Glasnik velikoga Kralja

Written by fra Dario Galić.

Život svetoga Franje bio je upravo kao glas koji se čuje i danas; taj glas govori za Krista, zapaljuje za Krista... To je moguće zato što se Franjo Kristu predao u potpunosti, zato što je bio otvoren za ono za što se je zapravo rodio. A takav plan ima Bog za svakoga od nas. Trebamo samo širom otvoriti sva čula, ne kao kad upijamo svakodnevnu buku i košmar, nego upravo suprotno – trebamo otvoriti duhovne oči i u tišini osluškivati što nam Bog govori

Mnogi će se složiti da je sveti Franjo Asiški jedan od najvećih svetaca naše Crkve. Franjo mi se osobno uvijek dopadao. Što sam ga više upoznavao, to sam ga više cijenio. Možda će se na prvi pogled, zbog Franjina izričaja nekome učiniti da je njegova duhovnost mlaka, no to je tek privid. Kod Franje se radi prije svega o pasiji za Kristom raspetim i o sudjelovanju u njegovoj muci, a to je daleko od svake mlakosti i udobnosti nasljedovanja.

Franjin duhovni rast ispunjen je velikom pokorom i velikom molitvom. U tome i jest ključ razumijevanja Franje. Franjin je put prema Bogu s jedne strane ispunjen njegovom velikom čežnjom i ljubavlju prema Bogu, a s druge strane možemo uvidjeti mnogo Božjih intervencija, odgovora i vodstva kroz molitvu. Malo je svetaca u Crkvi koji su ostavili toliki trag u svoje vrijeme kao sveti Franjo te toliko utjecali na čitavu kasniju duhovnost; njegova osoba ne prestaje sjajiti i privlačiti ljude Isusu Kristu i u naše vrijeme jer se duh zapaljuje na duhu, vjera na vjerniku, nasljedovanje na učeniku koji već nasljeduje… Tu se potvrđuje ona tvrdnja da su sveci prije svega ljudi budućnosti, a ne prošlosti. Ti ljudi, naši sveci, pa i oni neproglašeni, prošli su svoj hod zemljom isto kao i mnogi drugi ljudi, ali opet s velikom razlikom. Oni su svoj život uskladili s porukom Isusa Krista. Pustili su ga u svoj život ne gubeći svoje individualnosti ni posebnosti. Njihova je egzistencija dosegla onu puninu za koju su stvoreni. Dopustili su da im Isus Krist bude apsolutni temelj; pritom je taj apsolutni temelj istodobno i odnos; ne manji od mene, koji spoznajem, mislim osjećam, ljubim, nego viši od mene, tako da ja mogu spoznavati samo zato što sam spoznat, mogu ljubiti samo zato što sam već prethodno ljubljen.

Smrt prije smrti

Svi su sveci prošli put svog umiranja, svoj izlazak pred zidine vlastite osobnosti, svi su imali svoje metanoje, svoja obraćenja i prihvaćanja onoga na što su pozvani pa tako i sveti Franjo. Umirali su prije svojih smrtnih časova kako bi u njima mogao živjeti netko drugi.

Životopisci svetog Franje prenose nam događaj iz njegova života prije obraćenja, koji će ga obilježiti; radi se o njegovu boravku u tamnici nakon što je bio zarobljen u vojnom porazu Asiza protiv Perugie. Bio je okovan i podnosio je gnusobu tamnice. Dogodilo se da su Franji najednom potonule sve lađe. Nije uspio u onome što je naumio, naime, preko ratovanja postići plemićki naslov. Franjo je težio tome naslovu misleći da će ga upravo on uzdići, ispuniti te opravdati njegova traženja i njegove želje. Zasigurno je Franjo mnogo maštao o svojim slavnim bitkama i pobjedama, a ova za koju se spremao trebala je biti samo jedna u nizu. Možda je već gledao kako mu se svi dive i kako ga časte. Zasigurno se u Franji skrivala velika glad i potreba da bude priznat i velik. U svojim maštanjima hranio se Franjo onim do čega je tek trebalo doći. Najednom se našao u mračnoj tamnici, u tjeskobnom stanju. Njegov boravak u tamnici doveo ga je do spoznaje koliko je slomljen, jadan i prazan. On je zaprepašten nad svojim stanjem i unutarnjim neredom. Franjino tadašnje stanje bilo je posljedica neuspjeha u njegovim očima i u očima svijeta, a upravo taj ljudski neuspjeh, to slamanje i umiranje svojim željama i prohtjevima Bog tako slatko koristi u ljudskoj egzistenciji. U Franjinu se umiranju vlastitim željama rađa nešto sasvim novo.

