Karizmatici

Tko su karizmatici? Stotine milijuna katolika širom svijeta imaju identična iskustva Duha Svetoga, iskustva oslobođenja, oživljenja vjere, izlječenja, pobjede u Ime Isusovo. Priznati su i blagoslovljeni o Crkve

Od godine 1964., počevši od SAD-a, nešto se predivno događa u Katoličkoj crkvi. Naime, Duh Sveti je preko svega nekolicine katoličkih studenata pokrenuo lavinu događaja, koje su pape, još od Pavla VI, nazivale „Novom Pedesetnicom“. Crkva je, kao mnogo puta u povijesti, i tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, proživljavala svojevrsnu krizu. Svijet je poludio za svakakvim „slobodama“. Mnoge su situacije pozitivno krenule naprijed, kao svijest o ljudskim pravima, no mnoge su uvele milijune u zablude, očaj i osiromašenje duha te u upropaštenje tijela. Istovremeno s „buđenjem emancipacije od tradicija“ (često putem „oslobađanja“ od temeljnog ćudoređa, preko „slobodnog seksa“, „slobodnog uživanja droga“, „slobodnog abortusa“ i ostalih sličnih „sloboda“), Bog je u svojoj dobroti otvorio prozore na nešto zahladnjeloj iliti prašnjavoj Crkvi i unio dašak novoga vjetra, kroz obnovljeno poimanje molitve, zajedništva, djelovanja.

Slobodno možemo reći, da je katoličko kršćanstvo (jer postoji i ono pravoslavno i ono protestantsko) u tim godinama, pa sve dosad, doživjelo nevjerojatno probuđenje. Oživjeli su novi apostolati. Digli su se na noge uspavani laici. Svećenstvo je postalo kreativnije, gorljivije, svetije. Zapaljen je oganj, koji gori i širi se diljem zemaljske kugle, ubirući kao plod svakodnevno nove oduševljene Kristove učenike, kojima je život totalno promijenjen, preobražen. Upravo to je ta „Nova Pedesetnica“, novi silazak Duha, novo pokretanje suhih kostiju, koje oživljavaju zahvaljujući Božjoj intervenciji, kako opisuje prorok Ezekijel. Pedesetnica ili Pentekost je originalno, židovski blagdan, a u kršćanstvu to je rođenje Crkve, koje se dogodilo pedeseti dan od Isusova Uskrsnuća, deset dana nakon Njegovog Uzašašća u Nebo. U „gornjoj su sobi“, po riječima Pisma, bili okupljeni učenici, njih 120 na broju, koji su molili i čekali „Obećanje Očevo, da će poslati Duha Branitelja, Duha Tješitelja“.

Pedeseti se dan, dakle, rodila Crkva. A Crkva, to nisu lijepe građevine, muzeji baroknih kipova, u kojima neki stari svećenik, mumija, izgovara latinske fraze pred nekoliko sredovječnih žena u crnini, koje preplašene drže krunicu i nijemo promatraju dim tamjana kako se mistično unosi pod starodrevne svodove. Tako je, naime, Crkva izgledala onima „izvana“. Crkva, to su živi ljudi, to je živi organizam, to je zajedništvo u služenju i služenje u ljubavi. Crkva, to je Majka, koja nas hrani i odijeva, ponekad ukori, ali odgaja, za Kraljevstvo Kralja Jaganjca. Na jednom su, dakle, sveučilištu u Americi studenti čitali Bibliju, i zapanjeni otkrili, da u njoj pišu mnoge stvari, koje su tada bile potisnute ili zaboravljene ili, jednostavno, nepoznate. Čitali su, da će „Isus krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Našli su, da je Rana Crkva slavila Boga živo, gotovo urnebesno, govoreći „u jezicima“. Zaključili su, o čuda, da je Sveto Pismo puno izvještaja o nekom „polaganju ruku“ i iscjeljenjima, ozdravljenjima i obraćenjima, oslobođenjima od demonskoga tlačenja, po toj gesti ljubavi i bliskosti. I, aleluja, htjeli su sami doživjeti silu i slavu Krista Uskrsnuloga, koji lomi okove i izvlači iz grobova svoje miljenike, ljude. Nas. Molili su, zamolivši pastore i  svećenike, da jednostavno i bez nekih ekshibicija, polože ruke na njih, te su bili „odjeveni u silu odozgor“ upravo kako piše u Objavljenoj Riječi Božjoj. Dobili su izuzetan dar molitve, slamali svoje srce pred Gospodinom, svjedočili brojnim čudesnim znamenjima i milostima, za koje su mislili da pripadaju biblijskom pluskvamperfektu. Varali su se; Isus je bio živ i snažan, i onda a i sada, isti u vijeke, amen! Dobili su dar novih jezika…

Uglavnom, da ne duljimo i ne uđemo slučajno u komplicirane teološke floskule (koje ni ja baš ne razumijem), val Obnove je započeo… I traje do dana današnjega, brate. Stotine milijuna katolika širom svijeta imaju identična iskustva Duha Svetoga, iskustva oslobođenja, oživljenja vjere, izlječenja, pobjede u Ime Isusovo. Oni su grupirani u zajednice, koje se nazivaju karizmatskima.  Priznate su i blagoslovljene od Crkve, iako na terenu to, naravno, izgleda drugačije. Naime, mnogi svećenici od svojih vjernika-župljana, nerealno očekuju, da budu „veći katolici od pape“. Da imaju sjajnu, izvrsnu teološko-filozofsku naobrazbu. Da nikada ne griješe, da uvijek budu na raspolaganju i da uvijek bez pitanja, sve prihvaćaju. E nećeš majci. Vjernik, koji nakon životnih lutanja i opiranja, uistinu otkrije blago svoje vjere, tek je „mala beba“. Takve bebe rade nešto u pelene. Crkva, kao Majka, bebe premata, ne tuče ih, jer su „to“ učinile. Samo mrtvi ne griješe. Tako je i s novim ili starim katoličkim pokretima. Znam da su malo dosadni i čudni, jer žele ulaziti u crkvu, kad je zatvorena. Pitamo se u šoku, zašto to rade, zar im nije dosta onih pola sata dnevno, kad je crkva otvorena? Malo su naporni, jer nas stalno moljakaju da ih podučavamo Bibliji, da se s njima klanjamo pred Isusom u Otajstvu, da im tumačimo otajstva krunice i sl. Elem, u sljedeća ću tri nastavka predstaviti jedan takav Pokret, unutar naše crkve, pokret obnove i radikalizma, novosti i blagoslova. karizmatike.

Ovo je bio samo kratak i (ne)jasan uvod. Nastavak slijedi. Tko su ti čudni, naoko obični, katolici? Ima li ih među nama? Kakvom se to egzotičnom rabotom bave, jesmo li svi mi u opasnosti, da nas zaraze svojim veselim pjesmama?