Dan za pamćenje

Svjedoči: Lucija Šogorić

Proživi dan koji ćeš pamtiti, besplatno je!

 Shvatiti zašto sam ovdje, da me netko bezuvjetno voli i da nikada nisam sama bilo je teško, po mojim procjenama, gotovo nemoguće. Iako imam samo petnaest godina i nisam puno proživjela niti proputovala svijet, sa sigurnošću mogu reći da sam se odlučila baciti na shvaćanje nekih činjenica koje grade život. Također mogu reći da je ovo što sam zaželjela shvatiti zapravo vrlo jednostavno.

Strašna tišina

Jedne nedjelje, vani je padala kiša, odlučila sam otići u crkvu. Bila sam tužna, neispunjena. Kao da mi je nešto nedostajalo, ono nešto. Prije odlaska poslušala sam nekoliko pjesama misleći da će me one usrećiti, ali nisu. Pričala sam s prijateljima, ali ni to nije pomoglo. Kada sam ušla u crkvu, izgledalo mi je da svi oko mene uživaju u tišini koja je obgrlila sve kutove i uglove naše male crkve. Ljudi su klečali i kao da su nešto mrmljali. Odlučila sam se prepustiti toj tišini. Bojala sam se. Srce mi je lupalo kao ludo. Ali zašto? Čega sam se bojala? Tišine? Da, mislim da sam se najviše bojala te tišine. Tek kasnije sam shvatila da sam je se bojala zato što sam mislila da ću, kada joj se prepustim, morati napustiti svoje stare misli. Ipak, nekako sam uspjela. Sve je to bilo nekako čudesno. Prepustivši se tišini, smirila sam se, kao da sam postala novi čovjek. Počela sam razgovarati s Bogom. Prepustila sam mu se. Strah je nestao. Shvatila sam da nisam sama – On je čitavo vrijeme sa mnom, On me čuva; ovaj dan je već toliko poseban, ispu­njen tolikom sigurnošću, sve je tako stvarno.

Cijeli tekst pročitajte u Booku broj 78, lipanj 2016.