Odgajanje ili kroćenje?
U ovom nastavku pročitajte još jedan, četvrti dokaz očeve ljubavi te bolno iskustvo tatina poučavanja
Dragi čitatelji! U prošlom nastavku primijetio sam, a vjerojatno i vi, kako gotovo u svakoj rečenici sebe stavljam u prvi plan. A to je bilo pogrešno. Otac mora biti u prvom planu jer pišem (o) njemu. Vodit ću više računa o tome. Nastavite čitati i hvala vam!
Dragi tata!
Sjećam se s koliko nas je pažnje majka odijevala za nedjeljnu misu, za odlazak k rođacima, ili za neku priredbu... Tako pripremljeni išli smo pred tebe na provjeru koja se sastojala od predavanja o tome kako se moramo ponašati, da pazimo jedan na drugoga, da se kući vratimo na vrijeme, čisti i uredni. Kako je meni kosa stršala, jednom si prilikom uzeo češalj, pljucnuo u šaku, zagladio i poravnao mi frizuru. Lijevom si me rukom primio ispod brade, a češljem ukrotio stršeći pramen. I dan-danas se sjećam tvoje ruke ispod moje brade!
Dragi tata!
Kad sam uspješno završio osmi razred, bio si zadovoljan. No, taj si uspjeh više pripisivao sebi i svojim odgojnim metodama nego mojim sposobnostima. Sjećam se jedne tvoje reakcije kad me susjed pred tobom pohvalio zbog pristojna ponašanja a ti si mu ponosno odgovorio: „To sam ja odgajao!“Ali, dragi tata, to što si ti zvao odgojem bilo je ustvari kroćenje. Bojao sam se i tebe i tvojih metoda. One su bile bolne. Jednom sam prilikom pisao domaću zadaću iz matematike. Pokušavao si mi pomagati i ja sam očekivao pomoć od tebe, ali na način da mi pokažeš kako riješiti zadatak. Umjesto toga ti si bio sve nestrpljiviji i ja sam to osjetio. Sjedio sam za stolom a ti si stajao iznad mene. Nisam te vidio, ali sam osjećao tvoju prisutnost i bojao sam se kako ćeš reagirati ako pogriješim. Svaki put kad si pored moje glave ispružio ruku prema bilježnici, vjerojatno da mi nešto pokažeš, pognuo sam glavu i trznuo se u stranu strahujući da ćeš me udariti. „Šta se bojiš, neću te udariti!“ rekao si mi oštro. Oprosti, tata, ali nisam ti vjerovao, jer ti je narav bila ćudljiva i nagla a postupci nepredvidivi. Bio si ljut zbog tog mog straha a i zato što nisam nalazio rješenje. Možda ga ni ti nisi znao. Bilo kako bilo, u jednom trenutku, nakon nekoliko tvojih srditih primjedaba, udario si me odozgor dlanom po glavi. Iznenada. Neočekivano. Snažno. Licem sam bio blizu stola bojeći se podići pogled da se ne suočim s tvojim srditim licem. Udario sam nosom u stol i potekla mi je krv. Rasplakao sam se, ne toliko od bola, koliko od straha da ćeš se još više naljutiti što sam bio tako nespreman i nespretan kad si me udario. Rekao si mi da izađem van, da zaustavim krv, obrišem suze i da se smirim. A morao sam se brzo smiriti jer ti nisi baš dopuštao plakanje, držeći da te mi svojim plačem ucjenjujemo, e da bi nam se smilovao, ili da nas ne kazniš (najčešće batinama). Plač sam mogao zaustaviti, ali s jecanjem je bilo teže. Čak donedavno, naizgled iz čista mira, znao sam zajecati, valjda kao odjek nekad zaustavljenog plača. Zadaću smo ipak nekako zajednički riješili, ali znam da me više nisi podučavao; to si prepustio mami. I hvala ti na tome.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Book broj 68 (potražite na kioscima)