Agnostik i Bog

Donosimo odlomak iz knjige Josipa Lončara koja govori o očitovanjima Duha Svetoga kroz sedam darova Duha Svetoga koje primamo po sakramentu potvrde. Vjerujemo da će vas ovo što ćete pročitati, iznenaditi, te vas potaknuti da o odnosu Boga i čovjeka počnete razmišljati na nov način

Jednom sam razgovarao s osobom koja se smatrala deklariranim agnostikom. Ta je osoba imala prijatelja vjernika koji je prakticirao svoju vjeru i koji je vjerovao u postojanje vječnog života i uskrsnuća
nakon ovozemaljske smrti. Moj sugovornik agnostik zavidio je onima koji u tako nešto mogu vjerovati.
Radilo se o dvije visokoobrazovane osobe s vrlo racionalnim shvaćanjima. Agnostik je polako počeo razmišljati o mogućnosti da taj dobri Bog koji nam oprašta grijehe ipak postoji, ali dogodila se tragedija.
Njegov prijatelj vjernik brutalno je, bez ikakva razloga, ubijen od običnog razbojnika. Taj čin ga je ‘zacementirao’ u uvjerenju da Bog ne postoji, a ako i postoji onda nikako nije dobar. Rekao sam mu
da je problem u pitanjima koja je počeo postavljati.
Njegovo je pitanje bilo: “Zašto je Bog, ako postoji i ako je dobar, dopustio to ubojstvo?“ Odgovor je više nego jasan. Bog, koji je u svojoj biti ljubav i koji nam je ostavio svoje jasne zapovijedi, nikako
ne dopušta ubijanje (v. KKC # 413). Za njega je to jedan od najtežih grijeha koje čovjek može počiniti.
Zatim je pitao: „Zašto Bog nije spriječio ubojicu ako ne dopušta ubijanje?“ Odgovor je opet više nego jasan – dao nam je slobodnu volju koju nam nikad do smrti neće uzeti. Mogli bismo se zapitati zašto je ovdje trebao napraviti izuzetak? Ako je trebao spriječiti to ubojstvo, onda je trebao spriječiti i svako drugo, a onda, isto tako, i svaki drugi grijeh. Što bi čovjek bio bez mogućnosti izbora?

Pravo pitanje glasi: »Zašto ga nije zaštitio od ubojstva jer nam po svojoj Riječi na mnogo mjesta obećava tu zaštitu?« Naravno, nisam mu rekao da ga nije htio zaštiti jer je bila njegova volja da se to
dogodi! Nikad ne bih imao hrabrosti Boga okriviti za nešto takvo. Zamislite kako je nama, koji smo nesavršeni, često i loši, teško kad nas netko javno okrivi za nešto što nismo ni poželjeli, a kamoli
učinili! Biblija nas uči da je Đavao ubojica ljudi. On je došao zaklati, ukrasti i uništiti. Isus je došao da imamo život i to život u izobilju. Ne shvaćam one koji bez čvrste spoznaje nekoga pokušavaju uvjeriti da se zlo dogodilo po volji Onoga koji je svoj život dao da to isto zlo pobijedi. Iako nemaju nikakve biblijske utemeljenosti, ipak su spremni osuditi Boga, kao da je Isus prestao biti čovjekom, kao da njegova narav više nije istodobno i čovječja, kao da se potpuno promijenio i sad više ne štiti nego ubija! Znao je On da će se to dogoditi i da će ljudi zbog svoje vlastite nevjere, zbog koje ne mogu čuti Božji glas, krivnju prebacivati na Božju volju. Ljudi će zadržati vanjski oblik pobožnosti, no odreći će se njezine sile (v. 2Tim 3,1-5). Hoće li naći vjere kad ponovno dođe? Do kada će još podnositi ovaj pokvareni i nevjernički naraštaj koji uporno brani svoju nevjeru, umjesto da se pokaje i zatraži vjeru kao dar (usp. Mt 17,17)?

Njegov je ubijeni prijatelj bio vjernik koji je vršio sve ono što je mislio da mu Crkva nalaže. Iako je bio visokoobrazovan, nije ni izdaleka dobro poznavao Bibliju ili Riječ Božju. Mislio je da živi po Božjoj volji, a zapravo, tu istu volju nije ni poznavao. Može li se poznavati volja Božja bez dvostrane komunikacije s Bogom u Duhu? Raspitao sam se i shvatio da taj njegov prijatelj nije imao gotovo nikakav odnos s Duhom Svetim. Nije poznavao način na koji nam Duh govori, te nije navikao primati njegova očitovanja. Život tog mladog čovjeka tek je počeo i on, ni izdaleka, nije ispunio svrhu svojeg postojanja.
U trenutku smrti je, štoviše, imao predbračnu vezu koju nije živio u čistoći. Možemo biti sigurni da ga zbog tog grijeha Bog nije ubio, a nije ga ni zbog njegove svetosti uzeo k sebi. Iz vlastitog
iskustva i iz svjedočenja mnogih drugih ljudi, znam da nas Bog kroz snove opominje i upozorava na opasnosti, uvijek na vrijeme i na način koji osoba koja je upozorena može shvatiti. Bog nas savršeno
poznaje i zna naše mentalne i duhovne mogućnosti shvaćanja. Daje nam dovoljno jasne snove, koje uz naše htijenje i trud možemo na vrijeme shvatiti i na taj način izbjeći tragediju te bilo koje drugo značajnije zlo. Isto tako Bog upozorava i naše bližnje kako bi molili za nas ili nas upozorili na opasnost. No, ako i naši bližnji ne prepoznaju Božji način govora – to nikako ne znači da nam Bog ne govori ili još gore – da se zlo događa po njegovoj volji!

Moj odgovor agnostiku je bio da je Bog živ i da nam se svojim Duhom stavio na neprestano raspolaganje. Štoviše, i svoje anđele šalje da nam služe i čuvaju nas (v. Heb 1,14; Ps 91,11). Dao nam je sedam predivnih darova po sakramentu krizme koji bi nam, kad bismo ih htjeli upoznati, donijeli silno blago u život. Odbijajući aktivnu i stalnu pomoć Duha Svetoga sami sebe dovodimo do bijedna života.

Zato danas u Crkvi možemo pronaći veliki postotak vjernika koji žive sa snažnim osjećajima odbačenosti, neželjenosti, straha, boli – onih koji misle da je ljubav Božju nemoguće shvatiti. Oni su svoje stanje prihvatili kao križ koji trebaju nositi i misle da time ugađaju Bogu.

O kojem se Bogu radi lako mogu provjeriti u svom srcu jer se duhovi prepoznaju po plodovima, a zna se koji su plodovi Duha: ljubav, radost, mir…

Rekao sam mu da vjerujem da Bog njegova prijatelja u trenutku smrti nije odbacio. Toliko je puta samo u molitvi Zdravo Marijo molio Gospinu pomoć u trenutku smrti (…moli za nas sada i u času
naše smrti!) pa je Bog bio u njegovoj posljednjoj kušnji, iako sam siguran da bi daleko više volio da je imao priliku u potpunosti ispuniti svrhu svoga života, te dati svjedočanstvo vjere i ljubavi.
Sjetimo se samo koliko roditelja svojoj djeci daju dobra upozorenja i opomene koje neka djeca ne čuju i ne razumiju pa onda zbog toga nastradaju.
Pogledajmo samo u Djelima apostolskim koliko je Duh aktivan u životu onih koji ga žele!

{text}