Dostojevski - prorok naših vremena

Donosimo dio članka koji je Mirko Ćosić napisao o Dostojevskom i njegovim djelima. Mislimo da će se svatko zamisliti nad onime što će pročitati. Ne događa li se danas upravo ono što je Dostojevski navijestio u svojem djelu? Kako bi Isus prošao da se danas negdje pojavi i počne liječiti i oslobađati? Inkvizitor je ljude oslobađao od odgovornosti za grijeh. Koliko današnji eminentni teolozi rade to isto tvrdeći da je Bog neizmjerna ljubav i da pakao ne postoji, pa nema ni kazne za grijehe? U nekim katoličkim zemljama u Europi danas gotovo i ne postoji sakrament ispovijedi. Nije ga ukinuo nikakav neprijatelj izvan Crkve te su stoga današnji inkvizitori mnogo opasniji od onih nekadašnjih. Hvala Bogu za naše biskupe kod kojih taj scenarij neće proći. Dakle, koliko nas god Dostojevski sablažnjava, toliko ga trebamo shvatiti ozbiljno

Tko je Veliki Inkvizitor?

Poema govori o lomačama na kojima su masovno spaljivali ljude. U tom se trenutku na seviljskom trgu pojavljuje Krist! Začudo, mnoštvo ga odmah prepoznaje i nepregledna mu se gomila približava i gura oko njega. On šutke prolazi između njih s blagim osmijehom bezgraničnog milosrđa koji tako djeluje na ljude potresajući njihova srca. Sve ih blagoslivlja, liječi bolesne, podiže umorne. Djeca bacaju cvijeće i dotiču ga uz klicanje „Hosana”. U tom komešanju i ushićenju koje je izazvao Isusov dolazak, pojavljuje se kardinal – Veliki Inkvizitor odjeven u siromašni habit, sa svitom svojih pomoćnika. On zapovijeda straži i oni vežu Isusa i odvode ga u zatvor. Mnoštvo naroda ostaje nijemo i pokorno u strahu. U gluho doba noći, otvaraju se teška tamnička vrata u zgradi „Svetog Suda”. Sa svijećom u ruci, dolazi Kristu sam stari Inkvizitor i pita: „Jesi li to ti?! Ti?”
Inkvizitor objašnjava Isusu kako nije trebao dolaziti jer ga ne trebaju i jer im smeta. Mi smo organizirali život u kojem nema mjesta za Krista. Inkvizitor govori kako će sutradan, kada ga budu vodili na lomaču, biti popljuvan i izudaran od onih ljudi koji su ga toga dana doticali i cjelivali. Natjecat će se tko će prvi zapaliti lomaču na kojoj će biti spaljen. Inkvizitor žučno nastavlja: „Ti si donio slobodu ljudima i oni se njome služe, kao što se i ja služim dok ih spaljujem na lomači. Sve si ti to potaknuo jer si dao ljudima slobodu. Zašto nisi jednostavno pretvorio kamenje u kruh ili skočio s hrama i zadivio svijet. Ti si odbio kruh i slavu! Svi bi narodi potrčali Kristu da si pretvorio kamenje u kruh i svi bi ti se divili da si skočio s vrha tornja. Nisi ih želio podjarmiti moći i čudima.” Inkvizitor ga još jače optužuje: „Ti si ljudima darovao slobodu, a njima je ona stravična. Za čovjeka i ljudsko društvo nema ništa strašnije od te tvoje slobode. Time mučiš ljude. Sloboda je ljudima nepodnošljiva. Oni se bezglavo sunovraćuju u dragovoljno i mirno ropstvo. U budućnosti čovječanstvo će najprije tražiti kruh. Bog će im trbuh biti! Zato i dolaze i padaju pred naše noge i daruju nam svoju slobodu samo da ih nahranimo. Morao si znati kako nema ništa mučnijeg i nepodnošljivijeg za čovjeka, nego što je sloboda. Oni naprosto žude za različitim ropstvima i navezanostima samo da zbace preteško breme slobode. Više im ništa ne znači pogled na Raspetoga. Zašto nisi sišao s križa kad su to od tebe tražili nevjernici do današnjeg dana? Ali tebi je važnija bila sloboda od toga da ih zaprepastiš i izbezumiš svojom svemoći, svojim čudima – ti si žudio za njihovim dostojanstvom, a ne za ropskim ushitom sužnjeva kojima su tvoja čuda utjerala strah u kosti. Ali sada si ostao sam”, ruga se Veliki Inkvizitor Isusu. „Ti si odolio iskušenjima mudrog duha da prihvatiš zemaljsku moć, dok smo mi prihvatili to breme i prihvaćamo savjet strašnog duha (Antikristov nauk). Uzeli smo mi carev mač, te smo tako, naravno, odbacili tebe i pošli za njim. Ti su tvoji ljudi nemoćni, ništavni i pokvareni. Doduše, ima ih koji te slijede u tvojoj slobodi, ali to je manjina naspram stotina milijuna kojima je važniji zemaljski kruh i naslade i kojima je tvoja sloboda sablazan. Zato nas oni vole i slijepo slušaju. Dapače: dive nam se i smatraju bogovima jer smo uzeli na sebe breme njihove slobode i raspolaganja njome. Naravno, govorimo im i govorit ćemo kako to radimo u tvoje ime. A svemu si ti kriv jer si slobodu postavio iznad svega. Kako bi nam svima neizrecivo lakše bilo da si u pustinji kada te kušao strašni veliki duh, prihvatio kruh, nahranio njime sebe i ljude koji grcaju pod težinom nepodnošljive slobode. Ništa teže nije bilo ljudima tijekom