Čudesna milost
Slijedi tekst bestellera Zašto je milost tako čudesna u izdanju Bono Recordsa autora Philipa Yanceya. Prije samog teksta, kojim pisac otvara ovu knjigu – jednu od najvažnijih dostignuća kršćanske literature 20. stoljeća, pročitajte kratko razmišljanje s. Rebeke Anić o knjizi:
"Knjiga Zašto je milost tako čudesna Philipa Yanceya objavljuje se u Hrvatskoj u pravom trenutku. U besciljnoj, zbunjenoj društvenoj i kršćanskoj sredini u kojoj jačaju glasovi raznih radikalizama, u kojoj se poziva na vjerske i ateističke homogenizacije i isključivosti, u kojoj kršćani prozivaju svoje neprijatelje i stvaraju udruge i programe za njihovo pobijanje, ova knjiga pokazuje da se društvena i crkvena zbilja može razumjeti i na drugačiji način, da kršćani mogu zauzeti drugačiji stav. Philip Yancey ukazuje da je sadašnji trenutak kairos za življenje Božje milosti, da svijet nije neprijateljski već da je gladan milosti a time i Evanđelja jer milost „sadržava bit evanđelja, kao što kap vode može sadržavati odsjaj sunca”. Jednostavnim življenjem milosti, kršćani mogu mijenjati svijet. Ako to ne čine, nitko im nije kriv. Nikakve sile, nikakvi tajni programi ni antikršćanske društvene revolucije.
Knjigom Zašto je milost tako čudesna, Yancey budi čežnju za kršćanstvom u kojem će se odbačeni jednako dobro osjećati među Isusovim sljedbenicima kao što su se osjećali i uz Isusa, za kršćanstvom koje neće rabiti moć nemilosti prema bilo kojem čovjeku bez obzira na bilo koje njegovo određenje."
Zašto je milost tako čudesna
U svojoj knjizi Isus kakvog nisam poznavao ispričao sam priču, istinitu priču, koja me potom dugo proganjala. Čuo sam je od prijatelja koji u Chicagu radi s odbačenim ljudima:
Prišla mi je prostitutka u jadnoj odjeći, bez doma, bolesna, nije mogla kupiti ni hranu za svoju dvogodišnju kćerkicu. U suzama mi je priznala da je podvodila svoju kćer – dvogodišnju! – seksualno nastranim muškarcima. Više je zarađivala po satu unajmljivanjem svoje kćeri no što je sama mogla zaraditi za jednu noć. Morala je to činiti, kazala je, kako bi zadovoljila svoju ovisnost o drogama. Teškom sam mukom saslušao njezinu jezivu priču. Ustvari, učinila me pravno odgovornim jer sam po službenoj dužnosti morao prijaviti slučajeve zlostavljanja djece. Nisam imao pojma što reći toj ženi.
Na posljetku sam je upitao je li otišla u crkvu tražiti pomoć. Nikada neću zaboraviti pogled čistog, naivnog šoka koji je prožeo njezino lice. „Crkva!” vrisnula je. „Zašto bih išla tamo? Već sam se dovoljno napatila. Zbog njih bih se osjećala još gore.”
U priči moga prijatelja potresla me činjenica što su se žene poput ove utjecale Isusu, nisu od njega bježale. Što su se takve osobe gore osjećale, to su više u Isusu vidjele svoje utočište. Je li Crkva izgubila taj dar? Očito da se odbačeni, koji su slijedili Isusa za vrijeme njegova života na zemlji, više ne osjećaju dobrodošlima među njegovim sljedbenicima. Što se dogodilo?
Što sam više razmišljao o ovom pitanju, sve me više privlačila jedna riječ kao odgovor na taj problem. Sve što slijedi počinje i odmotava se od te jedne riječi.
Kao pisac, po čitave se dane igram s riječima. Poigravam se njima, slušam njihove zvukove, otvaram ih i svoje misli pokušavam ispuniti njima. Uvidio sam da se riječi tijekom godina kvare, poput staroga mesa. Njihovo značenje postupno nestaje. Uzmimo, na primjer, riječ „milostinja” (charity). Kada su prevoditelji Biblije kralja Jamesa razmišljali koja je ljubav najuzvišenija, dogovorili su se da je riječ „milosrđe” najbolje označava. Danas, pak, možemo čuti prezirni uzvik: „Ne želim tvoju milostinju!”.
