Osveta nevinoj djevojci
One koji čuvaju Božje zapovijedi, svijet mrzi i kleveće. Ali kušnje i svijet prolaze, a Bog je vječan
Kad je brat proslavio mladu misu, sestra Ana se s njim uputila na župu. Majka je bila umrla, pa su sa sobom poveli oca, i živjeli na župi svi zajedno. U desetak godina, brat je promijenio tri župe. Posljednja je bila prigradska – biskup ga je predvidio za profesora matematike u Sjemeništu pa mu je dodijelio prigradsku župu kako bi lakše pohađao predavanja na obližnjoj Pedagoškoj akademiji. Župnikovu su sestru u svim župama voljele plemenite djevojke. Rado su se s njom družile, dolazile joj na razgovor, kod nje rješavale svoje mladenačke poteškoće koje roditelji u svojoj prezaposlenosti nisu imali vremena slušati, i na koje često u olujama ovoga vremena nisu znali odgovoriti...
Uvrijeđeni mladić širi podle klevete
Ana je bila pobožna; svakog se mjeseca ispovijedala, išla svaki dan na misu... Željela je osnovati svoju obitelj, no nije izlazila – vjerovala je da će ju mladić potražiti. Jedne proljetne nedjelje nakon večernjice, putem prema župnoj kući presreo ju je Rino. Poznavala ga je iz viđenja. Brat ih je pustio neka razgovaraju. Rino, žažaren u licu, već joj je na prvom susretu izjavio ljubav. Na svakoj misi i večernjici nije skidao oka s nje. Navikao u primorskoj turističkoj župi na diskoteke i izlaske, pozvao je Anu da mu se pridruži. Velikim motorom već je bio obišao široku okolicu i osjećao se istrošenim. Htio je u njezinu društvu neko novo iskustvo. No Ana nije htjela. Anina je majka umrla već davno i nije ju mogla savjetovati, no Ana je dobre savjete nalazila u izvrsnim knjigama za mlade, koje je brat posuđivao i drugima. Te su joj knjige pomogle da odluči pred oltar stati čista, te tako namre najljepši miraz mužu i djeci. Tako je razgovarala s djevojkama u svim župama. Rino joj je brzo predložio i tjelesnu ljubav bez obzira na vjenčanje. Odbila je. Shvatila je kako je njemu važno jedino tijelo. „Oprosti, ja tako ne mislim i ne želim tako ni s kim u brak“, odgovorila mu je. Rino se uvrijedio. Hvalio se u društvu kako može osvojiti svaku djevojku i ženu. Ani se počeo osvećivati. O njoj je i o bratu govorio sve najružnije. Javno je govorio o njihovim ljubavnim aferama kojih nije bilo. Kako je kao svećenikova sestra i kućanica bila poznata u župi, ljudi su se čudili i pitali zar je moguće da su svećenik i njegova sestra tako podli; on s oltara još dijeli ljudima savjete. Glas je o Rinovim klevetanjima dopro do njih i oboje su veoma trpjeli. Ana je često plakala. Nije se usudila podići glavu. Nikog više nije vidjela. Mršavjela je od muke. Ni djevojke joj više nisu dolazile. Mladi više nisu posuđivali knjige. Osjećali su se izrugani i poniženi. Ana se dvoumila, udati se ili ne...
Plemeniti muškarci postoje
Velečasni je, gledajući sestrine suze, zamolio biskupa neka ga premjesti u drugu župu. Ljudima je njihov odlazak bio „dokaz njihove krivice“. No, Ana je na novoj župi odahnula. Bol se pomalo stišala. I opet je zadobila svu djevojačku svježinu. Tu je odlučila biti još opreznija. Vjerovala je da postoje plemeniti muškarci. Molila je Boga da joj dade upoznati pravog mladića. Nije dugo čekala. Samo dvadesetak metara od župnog stana živio je Mauro. Ana mu je odmah zapela za oko. Svaki je dan našao neki razlog da dođe u kuću i da ju vidi. Čim je otkrio karte, Ana mu je rekla: „Odmah ću ti reći, u brak jedino pred oltarom i zauvijek. Ne zato što sam ja iz ove kuće. To je moje uvjerenje.“ Mauro je bio katolički odgojen i nije mu to bilo novo. Vjenčali su se, i imaju troje djece. Kad je Ana kasnije susrela u gradu prijateljicu iz prve župe, rekla joj je: „Ti znaš što je Rino govorio za mene i za brata. Mnogo smo trpjeli. Hvala Bogu! Dao mi je muža da boljega nisam mogla naći. Isplatilo se sve pretrpjeti. Da sam tada prekršila Božju zapovijed i prepustila se čovjeku, bila bih nesretna cijelog života. Muškarac koji traži tijelo, a ne osobu, opasan je.“
„Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju ostaje dovijeka“ (1 Iv 2,17)