povijesti, nego odlučiti komu će se pokloniti. To je mučilo ljude kroz naraštaje i zato su uzimali mačeve i puške i ubijali se u manjim ili većim ratovima jer nisu mogli odlučiti komu se treba zajednički klanjati. Imali su slobodu koja ih je do ludila mučila. Vidiš li ti?” sada već revoltiran Isusovom šutnjom, pita Inkvizitor. „U ljudskim srcima postoji potreba da budu robovi, da se klanjaju iz zahvalnosti onima koji će ih osloboditi mučne odgovornosti koju iziskuje sloboda. Ljudi svih vremena žude za nekim tko će im uzeti slobodu jer žele imati mirnu savjest. Čime tu savjest ne pokušavaju umiriti. Ti to znaš, jer tvoja sloboda to ne daje! A kad vide da kroz dar slobode mogu spoznati dobro i zlo, to ih vodi u delirij straha. I tim si darom slobode pokazao da zapravo ne voliš čovjeka. Ovim si jadnicima ostavio i darovao slobodu izbora? I zato tvoje kraljevstvo propada i konačno će propasti jer su ljudi – uplašeni takvom uznemirujućom slobodom – pohrlili u različita dragovoljna ropstva. Nisi želio da te zakralje kad si ih nahranio, nisi pokazao svoju svemoć skočivši s vrha tornja, nisi sišao s križa i zato će te svi ljudi napustiti. Nema čuda, nema ni pristanka uz tebe! Zašto si krio svoja čuda? Jesi li žudio za slobodnom ljubavi, a ne ropskom podčinjavanju?”
„I što je na koncu preostalo ljudima? Oni su kao mala djeca koja su u svojoj pobuni u školi istjerala učitelja iz razreda. No neće tu stati, napravit će i gore stvari. Porušit će crkve, ubijati druge i međusobno. Na koncu će upasti u krajnju tjeskobu i očaj jer će misliti da im se Bog želi narugati. Zato će početi huliti i na Boga, a to će ih učiniti još nesretnijim i izazvati mučno grizodušje, strepnju i srdžbu. Ukoliko je sloboda koju si ti donio čovječanstvu izvor patnje i zla, čovjeka je potrebno osloboditi od slobode, i to putem tri sile: 'čuda, tajne i autoriteta'. Zar ne vidiš što si uradio svojom slobodom? Pitam te jesu li oni krivi za sve to? Jesu li krivi što nisu mogli podnijeti breme tvoje slobode? Mi sada pokušavamo ispraviti tvoje djelo. Zar ćeš nam prigovoriti da nismo ljubili te ljude jer smo im se smilovali u njihovu neredu i bjesnilu. Zar smo pogriješili što smo ljudima dali dopuštenje da griješe bez prijetnji kaznama? I što me gledaš takvom blagošću? Meni ne treba tvoja ljubav”, počeo je vikati Inkvizitor. „Ja tebe ne ljubim. Mi nismo uz tebe, nego uz njega, velikog duha kojeg si ti onda odbio u pustinji. Da si mu se poklonio, ujedinio bi cijeli svijet. A sada ćemo ih mi uvjeriti kako će biti sretni kad se odreknu svoje slobode zbog nas. A onaj će ostatak nakon nekog vremena doći do nas, nemoćan i nesretan, i priznati kako smo imali pravo. Svi će oni vapiti da ih spasimo od njih samih. Oni će dobiti od nas kruh koji su sami zaradili, ali ćemo im ga mi dijeliti. Bez ikakva čuda, bez pretvaranja kamenja u kruh. I više će se radovati što ga primaju iz naših ruku, nego što uopće dobivaju kruh. Oni će osjetiti blagodat one vjekovne misli: predati se nekome jednom zauvijek. Tada će uživati tihu sreću malih, poniženih stvorenja. Kome će pasti na pamet tvoji pozivi na heroizam? Mi ćemo ih naučiti da se ne ponose jer to im je samo štetilo (a ti si ih tome naučio). Oni će se uvjeriti kako su samo slabašna, nemoćna djeca, ali da je djetinja bezbrižnost najslađa. Bit će bojažljivo uz nas kao pilići uz kvočku. Nama će se diviti, ponositi i užasnuti se diviti što smo tako moćni i mudri jer smo uništili sve koji nam se nađoše na putu. Oni će se naviknuti na svoju nemoć, živeći u stalnom strahu i strepnjama. Ali mi ćemo naći načine kako ih očarati i razveseliti. Bit će prisiljeni naporno raditi, ali u časovima odmora, moći će raditi što žele. Istina, oni će biti jadni i zatucani, ali mi ćemo im dopustiti da griješe i zato će nas djetinje voljeti. Reći ćemo im da je svaki grijeh oprošten ako je učinjen s našim dopuštenjem. Griješit će a sve kazne za grijehe mi ćemo preuzeti na sebe. Stoga će nas štovati kao dobrotvore koji uzimaju pred Bogom odgovornost za njihove grijehe. Najteže tajne savjesti oni će nam povjeravati a mi ćemo ih savjetovati i olakšati im rješenje nedoumica. Oni će nam biti neizmjerno zahvalni i veselit će se što im je skinuto teško breme mogućnosti izbora i slobode. Milijuni i milijuni bit će sretni i spokojni osim nas koji ćemo upravljati njima i odlučivati u njihovo ime. Ponavljam ti, sutra ćeš vidjeti to poslušno stado, tu marvu kojom mi upravljamo, kako će na moj mig jurnuti da te spali. Zato nisi trebao dolaziti da nam smetaš, jer ako je itko zaslužio lomaču, to si ti. Dixi!”

