Bulimija - „tajna“ bolest
Za bulimiju, koja se uz anoreksiju naziva „bolešću modernoga doba“, itekako ima lijeka. Najteže je međutim s oboljelih skinuti stigmu. Kako bi doprinijela podizanju svijesti o ovoj bolesti, te o odgovornosti svakog pojedinca za oboljele, doktorica piše o uzrocima ove bolesti, o njezinim mogućim komplikacijama, posljedicama: „Bulimičar može biti vaš bliski suradnik na poslu, vaša suučenica u srednjoj školi, vaša kolegica na fakultetu, a najgore je kada je to vaše dijete...“
Kad u liječničku ordinaciju dođe bolesnik s upalom pluća, on će kašljati, biti iznemogao, blijed, žalit će se na bol u prsnom košu... Onaj koji ima upalu slijepog crijeva, ući će pognut, pridržavajući rukom bolni donji, desni dio trbuha. Bolesnik koji trpi napad uzrokovan bubrežnim kamencem, osjećat će žestoku bol u slabinskom dijelu leđa i hvatat će se za bolnu slabinu. Onaj koji ima upalu mokraćnog mjehura, osjećat će bol u srednjem dijelu donjega dijela trbuha i imat će čest nagon na mokrenje. Depresivni bolesnik ima tužni i zabrinuti izraz lica, oskudnu mimiku, djeluje povučeno, prestrašeno, ponekad očajno. Neki srčani bolesnici imaju izrazito plave usnice i plave nokte. Bolesnici čija štitna žlijezda radi pojačano imat će izrazito sjajne oči, naglašeno ispupčene očne jabučice, žalit će se na stalnu vrućinu... Lako je izaći na kraj s bolesnicima i bolestima koje se mogu naslutiti već po vanjskome bolesnikovu izgledu. No, postoje bolesti koje su tihe, nevidljive, podle i vješto prikrivene. Takva je bulimija.
Što je bulimija
Bulimija je poremećaj hranjenja uzrokovan psihičkim disbalansom. Manifestira se kao dugotrajni, čak višegodišnji lanac prejedanja, pa potom namjernog izbacivanja hrane. Evo tipična primjera. Osoba se najprije obilno, pohlepno i brzo najede. Obrok je obično visokokaloričan, odnosno sadrži hranu poput kolača, sladoleda, kompota i slastica. Nakon toga se diskretno udalji od stola i društva, te pođe u toalet gdje gotovo bezbolno povrati cijeli obrok. Takvo povraćanje nije uzrokovano voljom bolesnika. Ono se javlja kao automatizam koji pokreće sama prisutnost hrane u želucu. Bulimički bolesnici često uzimaju lijekove za mršavljenje, kao i za stimulaciju stolice ili za poticanje mokrenja. Koji put nakon obroka, naporno tjelesno vježbaju, kako bi što prije potrošili unesene kalorije. Bulimija dugo ostane neotkrivena, čak i u krugu obitelji ili bliskih prijatelja. Možete mjesecima ili godinama živjeti uz osobu na kojoj nećete opaziti nikakve veće znakove poremećaja zdravlja. Bulimičar može biti vaš bliski suradnik na poslu, vaša suučenica u srednjoj školi, vaša kolegica na fakultetu, a najgore je kada je to vaše dijete.
