Trebaju li nam Bog i Crkva?

Kršćani koji ne idu u Crkvu ne idu zato jer smatraju da im Crkva ne treba za njihov svakidašnji život, da mogu bez nje. Oni koji se ne mole Bogu misle da im Bog ne treba i da mogu bez njega. Zašto ne trebaju Boga i Crkvu? 

Treba li nam Bog?

Zašto nekim današnjim kršćanima Bog treba tako malo?

Odgovor je vrlo jednostavan – zato jer ne znaju za što bi im mogao trebati. Uglavnom razumiju da Bog odlučuje tko će nakon ovog života biti u raju a tko u paklu i njihov se odnos s Bogom često svodi samo na to da pokušaju ne završiti u paklu. Ti nominalni kršćani sami sebi određuju nekakav minimum odnosa s Bogom i Crkvom, za koji smatraju kako će biti dovoljan da izbjegnu pakao. Svi su oni proveli određeno vrijeme u Crkvi, ali su s vremenom odustali jer nisu uspjeli uspostaviti osoban odnos s Bogom, u kojem bi prepoznali ono zbog čega bi im se isplatilo ostati. Dio bi njih ostao u Crkvi da su barem kod nekoga od svojih sužupljana prepoznali istinske plodove vjere, da su prepoznali nešto vrijedno što može proizaći jedino i isključivo iz odnosa s Bogom a što nam je doista potrebno za sadašnji život.

Kako otkriti potrebu za Bogom?

Plodovi vjere su u onima koji ih imaju često sakriveni a bez njihova osobnog svjedočenja teško će ih otkriti oni koji ih sami nisu iskusili. Osobni, intimni odnos s Bogom često započinje određenim duhovnim iskustvom, u kojem duša prepoznaje živog Boga. Oni koji su doživjeli takva iskustva prečesto o njima šute i kriju ih, poput čovjeka iz Isusove prispodobe o talentima, koji je svoj talent zakopao u zemlju. Kad bismo trgovali tim talentom, tj. kad bismo svoje osobno iskustvo Boga posvjedočili nekome tko bi ga bio spreman čuti u pravo vrijeme, nekome tko je još uvijek u Crkvi i tko traži vjeru, možda bi to bilo dovoljno da taj povjeruje i da ostane; možda bi to čak bilo dovoljno i da se neki koji su otišli vrate i krenu ispočetka. Svjedočenje vlastitih duhovnih iskustava najbolji je način da onima koji još nisu povjerovali čvrsto, u srcu pomognemo da povjeruju, da shvate da im Bog itekako treba – ne samo za vječnost već i za sadašnjost, jer jadan je vjernik koji Boga treba samo za vječnost.

Koje su to konkretne potrebe?

Postoje duhovne i duševne potrebe i problemi koje bez Boga ili ne možemo zadovoljiti ili ih ne možemo riješiti na zadovoljavajući način. Nabrojat ću samo neke od problema: strah, tjeskoba, krivnja, depresija; osjećaj manje vrijednosti, osjećaj odbačenosti, nesigurnosti, bespomoćnosti; gorčina, razočaranje, mržnja... Od potreba, svakako su najveće: potreba za ljubavlju, potreba za mirom, za radošću, za vjernošću, nježnošću, krotkošću, istinom... Zamisli da imaš problem s tjeskobom i da ti u crkvi netko priđe, možda čak tvoj župnik, i posvjedoči ti kako je u mladosti imao strašnih problema s tjeskobom. Jednom mu je za vrijeme mise jednostavno došlo da tu tjeskobu preda Isusu, i ona je nakon samo nekoliko misa potpuno nestala i zamijenio ju je neopisiv mir. Od tog trenutka, imao bi dobar razlog zašto ti treba Bog. To bi za tebe bio pravi navještaj evanđelja ili Radosne vijesti.

Zašto u nekim župama vjera umire?

Kršćanstvo umire bez osobnog svjedočenja a o svjedočenju se u katehezama uči tako malo! Zapravo je nevjerojatno da imamo katehete koji u svoju katehezu ne uključuju svjedočenje vlastitog iskustva vjere. Kad nam netko 'pokaže' ili, bolje rečeno, posvjedoči što mu je Bog učinio, postoji šansa da i mi u sebi prepoznamo jednaku potrebu za istom vrstom Božje milosti. Za mene je bilo silno važno kad mi je jedan svećenik posvjedočio kako je na sakramentu potvrde progovorio drugim jezicima (tada uopće nije znao što mu se događa) i kako ga je to, sasvim neočekivano iskustvo, dovelo do poziva za svećeništvo. Govorio mi je o tome što je taj dar Duha Svetoga promijenio u njegovu životu i ja sam osjetio potrebu za istim darom, počeo sam za njime čeznuti, primio sam ga i on je za mene postao velik blagoslov. Primijetio sam da je nemali broj vjernika imao izvanredna iskustva prilikom primanja prve pričesti. To su djeca koja su jednostavno povjerovala i koju je Bog htio svojim izvanrednim milostima utvrditi u vjeri u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistiji (usp. Mk 16,20). Kad bi katehete koji pripremaju djecu za prvu pričest provele anonimnu anketu u nekoliko generacija djece koja su primila pričest, anketa bi pokazala koliko je djece primilo takvu izvanrednu milost, i to bi onima koji primaju pričest prvi put, itekako pomoglo da se još više otvore vjerom za primanje te tako izvanredne milosti. Pomoglo bi i onima koji u srcu još uvijek ne vjeruju čvrsto u stvarnu Isusovu prisutnost u pričesti. To je najjednostavniji način evangelizacije – svoje iskustvo određene Božje milosti podijeliti s nekime za koga mislimo da bi mu ta milost bila potrebna. Svako obraćenje započinje u trenutku kad shvatimo da nam je Isus Krist zbog nečega vrlo potreban. Katehiziranje bez svjedočenja može ponekad biti vrlo kontraproduktivno za rast u vjeri.  

Treba li nam Crkva? 

Bog oprašta po Crkvi

Nedavno mi se za pomoć obratio mladić koji je od najranije mladosti imao nevjerojatne duhovne probleme. Živio je u stalnoj tjeskobi, strahovima, noćnim morama i silnom osjećaju odbačenosti i manje vrijednosti. Na izvan je živio sasvim normalno, i nitko, pa čak ni njegovi roditelji, nisu znali s kakvim se problemima nosi. Nitko u njemu nije vidio nemir s kojim je živio. Bojao se bilo kome povjeriti da ga ne bi proglasili ludim. U razgovoru s njim saznao sam da se kao dječak slučajno našao u društvu starijih prijatelja koji su u igri prizivali duhove. Duhovi su zaista došli. A došli su i k njemu koji ih nije zvao, i učinili su njegov život bijednim. Budući da mu se to dogodilo još u najranijoj mladosti te je smatrao kako sam nije bio ništa kriv, osjećao se strahovito odbačenim od Boga, smatrao je da pravedni Bog nije smio dopustiti da strada nevina osoba. Nakon krizme je prestao ići u crkvu i na sakramente te je živio prilično neurednim životom. Rekao sam mu da Bog to nije dopustio, nego je najstrože zabranio prizivanje duhova i da Bog nikako ne odobrava stradanje nevinih osoba. Bog je dao slobodnu volju svim ljudima i zato ne može nikoga spriječiti da drugome čini zlo. Savjetovao sam mu da se doslovno izmiri s Bogom, da se dobro ispovijedi i oprosti Bogu sve što mu je godinama zamjerao.

Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Book.