Srce ima svoje razloge

Na kraju, Ivan Karamazov, koji na koncu završava u luđačkom košmaru u kojem susreće vraga, govori bratu Aljoši kako bi morao postojati takav jedan Inkvizitor koji bi se sažalio nad milijunima koji ne mogu izaći na kraj sa svojom slobodom. Jer očito je i stari Inkvizitor shvatio i pridružio se pametnim ljudima. „Koji su to?” upita ga Aljoša. Ivan nastavlja kako ti ljudi posjeduju jednu tajnu: bezbožnost. „Ja vjerujem kako se netko od takvih ljudi nalazi na čelu pokreta. Možda se i među rimskim prvosvećenicima nalazi takvih pojedinaca koji su organizirani? Tko zna, možda takav Inkvizitor, koji je tako tvrdoglavo volio čovječanstvo, postoji u obliku cijelog mnoštva takvih staraca i pojedinaca i to ne slučajno, nego kao tajni savez. Nisu li masoni takvi da čuvaju tajnu? Nisu li oni katolicima konkurenti upravo zato što i oni imaju svoju tajnu? Ne mrze li se među sobom upravo zbog te tajne?” Aljoša ga upita: „A nisi li ti mason? Ti brate ne vjeruješ u Boga”, tužno će Aljoša. Treba napomenuti kako u romanu Majstor i Margarita, Majstor nosi kapicu na kojoj je izvezeno veliko tiskano slovo M, što neki tumači romana dovode u vezu s masonima, a neki kažu da je to obrnuti inicijal imena Woland – Sotona, pa se profesija pisca poistovjećuje s djelatnošću i ulogom vraga u svijetu, a genijalni Majstorov rukopis koji je on u duševnom rastroju zapalio, spašava sam Woland - Sotona.
Rad na svom posljednjem romanu, Braća Karamazovi, F. M. Dostojevski započeo je u ljeto 1878. godine, u doba intenzivnih susreta s tada mladim filozofom i mistikom V. S. Solovjovim. S njime je u jednoj prilici posjetio poznati manastir Optin (manastir koji je bio među centralnim mjestima očuvanja ideala Svete Rusije, a u potrazi za izvornom duhovnošću pohodili su je također Gogolj i Tolstoj ) i starog monaha Amvrosija, prema kojemu će biti izgrađen lik Zosime u romanu Braća Karamazov. Zosima ne ignorira probleme slobode i optužbi protiv Boga koje zadaje Ivan Karamazov, nego priznaje postojanje strašnih patnji u svijetu, kao i logiku „oslobađanja od slobode” iznesenu u Legendi o Velikom inkvizitoru, ali istodobno kritizira suvremeni sekularizam koji uporište traži isključivo u znanosti i racionalizmu, zanemarujući duhovno. Istinska se čovjekova sloboda sastoji u mogućnosti odabira između dobra i zla, između „ljubavi djelatne, žive” i „pakla i paklene vatre” onih koji su se „čitavi predali sotoni i njegovu gordom duhu”. Ateizam, kao pakao patnje „zbog nesposobnosti da se voli”, može se prevladati aktivnom, iskrenom ljubavlju „prema svemu”, a tu ljubav čovjek nalazi u Bogu i bez pokušaja preispitivanja njegove namjere (reminiscencije iz biblijske priče o Jobu). Zosima govori o djetinjoj čistoći i ljubavi: Zemlju cjelivaj i neumorno, neutaživo je voli, svakoga voli, sve voli, traži takav zanos i ekstazu. Smoči zemlju suzama radosti svoje i ljubi te suze svoje. Preživjet će koji ljube! Tajnu zla i pitanja ateizma Dostojevski opširno elaborira, a rješenje starca Zosime o ljubavi Božjoj samo nudi bez objašnjavanja. Možda time naglašava nemoć ratia da dođe do Istine. Srce ima svoje razloge koji su razumu neshvatljivi.