu gledajmo Boga koji puše gdje i kako hoće i nikad ne dajmo slavu Božju čovjeku, nego isključivo Bogu. Kad nas Bog na bilo koji način upotrijebi, priznajmo sebi i svijetu kako smo sluge beskorisne. Nastojmo svoju službu vršiti isključivo iz ljubavi Božje pa će se u nama oblikovati plodovi Duha i bit će nam na posvećenje i na spasenje. Ukoliko službu vršimo na vlastitu korist, bez obzira koliko ona po nama roda donijela, izostat će plodovi Duha u našem srcu. Dokle god smo mali (učenici) željni Božje riječi i Euharistije, naši će se plodovi razvijati. Ako nas zanima za čiji račun naviještamo evanđelje, pogledajmo oko sebe. Jedino mjerilo nam je Isus Krist. Bi li on vršio našu službu na naš način i za našu plaću? Je li on čekao da mu dođe (ŠTO – služba?) ili je odlazio k potrebnima? Je li on živio u raskošnim palačama ili mu je to bilo nespojivo s evanđeljem koje se propovijeda siromasima. Dakle, kad sudimo, počnimo najprije od samih sebe!

---

---

Pretplati se!