Prisilno sunčanje
I u ovom broju nastavljamo sa Zaharijinom pričom o odrastanju u obitelji gdje je otac bio zlostavljač
Jedan od najvažnijih životnih ciljeva moga oca bio je jasan – podići svoju djecu na noge, odgojiti ih da postanu svoji ljudi, a ne tuđe sluge. Načini i metode kojima se pritom služio bili su jedinstveni: više prijeteći, nego upozoravajući; više zahtjevni, nego obećavajući; više zastrašivanje, nego ohrabrivanje, a najčešće su to bile prijetnje koje su znale završiti batinama. Bez obzira na strahove, prijetnje i batine koje sam iskusio nešto se u meni dogodilo, i ja sam danas normalan, obiteljski čovjek, zadovoljan svojim životom i onime što sam dobio. Zahvalan sam Bogu jer sve što mi se dogodilo okrenuo je na dobro. Nastojim živjeti prema mudroj izreci iz Svetog pisma: u slozi s braćom, u prijateljstvu sa susjedima i u ljubavi sa svojom obitelji.
Dragi tata!
Dok pišem ovo pismo, raspitujem se o tebi kod naših rođaka i kod ljudi koji su te poznavali. Ti znaš da je s nama živio mamin brat, moj ujak, koji je bio duša od čovjeka i koji je mene najviše volio. Ujak više nije živ a njegova supruga, moja ujna, ispričala mi je jedan događaj iz moga djetinjstva. Ne sjeća se u kojim se okolnostima to dogodilo, ali, prema njezinim riječima to je bilo ovako: imao sam između pet i osam godina; igrao sam se u dvorištu i ti si u jednom trenutku primijetio da sam se upišao u hlače. Toliko si zbog toga bio ljut da si me počeo nemilice tući, i to tako dugo i žestoko da si me gotovo zatukao. Uto je naišao ujak, koji tada nije još bio punoljetan, ali je bio snažan. Kad je vidio što se događa, skočio je na tebe, zgrabio te za ruku i odvukao od mene. Bio je toliko ljut da je uzeo sjekiru vjerovatno s namjerom da te ubije. Tada je mama zavapila: „Nemoj ga, nemoj ga, nemoj ga!!!“ Ni danas mi nije najjasnije da mama, koja je bila prisutna, nije zaštitila mene pred tobom, nego tebe pred bijesnim ujakom. Jedini razlog i opravdanje koji mi danas pada na pamet je njezin strah, koji je bio toliko jak da ti se nije usudila suprotstaviti. Kao što sam rekao, ovaj mi je događaj ispričala ujna i veliko je pitanje je li to bilo upravo tako kako je ona opisala, s obzirom da je moja draga ujna sklona dramatiziranju, pretjerivanju, sklona je i malo više popiti a otada je također prošlo mnogo vremena. Kako bilo da bilo ja se toga ne sjećam. Ali sjećam se jednoga drugog neugodnog doživljaja. Spavao sam na krevetu u hodniku i kad sam se probudio, silazeći s kreveta, stao sam na rub lavora punog lužine za pranje (namakanje) rublja. Kako je lavor malo virio ispod kreveta, prevrnuo se i voda se razlila po hodniku. Pod je bio zemljani i on je brzo upio vodu pa šteta nije bila velika. Svejedno ti si me tako istukao da sam bio crn od batina i da sam u bolnici proveo nekoliko dana.
Dragi tata!
I dok se prisjećam svih tih teških trenutaka, ne osjećam nikakvu ogorčenost, čak ni tugu. Poznavajući tvoj život, znam da ti nije bilo lako. Nije ti bilo lako ni sa mnom. Pišem kako mi naviru sjećanja, i ono što su mi ispričali drugi: ti, mama ili netko od susjeda, prijatelja i poznanika. *
Imao sam otprilike 12 godina. Nas nekolicina igrali smo se skrivača u dvorištu kuće jednog našeg prijatelja. Njegov je otac kraj štaglja klepao kosu. Trčao sam prema štaglju kako bih se u njemu sakrio a najkraći put vodio me upravo pored kose. Namjeravao sam protrčati ispod kose, ali sam krivo procijenio visinu na kojoj je ona bila i u punoj sam se brzini zaletio nosom u njenu oštricu. Nos mi je doslovce ostao visjeti preko ustiju do brade. Takvog su me odvezli u bolnicu, ne sjećam se tko, možda čak i ti, na biciklu. I ne sjećam se da si mi bilo što prigovarao, jer bio si ozbiljno zabrinut za mene zbog mog izgleda. *
Ti znaš, tata, da mi nismo imali ni štale, ni štaglja, ni sjenika niti poljoprivredne strojeve. Nismo imali ni zemlje, jer smo bili čista radnička obitelj. Budući da sam se ja beskrajno volio igrati, odlazio sam susjedima u pohode. Jednom sam se prilikom igrao tako da sam se penjao na drljače koje su bile naslonjene na zid. Penjući se, one su se prevrnule i poklopile me. Na svu sreću šiljci su bili okrenuti prema zidu. Ništa mi se nije dogodilo, ali nisam se mogao sam izvući pa sam zvao mamu. Ona to tebi sigurno nije rekla jer da jest taj bih događaj pamtio po još mnogočemu. *
Sjećam se da si mi pričao kako si jednom prilikom vozio baku (maminu mamu) u bolnicu i to u seljačkim kolima koja je vukla jedna krava. Krava je bila mlada i divlja, nedovoljno naučena na vuču kola pa je u jednom trenutku toliko ubrzala da sam ja, koji sam sjedio kraj tebe, ispao iz kola. Zatežući uzde, u nastojanju da smiriš kravu, nisi ni primijetio da sam ispao. Zadnji kotač prešao je preko mene tako da mi je napravio „lentu“ (trag kotača od lijevog ramena do desnog kuka), koja je bila vidljiva još šest mjeseci nakon toga. Kad je kotač prešao preko mene, ostao sam bez daha pa nisam mogao ni zaplakati. Tek kad si smirio kravu, primijetio si da me nema. Ležao sam u travi bez glasa pedesetak metara daleko. Kako se nisi usudio ostaviti kravu, morao si se okrenuti kolima i vratiti se po mene. Kad se to dogodilo, imao sam približno tri godine. Uplašio si se za moj život, jer sam nepomično ležao. Mislio si da sam mrtav! Tek kad si me stavio u kola, došao sam do zraka, a kad sam zaplakao, znao si da sam živ.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Booka br 70 (na svim kioscima).