Primjena karizmi ozdravljanja

Odlomak iz knjige Smjernice za molitve kojima se od Boga traži ozdravljenje, u izdanju Doktrinalne komisije ICCRS-a, te Papinskoga vijeća za laike. Tekst je namijenjen kako svećenicima, tako i laicima.

Smijemo li moliti za ozdravljenje, a pogotovo – tko smije moliti? Jesu li molitve za ozdravljenje rezervirane isključivo za svećenike ili to smiju raditi i laici?

Duh Sveti neke pojedince daruje posebnim karizmama kojima se posreduje ozdravljenje. U Naputku se naglašava da te karizme ne mogu a priori biti pripisane nekoj skupini ljudi, bili oni klerici, voditelji molitvenih grupa ili laici. Štoviše, Duh „'dijeleći kako hoće' (1Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti” (Lumen Gentium, 12).

Prema karizmi ozdravljanja nikada se ne bi smjelo odnositi kao prema osobnom vlasništvu niti je se smije primjenjivati tako da se privlači pozornost na pojedinca kojemu je darovana. Osobe kojima su darovane karizme ozdravljanja moraju ih potpuno staviti na raspolaganje Gospodinu za izgradnju njegove Crkve i primjenjivati ih u duhu poslušnosti crkvenim vlastima jer „sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom” (Lumen Gentium 12). Također, trebale bi neprestano nastojati oko poniznosti i osobne svetosti te nastojati pozornost udaljiti od sebe i usmjeravati je na Isusa koji je izvor svega ozdravljanja.
Činjenica da postoje posebne karizme ozdravljanja dane samo nekima ne bi trebala ostale svećenike i laike spriječiti da mole za bolesnike. Međutim, formacijom i poukom treba ih uputiti kako će znati koje slučajeve trebaju uputiti iskusnijim poslužiteljima ne upuštajući se u ono što premašuje njihove moći.
Iako se ove smjernice prvenstveno bave primjenom karizmi ozdravljanja, iz njih je očito da se u okviru službe ozdravljanja primjenjuju i druge karizme, osobito one poznate pod nazivom darovi riječi: proroštvo, riječ mudrosti i riječ spoznanja. Jedna je od najvažnijih karizmi povezanih sa službom ozdravljanja razlučivanje duhova, a o njemu se često najmanje raspravlja.

Razlučivanje duhova

Sveti Pavao tu karizmu opisuje kao „razlikovanje duhova” (1Kor 12,10) čime nagoviješta da je riječ o daru razlikovanja duhovnih utjecaja koji mogu djelovati na čovjeka, bili oni božanski, čisto ljudski ili zlodušni. Pretpostavlja se da osobe s darom razlučivanja imaju dobro odgojenu savjest jer se bez toga dar razlučivanja ne može ispravno primijeniti. Dobro odgojena savjest prosuđuje u svijetlu pologa vjere i crkvenoga učenja.

U praksi službe ozdravljanja, potrebno je stalno razlučivati. Kao u bilo kojem drugom obliku službe, sve što dođe po darovima riječi, kao i svi drugi poticaji tijekom posluživanja, moraju se podvrći provjeri zdravog nauka i praktičnoga zdravog razuma. „Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” (1Sol 5,19-21). Karizma razlučivanja duhova svjetlom koje baca na utjecaje koji djeluju u osobi kojoj se poslužuje može biti vrijedna pomoć u procesu razlučivanja.

Razlučivanje u okolnostima molitve za ozdravljenje razlikuje se od razlučivanja koje provodi vodstvo Crkve. Razlučivanje koje provode crkvene vlasti opsežnije je i povezano s vršenjem općega pastoralnog nadzora koji osigurava čvrstu osnovu za mudru primjenu darova ozdravljanja.

Riječi spoznanja

Značajnu ulogu u službi ozdravljanja tijekom mise za ozdravljenje ili u drugim prigodama može imati riječ spoznanja (usp. 1Kor 12,8) koja može biti upućena određenoj osobi ili skupini ljudi („Na ovome susretu ima osoba koje…”). Riječ spoznanja može pomoći probuditi vjeru ljudi i otvoriti im srca za ozdravljenje koje Gospodin u njima želi učiniti. Također može pokazati dublje uzroke stanja određenog bolesnika, može biti pozivom na dublji molitveni život ili upućivati na neki vid Božjega nauma za budućnost osobe na koju se ona odnosi. Riječ spoznanja često bude izrečena pomoću biblijskih slika. Takav izraz osobi o kojoj je riječ ostavlja više prostora da odgovori u slobodi.

Riječ spoznanja trebala bi biti iznesena s ljubavlju i poštovanjem. Osim toga, ona bi osobi kojoj je upućena uvijek trebala dopustiti slobodu u načinu odgovora. Na te se riječi ne bi trebalo gledati kao da su nepogrešive niti ih se smije nametati osobi koja trpi ako joj one ne bacaju novo svjetlo na problem o kojemu je riječ. Kada se moli za pojedinca, preporučuje se da poslužitelji budu u paru jer se tada vjerodostojnost moguće riječi spoznanja može provjeriti kod sumolitelja.

Počivanje u Duhu

Mnoge osobe izvještavaju o milostima ozdravljanja povezanih s pojavom poznatom pod nazivom počivanje u Duhu. Riječ je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu osobe za koju se moli. Iako počivanje u Duhu nije vezano samo za molitve za ozdravljanje, ipak je primijećeno da se najčešće pojavljuje kad se moli za pojedince i to za njihovo ozdravljenje. Počivanje u Duhu nije karizma. Ono po sebi nije ni milost, ali može biti očitovanjem popuštanja pred Duhom Božjim koje otvara vrata djelovanju milosti. Kad čovjek prestane biti zaokupljen sobom, tjeskoban i uzburkanih misli te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Vjerojatno je počivanje u Duhu iskustvo koje je vrjednije za ljude koji žive u kulturi u kojoj nedostaje tišine, koji su zaglušeni bukom i zarobljeni neprestanim aktivnostima.

Kao i druge pojave koje prate molitvu za ozdravljenje, počivanje u Duhu ne bi trebalo tražiti zbog njega samoga niti bi ga trebalo pretjerano naglašavati. Riječ je o jednom od različitih oblika vjerskih iskustava koja snažno dodiruju dušu. Kod svih je takvih iskustava, pa i kod počivanja u Duhu, vrlo važno da voditelji službe budu zreli tako da u središtu susreta stalno drže Isusa, njegovo spasenje, ljubav i milosrđe, a ne neobične pojave. To znači da prije svakoga posluživanja pojedincima treba određeno vrijeme posvetiti gorljivome slavljenju, a kadgod je to moguće, treba slaviti i tijekom službe za ozdravljanje. Voditelji bi službe trebali biti svjesni da postoji čvrsta veza između onoga što se propovijeda i iskustva koje prisutni stječu. Ako se jasno i pravovjerno propovijeda o osobi Isusa Krista i njegovu poslanju, ljudi će iskusiti Kristovu milost. Međutim, ako je prisutno osjećajno uzbuđenje bez zdrava propovijedanja evanđelja, lakše će se pojaviti iskustva koja nisu spasenjska. Moraju se izbjegavati svi pokušaji manipulacije kojima bi se dalo povoda neobičnim pojavama. Također treba izbjegavati termin „umoren u Duhu” jer sadrži element nasilja stran odmarajućem i iscjeljujućem djelovanju Duha.