Potočić i kamen

 

Priča o ustrajnosti

„Kapi izdube kamen ne zato što su jake, nego zato što su ustrajne“

Bio jednom jedan veliki kamen na vrhu brda. Sa svojih visina mogao je vidjeti dolje u dolini mali potočić. Kamen je držao do svoje veličine i čvrstoće, pa se grohotom smijao kad je vidio taj sićušni potočić. Vječito se s njim uspoređivao i umišljao da je najjači od svih. Potočić je šutio i nije ništa odgovarao, samo je mirno dalje tekao. Ali kamen se nije prestajao uznositi svojom veličinom. Jednog je dana to potočiću dojadilo, pa reče: „Ti umišljaš da si veći i jači, ali ja sam jači od tebe. Naizgled jesam slab, ali moja bi te ustrajnost srušila, dok ti mene nikad ne bi mogao uništiti.“

Golemi kamen pucao je od smijeha. Na kraju reče: „Sad ću ja tebi pokazati tko je veći i jači“.

Skotrljao se s planine i stao nasred potočića, tako da on nije mogao proći. A onda mu se još više smijao govoreći: „Vidiš li koliko si jak? Samo me škakljaš po dnu. Da vidim kako ćeš me izbaciti odavde!“

Tako se nastavio smijati. Potočić nije ništa odgovarao. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a voda je obilazila kamen. Kako je bio stalno u vodi, kamen se počeo loše osjećati. Prestao se smijati i govoriti umišljeno, a činilo se i da je postajao sve manji. To neprestano protjecanje potočića sve je više rastakalo kamen i on se očito smanjivao. Počeo se čak i micati i kliziti prema dolje. Sudarao se s drugim kamenjem i svaki put ostajao bez kojeg komadića. Tako se jako smanjio. Na kraju je postao toliko malen i neznatan da se mogao usporediti s orahom. Stalno protjecanje vode učinilo je ono što je bilo nemoguće. Potočić je svojom ustrajnošću pokazao da je jači, iako je naizgled bio sićušan i slab.

Rhema br. 14 (siječanj/veljača 2005.)