Ustrajno kružim oko milosti vjerojatno stoga što se ta velika teološka riječ još nije pokvarila. Nazivam je „posljednjom najboljom riječi”, jer svako njezino značenje na engleskom jeziku sadržava dio slave izvorne riječi. Poput velikog potpornog kamena, riječi počivaju u temeljima naše ponosne civilizacije, podsjećajući nas na činjenicu da sve dobro ne ishodi iz našega truda, već iz Božje milosti. Čak i sada, unatoč našim sekularnim lutanjima, korijeni još uvijek streme k milosti. Poslušajmo kako koristimo tu riječ.
Mnogi ljudi zahvaljuju (say grace) prije jela, prepoznajući kruh svagdanji kao Božji dar. Zahvalni smo (grateful) na nečijoj ljubaznosti, zadovoljni (gratified) s dobrom vijesti, čestitamo (congratulate) na uspjehu i milostivi (gracious) smo u gostoljubivosti. Prilikom svakog korištenja ovih riječi, začujem prolom naivnog oduševljenja onih koji ih nisu zaslužili.
Kompozitor može u partituru unijeti ukrasne note (grace notes). Iako nisu bitne za melodiju – poput sitnica koje se poklanjaju (gratuitous) – one daju glazbi okus koji joj nedostaje. Kada sam prvi put pokušao izvesti klavirske sonate Beethovena ili Schuberta, odsvirao sam ih nekoliko puta bez ukrasnih nota. Sonate teku dalje, ali koliko tek drukčije zvuče ako dodam ukrasne note! One zàčīnjājumelodiju poput pikantne mirodije.
U Engleskoj, neke njezine uporabe jasno aludiraju na teološki izvor te riječi. Britanski se podanici obraćaju kralju s „Vaša milosti”. Studenti na Oxfordu i Cambridgeu mogu „primiti milost”, što ih oslobađa nekih akademskih zadataka. Parlament proglašava „čin milosti” kada daje oprost zločincu.
Svojom politikom milosrđa (gracing) njujorški izdavač također daje toj riječi teološki smisao. Ako se pretplatim na dvanaest brojeva časopisa, mogu primiti nekoliko dodatnih primjeraka čak i kada mi pretplata istekne. To su „milosni” (grace) brojevi, koji se šalju besplatno (ili gratis) kako bi me ponukali na ponovnu pretplatu. Kreditne kartice, agencije za iznajmljivanje vozila i hipotekarne tvrtke također svojim kupcima daju nezaslužen „grace period”.
O značenju te riječi, također sam naučio i iz njezine suprotnosti. Novine govore o komunističkom „padu od milosti”, a ta se fraza na sličan način primjenjuje i na Jimmyja Swaggarta, Richarda Nixona i O. J. Simpsona. Vrijeđamo osobu kada joj naglasimo manjak milosti: kažemo „Ti nezahvalniče (ingrate)!” ili još gore „Ti si sramotan (disgrace)!” Podla osoba nema „spasonosne milosti” (saving grace) glede samoga sebe. Moja najomiljenija uporaba riječi milost (grace) pojavljuje se u zvučnoj sintagmi persona non grata: osoba koja uvrijedi vladu SAD-a nekim činom izdaje, službeno se proglašava „osobom kojoj se oduzima milost”.
Mnogi oblici uporabe te riječi u engleskom jeziku uvjeravaju me da je milost zaista čudesna – uistinu naša posljednja najbolja riječ. Ona sadržava bit evanđelja, kao što kap vode može sadržavati odsjaj sunca. Svijet žeđa za milošću, a da toga nije ni svjestan; ne čudi stoga što je himna „Milost”, dvije stotine godina nakon što je skladana, postala jedna od deset najslušanijih pjesama na glazbenim ljestvicama. U besciljnom društvu, društvu bez čvrstoga uporišta, ne poznajem bolje mjesto za bacanje sidra vjere.