Priča o talentima: Mozart i Salieri
Bog je svakome dao određene talente. Pouzdajmo se u Njegov 'izbor', primimo Njegove darove, zahvalimo mu za njih i upotrijebimo ih tako da svojim životom proslavimo Njega/Darivaoca te nam jednom kad dođemo na onaj svijet, rekne: „'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'“
Film Miloša Formana Amadeus iz 1984. jedan je od onih filmova koje ću pamtiti cijeli život. Ako slučajno niste, pogledajte ga jer je izvrstan! U njemu Antonio Salieri, ugledni talijanski kompozitor koji je zatvoren u ludnicu, pod stare dane svećeniku u ispovijedi priča o svojoj mržnji prema Wolfgangu Amadeusu Mozartu, mladom i genijalnom austrijskom glazbeniku, o Mozartovim zadnjim godinama života, njegovu nesretnom kraju, te o svome grijehu vezanome za to.
Ugledan kompozitor bečkog dvora, Salieri je bio jedini u stanju vidjeti veličinu Mozartove glazbene genijalnosti kad je ovaj stigao onamo. Shvatio je da je Bog dao Mozartu pravi božanski talent, a njemu tek prosječnost. No, Mozart je bio neodgovorna, nezrela, zapravo šašava osoba. Po Salieriju nedostojna toga talenta. Pamtim cijeli film, ali najviše pamtim jednu scenu. Salieri sjedi pred kaminom, gleda u križ na zidu i kaže otprilike ovako:
„Bože, posvetio sam ti cijeli život, bio sam dobar i pošten, trapio sam se, molio i postio, častio sam te i slavio svojom glazbom. A ti si takav božanski talent dao tom nedostojnom, slinavom, neodgovornom, blesavom čovjeku. Mozartu. Ti si mene izdao! Zbog toga te se odričem!“
Na to Salieri baci križ u vatru i krene uništavati Mozarta do njegove smrti. Tako sam se stresla kad je Salieri bacio križ u vatru da sam u kinu skoro pala sa stolca. I dan-danas kad se sjetim te scene, prođu me trnci jer me svaki puta pogodi strahota tog čina – svjesnog odricanja Boga, svjesnog gubitka vječnog raja! Čovjek je s tim križem u vatru bacio i vlastitu dušu! Svoju je vječnu dušu osudio na vječne muke! On je bio religiozan i znao je da ima Boga, da ima dušu, da postoji i raj i pakao! I svejedno je to napravio. Zašto? Zbog talenta – koji nije dobio. Zbog toga što ga je Bog stvorio mediokritetom! Osrednjim!
Predajem na umjetničkoj akademiji u Osijeku studentima glume. Njihovi se životi temelje na talentu i njegovu odjeku među ljudima. I zato svakoj generaciji pričam o Salieriju i Mozartu, o njihovu odnosu prema talentima, životu i Bogu, kao primjer onoga što se i danas odvija u svima nama. Zanimljivo je kako su obojica puno dobila, ali su obojica to na neki način odbacila, odnosno prokockala!
Salieri ili: Ja sam to zaslužio!!!
Antonio Salieri (1750. – 1825.) rođen je u Legnanu, sjeverno od Verone, ali je cijeli život živio na austrijskom dvoru; dvadeset godina bio je glavni kompozitor i direktor talijanske opere na dvoru Josipa II. koji ga je iznimno cijenio. U filmu to odlično pokazuje scena u kojoj nakon izvedbe Salierijeve opere car kompozitoru oduševljeno predaje orden, uz riječi: „Vi ste najbolji kompozitor opera na svijetu!“ Bio je popularan u cijeloj Europi, njegove su opere postavljane po velikim opernim kućama, a izvršio je velik utjecaj i na druge glazbenike tog doba. Uz to je bio i izvrstan učitelj. Njegovi su učenici bili Ludwig van Bethoveen, Franz Schubert, Franz Liszt pa i sam Mozart! Bio je glavna ličnost razvoja talijanske opere druge polovice 18 stoljeća. Dakle, za svog je života na zemlji očito dobio sve što se moglo dobiti. Imao je novac, ugled, čast i moć u svojoj struci do krajnjih granica. Živio je dugo, obasut počastima.