Uzrok bolesti
Bulimija je izraz nesretnosti mlade osobe. Njezino je srce i cijelo biće gladno ljubavi. Takva osoba, najčešće pogrešno, misli da ne dobiva dovoljno ljubavi u svom okruženju. Stoga konstruira svoj psihološki model svijeta u kojem joj hrana postaje zamjena za ljubav. Današnji mediji i okolina pritišću mladu osobu imperativima da mora biti vitka, jer će samo takva biti uspješna i sviđati se svojoj okolini. Stoga osjeća stalan strah od debljine. U svakoj obitelji, majka potiče svoje dijete, od njegove najranije dobi, da jede. Na taj način majka iskazuje skrb i ljubav svome djetetu. Nježna i ranjiva mlada osoba takvo forsirano nastojanje oko hranjenja doživljava kao neugodan psihološki pritisak. Stoga se u njoj rađa psihološki konflikt i netrpeljivost prema hrani i majci. Bulimična osoba ima inače sniženo samopouzdanje, želi udovoljiti kriterijima okoline, misli da ju nitko ne voli, čak ni vlastita obitelj. Zato neprekidno živi u stresu. Takav pak stres uzrokuje depresiju. Bulimični ljudi su impulzivni, teško se svladavaju, teško podnose ustaljene društvene norme, nastoje udovoljiti svojim potrebama pod svaku cijenu. To im često stvara probleme u emotivnim ili bračnim vezama. Takve su osobe zatvorene, nepovjerljive, srame se svojega stanja, a to im onda još više uništava samopouzdanje. Njihova želja za užitkom je snažnija od njihove svjesne volje. Smatraju da svakako imaju pravo na užitak. Zato se ne libe uzimati drogu, alkohol ili mijenjati intimne partnere, samo da bi si ugodile. Bulimične osobe odlaze učestalo u trgovine, troše nepotrebno i nerazumno, zadužuju se, a kad nemaju novca, čak i kradu po robnim kućama. Takve osobe posve pogrešno doživljavaju sebe i svoje tijelo. Stalno razmišljaju o tome da su predebele, iako imaju urednu težinu. Stalno smatraju da se ne sviđaju svojem partneru, društvu ili okolini. Stalno se osjećaju nepotpunima i nedoraslima. Zato počinju mrziti svoje tijelo, a to može dovesti do autodestrukcije. Takve osobe si često hotimice nanose male rane po tijelu, kako bi se tobože kažnjavale što nisu dovoljno dobre ili poželjne.
Statistika
Procjenjuje se da od bulimije boluje između jedan i tri posto djevojaka i mladih žena. No, kako se radi o bolesti koja se smatra sramotnom i koja se skriva, vjerojatno je postotak veći. Bolest se javlja i među mladim muškarcima, jer danas vlada princip da uspješan muškarac mora biti mlad, lijep, jak, zdrav, vitak, naočit, muževan, mišićav, sportski tip, seksipilan, holivudski zavodnik, pred kojim prekrasne djevojke padaju poput snoplja. Sve što ne odgovara takvom modelu, smatra se neuspješnom muškom figuricom. Muškarci osobito pomno skrivaju svoju bolest. U Hrvatskoj danas, 2015. godine, od bulimije boluje oko 8000 mladih. To istovremeno znači 8000 nesretnih obitelji. Statističari su izračunali da u naznačenim brojkama ima 90 posto žena i deset posto muškaraca.
Tko su bulimičari
Bolest bira nježne i labilne osobe, podložne stresu, osobito one koje žive u necjelovitim, razorenim ili konfliktnim obiteljima. Obično pogađa one mlade ljude koji su izuzetno osjetljivi na kritiku i komentare o svome izgledu. Ta se kritika okoline, upućena izravno, u lice ili preko nezaobilaznoga Facebooka („Pogledaj se kako si debela!“), može duboko zariti u psihu i ondje fiksirati kao bolno mjesto. Takva netaktička kritika, osobito u razredu, pokreće lanac psiholoških reakcija koje dovode do potpunoga unutarnjeg nereda, koji pogođena osoba ne uspijeva racionalno i voljno zauzdati. Do rasapa unutarnje psihičke konstrukcije može doći i ako je osoba doživjela neki akutni veliki stres, npr. gubitak voljene osobe, koju nije mogla, stigla ili znala pravilno odžalovati. Drugi put to može biti neki kontinuirani stres; Tipičan primjer za to je neuspjeh pri upisu na željeni fakultet, neuspjeh na emotivnom ili ljubavnom planu, neuspješna integracija u društvo svojih vršnjaka, neuspješna potraga za radnim mjestom...
Cjeloviti tekst pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Book broj 67. (na svim kioscima)
Doktorici možete pisati na: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.