Današnji se čovjek počesto nalazi u svojevrsnoj tamnici okružen kladama vlastitih neuspjeha. Moderni je čovjek pritisnut sa svih strana. Sve manje traži zaklona u svome Bogu i u svojoj obitelji koja proživljava možda najveću krizu od početka kršćanske civilizacije. Današnji čovjek ima želje i vlastite zamisli. On traži svoje ostvarenje i ispunjavanje vlastitih želja. Služi se svim mogućim sredstvima kako bi utažio onu unutarnju potrebu. Podvrgava se toj želji tako da ona počesto gospodari njime. Te želje postaju njegovi kumiri, idoli kojima se klanja i njima sve podlaže. On postaje pravi rob vlastite želje te doživljava svojevrsno robovanje: Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2,19b).

Franjo je u svom boravku u tamnici bio okružen pitanjima „što dalje?“.... Ono što je sebi predodredio, srušilo se kao kula od karata. Bio je izgubljen i nesretan. Upravo u tom njegovu stanju Bog je stvarao prostor za nešto novo, veliko i veličanstveno. Nešto što on sam nikad nije mogao ni zamisliti. Franjo tada nije znao da je on predodređen da bude sretan i zadovoljan, ali na način koji nikad nije zamišljao. Naš Bog Otac ima plan sa svakim čovjekom. On ga je pozvao u život i namijenio mu određeni put. Postoje napasti, prepreke a i sam Napasnik koji nas želi zaustaviti da ne uđemo u taj njegov blagoslov jer moj narod gine; nema znanja (Hoš 4,6). Kad čovjek nema toga neophodno potrebitog odnosa i znanja o svom Stvoritelju, nastavlja sam i bez njega uređivati svoju egzistenciju. Sam se odlučuje za ovo ili ono, protiv ovog ili onog. U dubini srca čezne za ispunjenjem, ali na krivi način. Uspoređuje se s okolinom i pojedincima koji postaju njegova mjera. Bog to sve promatra i s vremena na vrijeme se umiješa jer se njegovo ljubljeno dijete ne kreće po onome putu koji mu je On, njegov Stvoritelj, namijenio. Počesto mu još ostaje zadnja lađa za spasenje a to je teška bolest. Bog se služi svime a samo s jednim ciljem – spasenje čovjeka. Bog nas želi smrtno preplašiti, kako to mudro zaključuje Augustyn Pelanovski. S njim se dobrano slažem da se vjera rađa iz zapanjenosti, smrtnog očaja, straha. Ne vjerujem da Bogu jako vjeruje onaj koji se nikada nije smrtno uplašio.

Kako nam Bog govori

Čovjek koji nema istinskog iskustva s Bogom, može se držati ostvarenim i ispunjenim, ali njegova ispunjenost je samo privid, gluma, drama. Je li nešto tek privid pokazuje svakodnevica, to se vrlo brzo pokaže i primijeti na životu pojedinca. Zadovoljstvo bez Božje blizine drži nas kratko te brzo postajemo nezadovoljni i frustrirani. Neće nas ispuniti ni titule, ni funkcije; ljudi to počesto shvate kasno ili nikada. Današnji čovjek tu puninu želi bez Boga, bez njegove pomoći i vodstva. Tu se događa lom, grijeh. Zaboravlja se da je Bog jedini koji zna koji je put za nas uistinu pravi, koji način i kad se to naše ostvarenje zajedno s njim ima dogoditi. Suprotno tome, čovjek to želi odmah i sad te svojim grijehom postaje onaj koji preskače vrijeme. Bog je taj koji određuje način i vrijeme, a svaka neposlušnost, svaki grijeh u svojoj bîti sadrži preskakanje vremena.