Bog je Salieriju očito dao mnogo talenata: osim glazbenog talenta, dao mu je uljudnost, sposobnost komunikacije s ljudima, profesionalnost, odgovornost, preciznost, upornost. No, njegovo 'pucanje' uzrokovao je susret s Mozartom. Jer kad je vidio veličinu njegova genija, prezreo je svoj jer je bio manji! Salierijev je grijeh bio u tome što je mislio da je svojim životom zaslužio dobiti najveći talent na svijetu, jer je bio pošten i dobar i pravedan i postio je i molio i navodno je živio asketski i u celibatu. Mislio je da je jako ljubio Boga, da mu je dao sve, i da zaslužuje od njega izvanredan talent. To je dokaz da je Salieri u svojoj glavi sklopio pakt s Bogom, kakvi se sklapaju s poganskim bogovima koji su za ono što su davali tražili žrtvu u zlatu ili krvi, te da uopće nije poznavao Boga u kojeg je navodno vjerovao – Isusa Krista. Niti ga je želio upoznati. Salierija je zanimao samo vlastiti talent, njegov položaj u svijetu. Kad je vidio Mozarta, shvatio je da će Mozartova glazba ostati zauvijek, a za svoju više nije bio siguran. I prezreo je sve što je imao i dobio do tada te se odrekao i Boga. Ali se nije odrekao pozicije, moći i ostalih zasluga na zemlji! Samo se odrekao Boga i onog vječnog u sebi, duše. Jer se uplašio da njegova glazba neće biti vječna. Kad nema glazbe, što će mu duša!
Dakle, očito nije poznavao Krista, nije znao da On daje bez zasluga i s ljubavlju, ali različito; očito nije bio zahvalan Kristu za doista obilje koje mu je dao. Salieri nije ništa davao Bogu iz ljubavi, nego je svojim životom mislio potkupiti Boga, a kad je shvatio da nije dobio sve što je želio, prešao je na drugu stranu! Postio je i molio, išao je u crkvu, ali je u srcu nosio velike grijehe: zavist, ljubomoru i oholost. Njegovi su ga grijesi doveli do zločina i gubitka duše! U filmu, po završetku svoje ispovijedi, ne kaje se i ne traži oprost, nego samo želi uprljati i svećenika i pomutiti mu vjeru. I tada se gledatelju otkriva da je Salieri zapravo u ludnici jer je poludio; sam sebe smatra svecem mediokritetâ i njihovim papom! Dakle, iako je izbjegao zemaljskoj pravdi, dobio je Božju. Osim što je poludio, nakon njegove je smrti opao interes za njegovu glazbu, koji se donekle vratio upravo ovim Formanovim filmom.
Mozart ili: Nije mi dovoljno!!!
S druge strane, Wolfgang Amadeus Mozart (1756. – 1791.), austrijski kompozitor i glazbenik, dobio je od Boga glazbeni genij. Bio je čudo od djeteta; do desete je godine već bio priznati kompozitor i glazbenik u čitavoj Europi. Cijela mu je obitelj bila 'glazbena': sestra pjevačica a otac kompozitor koji se posvetio promicanju svoje djece, naročito mladog Mozarta. Car je od njega naručivao opere za dvorsku operu; čak je, usprkos vladajućem talijanskom klanu na dvoru, od njega naručio operu na njemačkom! Na kraju je Mozart dobio i mjesto dvorskog kompozitora sa stalnom plaćom. Međutim, njemu ništa nije bilo dovoljno. Precjenjivao je svoj genij, govorio kako su svi ostali glupi i loši, a on najveći. Bio je neuljudan, nepristojan, okrutan, rastrošan, prost i vulgaran. Sav novac koji bi zaradio, potrošio bi za tren. Sve oko sebe prezirao je jer je smatrao da su ili nedovoljno talentirani ili nesposobni shvatiti ga. Smatrao je da zbog talenta zaslužuje apsolutno sve! I sav novac koji želi, i sve pozicije, i svu čast, i svu slavu. Sve što bi dobio, bilo mu je nedostatno. Optuživao je Salierija i ostale Talijane u Beču da mu onemogućavaju stvaranje, ogovarao ih je i vrijeđao.
Iako je dobio velik poklon od Boga, nije Boga ni upoznao jer je živio potpuno neodgovorno i bahato. Istina je da ga unatoč njegovoj velikoj popularnosti suvremenici nisu mogli shvatiti u potpunosti. Priča se da mu car Josip II. jednom rekao: „To što Vi radite je očito genijalno, ali to je za naše uši previše nota!“ Ali je svejedno bilo i dovoljno onih koji su ga voljeli i cijenili, i dovoljno novca, i dovoljno pozicija za njega...
