fbpx

book hr banner 130x1000px

Duh koji otima zrakoplove

Odlomak iz knjige o Padre Piju koji opisuje nevjerojatne događaje koji su se događali za vrijeme Drugog svjetskog rata u pokrajini Gargano u kojoj se nalazi San Giovanni Rotondo. Ovo je vjerojatno jedno od najnevjerojatnijih čudesa koja su se ikad dogodila! Kad ne bi postojali brojni svjedoci koji su pod prisegom potvrdili ono čemu su svjedočili, mogli bismo pomisliti da se radi o dječjoj priči. Donosimo ovaj tekst kako bi nam svima porasla vjera, kako bismo potaknuli mlade da se odvaže izabrati Boga kao svoj životni izbor, kako bismo potaknuli starije da se dobro pripreme za susret s Isusom, koji neće biti nemilosrdan sudac ali koji će ipak svakome pravedno presuditi

Duh koji otima zrakoplove

Neki piloti savezničke avijacije, koji su bili različitih nacionalnosti (Englezi, Amerikanci, Poljaci, Palestinci) te pripadali raznim vjeroispovijestima (katoličanstvu, pravoslavlju, islamu, protestantizmu i judaizmu), i koji su se tijekom Drugoga svjetskog rata, nakon 8. prosinca 1943., zbog misija u Italiji, nalazili u zoni Bari, bili su svjedocima dramatičnih događaja.
Svaki put kada bi se, u izvršavanju vojnih misija, približili području Gargana i San Giovanni Rotonda, na nebu bi vidjeli redovnika koji ih je, pružajući ranjene ruke, sprječavao u bacanju bombi.
Foggia i gotovo sva mjesta Puglie trpjela su uzastopne napade, dok na San Giovanni Rotondo nije pala ni jedna jedina bomba.
Tom neobičnom i teško protumačivom događaju, izravnim je svjedokom bio zapovjednik talijanskog ratnog zrakoplovstva, Bernardo Rosini, tada član „Komande zrakoplovnih jedinica”, koje su, uz savezničke zračne snage, operirale u Bariju.
„Svaki puta kada bi se piloti vraćali iz svojih misija”, pripovijedao mi je general Rosini, „spominjali su tog fratra koji je skretao njihove zrakoplove sa smjera njihova leta i prisiljavao ih da se vrate natrag.
Slušajući te priče, svi su se smijali. No, kako se događaj ponavljao, i to uvijek s različitim pilotima, general koji je zapovijedao savezničkom avijacijom odlučio je osobno intervenirati.
Preuzeo je zapovjedništvo nad eskadrilom bombardera koja je imala zadaću uništiti spremište njemačke ratne opreme koje se nalazilo baš u San Giovanni Rotondu. Do tog trenutka, nikome nije uspjelo uputiti se u tom pravcu, zbog tajanstvenog duha na nebu koji je ometao zrakoplove.
Zbog svega što se već duže vrijeme bilo događalo, među zrakoplovnim osobljem koje je ostalo na zemlji vladala je velika napetost. Svi smo bili znatiželjni i nestrpljivo smo čekali rezultate te operacije. Čim se eskadrila vratila, otišli smo po izvještaj.
Američki je general bio veoma uzrujan. Ispričao je kako su, čim su se približili meti, on i njegovi piloti na nebu vidjeli fratra s podignutim rukama. Bombe su sâme ispale iz ležišta i pale na obližnje šume. Avioni su potom sâmi od sebe napravili zaokret, a da pilot nije mogao učiniti ništa.
Te je večeri taj događaj bio središnja tema. Svi su se pitali tko je taj duh kojeg su avioni tajanstveno slušali.
Netko je vrhovnom zapovjedniku rekao da u San Giovanni Rotondu živi fratar sa stigmama kojeg svi smatraju svecem te da bi baš on mogao biti taj duh. General je bio nepovjerljiv, no rekao je da će, čim bude moguće, otići onamo i provjeriti.
To mu je uspjelo tek nakon rata. U pratnji nekolicine pilota, otišao je u samostan kapucina u San Giovanni Rotondo.
Čim je prekoračio prag samostana, našao se pred redovnicima, među kojima je odmah prepoznao onoga koji je zaustavljao njegove zrakoplove. Padre Pio krenuo je prema njemu te mu je, stavljajući mu ruku na rame, rekao: „Dakle, ti si taj koji nas je htio sve pobiti”.
Potresen fratrovim pogledom i riječima, general kleknu pred njega. Padre Pio je, kao i inače, govorio na beneventskom dijalektu, no, general je bio siguran da je fratar govorio na engleskom jeziku. Njih su dvojica postali prijatelji. General, koji je bio protestant, prešao je na katolicizam.

