Opasni palikuća
Roditelji često doživljavaju svoju djecu kao suparnike, pa se s njima natječu i sukobljavaju. O kad bi roditelji bili svjesni da djeca trebaju od njih zaštitu a kasnije, kad odrastu, podršku i uvažavanje
„Opasni palikuća“
Dragi tata!Jednu od najbolnijih uspomena u odrastanju uzrokovao je događaj koji se zbio između moje jedanaeste i trinaeste godine. Ljetni školski praznici. Srpanjske vrućine. Dan je bio prevruć za igru, a bilo je prevruće čak i za kupanje na potoku, koji je bio udaljen više od dva kilometra. Ni ti ni mama niste bili kod kuće. Dvojici prijatelja i meni bilo je dosadno pa smo besciljno lutali vrtovima susjednih kuća. Tako smo iza jednog sjenika, u isušenoj grabi ugledali hrpu granja. Ne sjećam se tko je od nas predložio da zapalimo to granje, ali to smo učinili. Vatra je nažalost bila veća nego što smo planirali pa smo se uplašili. Strah je porastao još više kad smo shvatili da nam se približava susjed Martin, koji je potrčao za nama. Jedan je uspio pobjeći, ali nas je dvojicu uhvatio. Iako smo se opirali, uspio nas je odvući u predsoblje svoje kuće te nas je lancima kojima se obično veže telad zavezao za noge teškog seljačkog stola. U međuvremenu ulicom se proširila vijest o vatri, i da je susjed ulovio krivce, pa su nas dolazili gledati uz pogrdne komentare, kao najveće zlikovce. Bili smo silno posramljeni i uplašeni. Unatoč tome što nije postojala stvarna opasnost da se vatra proširi (ljudi su je odmah, bez problema ugasili), tvrdili su da je iznenada mogao zapuhati vjetar i prenijeti vatru do najbližeg sjenika (iako već danima nije bilo ni oblačka, ni daška vjetra). Ona bi se potom mogla proširiti na kuće, cijelu ulicu pa i na cijelo selo (jer kuće su uglavnom bile drvene, malo je bilo zidanih). Postojala je i priča (vjerojatno izmišljena) da je prije rata neki prosjak zaspao u tuđem sjeniku s upaljenom cigaretom. Sjenik se zapalio, prosjak je pokušao pobjeći, ali su ga seljaci ulovili i živog bacili u vatru.
Dragi tata! Tako vezani ostali smo nekoliko sati. Susjed nas nije pustio ni kad se mama vratila kući. A kad si se ti vratio s posla i od drugih čuo što se dogodilo, nisi ništa rekao ni meni ni susjedu! Tada sam imao osjećaj da me i ti osuđuješ, da vjeruješ ljudima da sam kriv. Danas shvaćam da si i ti podlegao tomu općem strahu od požara. Uostalom i naša je kućica bila sagrađena od blata, drva i slame. Zato i nisam osjetio tvoju zaštitu koju sam toliko željno očekivao i kojoj sam se toliko nadao. Ona je vjerojatno izostala i stoga što si bio iznenađen i nepripremljen za ono što si vidio; bio si gladan i umoran od posla i pješačenja do kuće (sat hoda). Na kraju si možda pomislio da će ta kazna, koliko god bila neprimjerena i ponižavajuća, biti dobra pouka za mene i mog prijatelja. Sve su to bili više nego dobri razlozi. Ali iz neke skrivene i duboke odaje svoje duše kao da čujem tvoj glas: „Sine, bojao sam se! Bilo me strah i nisam imao hrabrosti primjereno postupiti, osloboditi te od lanaca, sukobiti se sa susjedom ili bilo kim drugim; zaštititi tebe, svojega sina pred svima, odvesti te kući i u miru porazgovarati o svemu! Oprosti mi!“ Dragi moj tata, razumijem te i ovog ti časa potpuno opraštam!
Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Booka