Mozart je umro mlad, u 35. godini, skladajući Rekvijem, misu za mrtve, koji nije dovršio. Umro je od neke groznice koju tadašnja medicina nije mogla dijagnosticirati, a sumnjalo se da ga je Salieri otrovao. Možda; ali lako je moguće da su Mozarta stajali glave njegovi poroci – pijančevanje, nespavanje, vulgarnosti... Živio je intenzivno, krenuo rano i nije ni čudo da je 'izgorio'. Bio je neodgovoran prema svom talentu. Prema daru koji je dobio ponašao se nezahvalno i nije ga bio svjestan. Odnosno, bio je svjestan da je genijalan, ali ne i da mu je to dao netko kome bi trebao biti zahvalan i odgovoran. Mislio je da je taj talent iznad svega. To je bio njegov grijeh: oholost zbog onoga što ima, i neodgovornost prema tome! Svoj je talent protratio; da je živio drugačije, mogao je napraviti još mnogo genijalnih stvari. Njegova je glazba preživjela do danas kao glazbeni vrhunac ljudskog stvaralaštva.
Koji si ti ili: Prispodoba o talentima
Što su uopće talenti, i što da radimo s njima? Je li nam to netko nekad rekao? Naravno da jest. U Bibliji je zapisana prispodoba koju je ispričao Isus:
„Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.“ „Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'“ „Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'“ „A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'“ „'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“ (Mt 25,14-30)
Talent o kojemu se govori u ovoj biblijskoj prispodobi u našem jeziku znači starogrčku novčanu jedinicu i mjeru za težinu ali i iznimnu stvaralačku i intelektualnu sposobnost na nekom području, dar (npr. pjesnički talent). Ta dva značenja odlično idu uz ovu prispodobu jer ona ne govori samo o novcu koji je Gospodar povjerio slugama a onda od njih tražio račun, nego o svim darovima koje nam je Bog dao na raspolaganje na zemlji. I o svim talentima. Ona nam kaže da su svi ti talenti koje smo dobili – poklon „svakome po njegovoj sposobnosti“! Ali prema Božjoj, a ne našoj procjeni vlastitih sposobnosti! Talenti koje dobijemo su, dakle, potpuno nezasluženi i ne možemo ih zaslužiti. Ali naša je odgovornost kako ćemo ih upotrijebiti. I što više dobijemo, veća nam je odgovornost. Kao što se vidi iz prispodobe. Nelogično je da se Gospodar naljuti tako jako na onog slugu što ništa nije napravio sa svojim talentom. Pa radi se o jednom talentu! Nelogično je ako se radi o novcu, ali ne i ako se radi o našem životu koji nam je darovan i koji je važan jer određuje vječni život naše duše.
Svakome od nas Bog daje neke talente. Različite. Nešto dobijemo, a nešto ne. Svatko mora odlučiti tko je, mora zapravo postati svjestan darova koje je dobio. Svatko mora za sebe odlučiti što će s njima napraviti – hoće li ih razvijati ili zanemariti. Hoće li biti zahvalan za one koje je dobio i radovati im se ili će biti ljut zbog onih koje nije dobio. Hoće li zbog ljubomore i nezadovoljstva zbog onog što nije dobio zanemariti ono što je dobio, ili će nadvladati ljubomoru zahvalnošću prema Bogu. Hoće li biti kreativan i upotrijebiti sve svoje talente ili će biti destruktivan i raditi protiv tuđih... I to svatko mora odlučiti za sebe, uvijek ispočetka, mora odlučiti je li Mozart ili Salieri, ili ide pravim putem dobrog Sluge. Jer svi talenti služe isključivo da nam pomognu u ovom životu zaslužiti vječni život, spasiti dušu! Sve je drugo manje važno.
Zavist Salierija prema Mozartu bila je javna tajna i Salieri je na temelju glasina bio optužen za Mozartovu smrt.
Odmah nakon Salierijeve smrti, Aleksandar Puškin napisao je tragediju Mozart i Salieri (1825.), po kojoj je Rimski Korsakov skladao istoimenu operu. Britanski pisac Peter Schaffer je, inspiriran tom tragedijom, napisao uspješnu dramu Amadeus (1979.) po kojoj je Miloš Forman 1984. snimio istoimeni film; ovjenčan je s osam Oscara.
Umjetnici su odnos ove dvojice umjetnika tumačili uglavnom kao zavist mediokriteta prema genijalcu, i kao potrebu tog mediokriteta da uništi genijalnost koju ne može imati, ali ju može prepoznati.