Let u Urugvaj

Biskup Alfredo Viola Salto, iz Urugvaja, ostavio je sljedeće pisano svjedočenje: „Godine 1937., msgr. Fernando Damiani, tada generalni vikar biskupije Salto, obolio je od srčane bolesti te je, želeći umrijeti uz Padre Pija, otišao u San Giovanni Rotondo. Padre mu je rekao neka se vrati u svoju biskupiju i nastavi raditi, jer će mu on biti blizu kada mu dođe čas smrti.
Godine 1941., organizirao sam kongres u svojoj biskupiji, kojem su nazočili msgr. Alberto Levarne, papinski nuncij, nadbiskup Antonio Maria Barbieri, nadbiskup Montevidea, i msgr. Michael Paternain, biskup Floride.
Tijekom noći, biskup Barbieri začuo je kucanje na vratima svoje sobe i ugledao kapucina koji mu je rekao neka požuri do kreveta nadbiskupa Damianija koji je bio na samrti. Biskup je imao napad angine pectoris. Pri punoj svijesti, primio je viaticum (posljednju pričest) i posljednju pomast i zatim je umro.
Monsinjor Barbieri je, tijekom posjeta San Giovanni Rotondu, 13. travnja 1949., ugledao Padre Pija i prepoznao u njemu fratra kapucina koji je pokucao na njegova vrata pozivajući ga neka požuri do nadbiskupa Damianija.”

O. Alberto D'Apolito, subrat i učenik Padre Pija, bio je, također, svjedokom brojnih njegovih bilokacija.
„Jednog poslijepodneva, dok sam prolazio hodnikom samostana”, ispričao je o. Alberto, „vidio sam Padre Pija kako stoji uz prozor, pogleda uprta u planinu. Prišao sam poljubiti mu ruku, no on nije ni primijetio moju nazočnost, a ja sam imao osjećaj da mu se ruka ukočila. U tom sam trenutku začuo kako vrlo jasnim glasom izgovara riječi odrješenja. Uplašen, potrčao sam pozvati gvardijana. Zajedno smo se vratili do Padre Pija, koji se najednom zatresao kao da je drijemao. Okrenuo se prema nama i rekao: 'Ovdje ste? Nisam vas primijetio'.
Nekoliko dana kasnije, stigao je iz Torina brzojav zahvalnosti gvardijanu što je poslao Padre Pija kako bi pomogao nekom čovjeku na samrti. Iz brzojava se moglo zaključiti da je umirući ispuštao dušu u trenutku kada je Padre Pio, u San Giovanni Rotondu, izgovarao riječi odrješenja.”

„U svibnju 1951. u Pietrelcini, rodnom mjestu Padre Pija, bila je posvećena nova crkva posvećena Padre Piju. Svečanosti je trebao nazočiti i on, ali su ga neke okolnosti u tome spriječile.
Otišao sam ga posjetiti nekoliko dana kasnije te sam mu podnio duže izvješće s posvećenja nove crkve. Završio sam govoreći: 'Padre Pio, dođite vidjeti našu crkvu, doista je jako lijepa'. 'Poznajem je bolje od tebe', odgovorio mi je Padre Pio. Ako želiš, mogu ti pričati o najsitnijim detaljima, kao, na primjer, o broju stuba ispred ulaza, o kojemu ti ne znaš ništa.”

{text}