U Franjinu boravku u tamnici pokazuje nam se svojevrsna Božja paradigma u Njegovu odnosu s ljudima, posebno s pojedincima s kojima On ima namjeru izvesti posebna poslanja. Bog Franju pripravlja kako bi ga upotrijebio. On ga nije odjednom oteo s njegova dotadašnjeg puta nego to čini kao veliki pedagog. Nakon tamnice i tjeskobe, Franjo se duboko u srcu pita što sada. Tada progovara Bog i sije na pripravljenu njivu koju je on uzorao svojim pitanjima i mučnim traženjima novog smisla života. Ponekad se u životu pojedinca sve mora srušiti kako bi Bog pripravio mjesta za nešto novo, nešto što tek treba doći. Bog je Franjino srce pripravio kako bi mu kasnije mogao progovoriti u njegovu snu. Kad se na prvi pogled osvrnemo na taj događaj, vidimo da se radi o običnom snu. Tko još vjeruje da Bog progovara ljudima (da i ne govorim kako rijetki vjeruju da progovara preko sna)? A Pismo nam donosi primjere Samuela, svetog Josipa i drugih. Bog uvijek traži i vidi način kako će sebe ponuditi, a na čovjeku ostaje izbor. Bog pripravlja određene situacije u kojima nam progovara intenzivnije. On progovara samo onoliko koliko ljudsko srce može nositi i na način na koji ono to može primiti. Služi se svime i to od pitanja smisla, tjeskobe, bolesti, smrti... Nama se možda čini da se stvari u životu pojedinca jednostavno samo poklapaju i to je to. No nije tako. Ima netko tko pomno motri na nas svaki dan, netko tko nas poznaje bolje nego itko na svijetu, netko kome ništa nije skriveno ni tajno. Taj svakodnevno širi svoju mrežu ljubavi kako bi svakoga od nas u nju zapleo na različite načine. Dio te njegove mreže ponekad su i ljudi s kojima živimo ili ih tek ponekad susretnemo.

Pazite kako slušate!

U Franjinu životu se dogodilo Božje očitovanje, preko običnog sna. To ne znači da se ono događa samo svecima. Zar naš Bog voli samo svece ili zar se samo njima obraća? Naravno da to nije tako. Bog progovara čovjeku i danas na toliko različitih načina, na onoliko načina koliko ima ljudi na svijetu. Njegovo djelovanje u našem životu ovisi samo o tome koliko ćemo slušati. Isus upozorava i veli: Pazite dakle kako slušate (Lk 8,18a). On uvijek ima načina i pronalazi način. Njegovo djelovanje i izlijevanje milosti ovisi i o našem odgovoru na njegovu ponudu. Njegovo djelovanje bit će proporcionalno našem predanju srca. Jedino tome. On daje piti onome koji je žedan. Svaki koji traži, nalazi. Svi znamo kako se naš Bog silno proslavio u sluzi svome Franji. Njemu je bio dovoljan san kako bi počeo bolje osluškivati. Mnogi će dobiti i više od toga, ali im to neće puno pomoći na putu svetosti. Ostaje stvar potpunog predanja i iskrenog traženja Božje volje. Jer ako imamo i Božje milosti, sakramente, službe i darove, ne znači da će se Bog nama prilagođavati. Neće On blagosloviti ono što smo mi ljudi domislili a protivno je njegovu načinu i njegovoj volji. Bog ima svoj način i Duh Sveti se neće, kako se počesto misli, samo prilagođavati kako kome sine. Bog je taj koji daje modele i načine, a ne netko drugi. Bog je taj koji ima plan, a mi smo tek suradnici Istine.

Nakon što je Franjo povjerovao Gospodinu u snu, on nastavlja još snažnije, uporno tražiti Božju volju. Sam će Svetac više puta reći da mu je sam Gospodin rekao ovo ili da mu je udijelio nešto drugo. Franjino se srce nije smirivalo ni zaustavljalo dok nije bilo sigurno što točno Gospodin hoće i na koji način On to hoće. Tako je naš Gospodin uvježbao Sveca kako bi bio spreman za poslanje. To je hod i put i na tom putu kod Franje nema ništa ad hoc tako što bi Franjo radio nešto veliko, svojom snagom ili svojim umom. Franjo će još mnogo puta osluhnuti Gospodina jer je dobro slušao. Bogu je trebalo vremena s Franjom kako bi ga pripravio, kako bi ga mogao upotrijebiti kao predanog glasnika velikog Kralja. Franjo će postati neumoran u svom poslanju jer onima koji se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40,31).

Bog je ispunio sve ono o čemu je Svetac sanjao i za čim je čeznuo, ali na svoj način, onako kako je On to zamislio u povijesti spasenja. Franjo je bio i jest velik, priznat i poznat. Za svim je tim čeznuo. Ako Bog neke stvari i odgađa, ne znači da ih neće ispuniti, ali ne znači da će ih ispuniti po našoj zamisli, nego po svojoj. Kako bi Bog postao režiser našega života, potrebno mu je predati srce do kraja, a Franjo je napravio upravo to. Bog želi ispuniti i sva naša opravdana traženja i naše čežnje. Ali ako bismo željeli saznati što On u bîti hoće od našeg života, potrebno je nekad samo malo više otvorenog srca i odvojenog vremena za ustrajno osluškivanje jer Bog naš dolazi i ne šuti (Ps 50,3).