Naš svjetski poznati književnik, „mali obraćenik“
Miro Gavran (r. 1961. g. u Gornjoj Trnavi, nedaleko Nove Gradiške) najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove su knjige doživjele preko 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Dobitnik je više od 20 književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, među njima i nagradu Central European Time 1999. g., koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu Europski krug 2003. g., za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Do sada je napisao 40 kazališnih tekstova. Objavio je devet romana (od toga tri nadahnuta Biblijom), zbirku kratkih priča, devet romana za djecu i mlade; scenarije za televizijske filmove... Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo se djelo proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Za sebe kaže da je mali obraćenik, koji u kršćanstvu nalazi sreću, mir i zadovoljstvo, o čemu svjedoče tri njegova romana nadahnuta Biblijom. Vjerujemo da ćete uživati u razgovoru s ovim velikim čovjekom, književnikom i vjernikom.
Ljubav prema pisanoj riječi. Kako otkriti svoj talent
Otkud ljubav prema pisanoj riječi, tko je ili što imalo presudni utjecaj na Vas? Moji su roditelji bili seoski učitelji. Mama je puno čitala, jedanaest godina starija sestra studirala je književnost i postala profesorica književnosti, četiri godine stariji brat je također puno čitao, tako da sam bio okružen knjigama i razgovorima o književnosti. Taj obiteljski ambijent u kome je knjiga nešto pozitivno i svakodnevno bez sumnje je presudno utjecao da i ja kao dijete postanem strastveni čitatelj i zavolim književnost.
Kako otkriti svoj talent, osobito kad si mlad i izložen moru jeftinih informacija, opsjena ili imitacija? Kada sam završio prvi razred srednje škole, sa šesnaest sam godina dobio želju „pričati priče“. U samo mjesec dana napisao sam pet ili šest priča, te pregršt pjesama, i kako sam tada počeo s pisanjem, do danas nisam prestao. Ali držim se jednoga važnog pravila: nikada ne prilazim radnom stolu ako nemam veliku želju i potrebu ispričati neku priču.
Može se dobiti dojam da pojedinci koji su 'iskopali' i svoj talent razvili, često postanu tražena roba u medijima, a onda se oko njih sakupljaju gomile ljudi i 'paparazza', i kao da ih pojede svijet, unište slava, poroci ili bolesti (takav je slučaj bio, primjerice s A. B. Šimićem, Jankom P. Kamovom, Michaelom Jacksonom ili Draženom Petrovićem), poglavito u svjetlu neuobičajeno ozbiljnog Isusova upozorenja glede talenata: „Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 25, 14–30) Kao prvo bavljenje umjetnošću ima smisla samo ako je to istinski poziv i ako čovjek u tome uživa bez obzira na odnos okoline prema njemu i njegovu djelu. A kao drugo ljude jače uništava uspjeh nego neuspjeh. Još kao student dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu nagledao sam se glumaca, redatelja, književnika koji bi preko noći zabljesnuli, postigli određeni uspjeh ili popularnost, a to bi im tako zavrtjelo glavom da bi ih obuzela i oholost i umišljenost i taština, prekinuli bi s djevojkom ili suprugom i krenuli u potragu za novom, ni stari prijatelji im više ne bi bili zanimljivi. Uspjeh je najveće moguće iskušenje na kome padaju i jako talentirani i jako obrazovani... Ljudi lako zaborave da mi sami nismo zaslužni za svoje talente. O tome jako lijepo govori sveti Pavao.
Živost u „književnome vrtu“. Otkuda dolazi zlo?
Roman „Krstitelj“ Mladi ruski književnik, tada 15-godišnji Merežkovski pitao je već na smrt bolesnog Dostojevskog što je potrebno da bi se dobro pisalo? Na to mu je ovaj odgovorio kako treba znati patiti, patiti... Koje je vaše iskustvo? Dostojevski je tu poželio dati općenitu istinu gledanu kroz njegovo individualno iskustvo. Ne daj Bože da svi književnici žive i pate poput Dostojevskog, pa ni da pišu poput njega: „književni vrt“ bi bio jednodimenzionalan i monoton. Jedan Mark Twain sa svojim životnim optimizmom, humorom i nimalo patničkom biografijom stvorio je uvjerljivo i važno književno djelo, jedan Marcel Proust, koji je za razliku od Dostojevskog živio „pod staklenim zvonom“ kao razmaženi aristokrat, stvorio je također zanimljivo i važno književno djelo... Dakle ne treba uopćavati kroz vizuru jedne autorske biografije. ...a trebamo odijeliti i autorovo djelo od njegove biografije: veliki pisac Dostojevski bio je kao čovjek slabić, kockar koji je bio poguban za svoje bližnje, a u mladosti naivan i zanesen onim što bismo danas imenovali „terorizmom“.
„Kao da se dobro i zlo rađaju od iste majke, poput dva brata blizanca koji ne mogu jedan bez drugog.“ Ove riječi izgovara Elizej u vašem romanu „Ivan Krstitelj“ u trenutku kad mu umiru supruga i dijete u uznemirujuće teškoj sceni poroda. U romanu se dalje razvija njegova spoznaja. Otkuda dolazi zlo? To je preteško teološko pitanje za mene. Ne znam pravi odgovor na njega, a u svojoj literaturi nastojim govoriti o tome kako se nositi sa zlom kada nas snađe. Roman „Krstitelj“ sam pisao s osjećajem da ne pišem običan roman, običnu knjigu, nego s osjećajem da samom sebi i svojim junacima postavljam brojna pitanja i da ih stavljam u situacije u kojima će pokušati pronaći odgovore na sve ono što nas može zadesiti na našem životnom putu. Iako se radnja događa u vrijeme Ivana Krstitelja i Isusa Krista, vjerujem da sam progovorio o egzistencijalnim dilemama koje muče suvremenog čovjeka. Stoga sam sretan što su čitatelji u nas i u inozemstvu odlično prihvatili ovaj roman, pa je nedavno Mozaik knjiga objavila njegovo sedmo izdanje na hrvatskom jeziku.
„Svaki dan započinjem i završavam molitvom“
Možete li nam nešto reći o Vašoj praktičnoj vjeri; koliko ona ima veze s književnim radom i Vašim životom? Otkud nadahnuće za biblijsku trilogiju? U djetinjstvu i mladosti nisam bio praktični vjernik, ali nikada za sebe nisam rekao da sam ateist, jer sam osjećao da život nije samo ovo materijalno i pojavno, nego da iza svega toga postoji nešto više... stoga me u jednom trenutku privuklo i istočnjačko gledanje na život, da bih tek u zrelim godinama, u trideset i osmoj doživio svojevrsno preobraćenje i osjetio sreću, mir i zadovoljstvo upravo u kršćanskom svjetonazoru. Za sebe volim reći da sam mali preobraćenik, vjernik početnik, koji svaki dan započinje i završava molitvom, te koji svakoga dana pročita barem jedan ulomak iz Biblije... A sve to me potaklo i da napišem romane iz „biblijske trilogije“: „Juditu“, „Krstitelja“ i „Poncija Pilata“.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Booka.