Job, Dizma i korizmena ispovijed?

Kuša li nas Bog kao što je kušao starozavjetnog Joba?

U životu sam sreo mnogo više Jobova nego Dizmi. Korizmene ispovijedi su dobra prilika da se zapitamo s kime se uspoređujemo...

Često sam u prilici moliti za osobe koje se iz nekog razloga nalaze u opasnosti od prijevremene smrti ili su u nekoj drugoj teškoj situaciji. Kad s njima razgovaram o mogućim razlozima, oni najčešće ustvrde da im Bog daje križeve, tj. da ih kuša kao što je kušao starozavjetnog Joba. Na drugom su mjestu grijesi predaka, a na trećem zločestoća trećih osoba. Rijetko tko otvoreno i jasno prizna da je problem uzrokovan njegovim osobnim životom.

Može li se tko od nas usporediti s Jobom?

Job je bio neporočan i pravedan i na zemlji mu nije bilo ravna. Sotona je upravo zbog toga tražio i dobio dopuštenje da ga kuša. Htio je Bogu pokazati da će Job podleći kušnji. Može li se tko od nas usporediti s Jobom? Možeš li zamisliti Sotonu kako zbog tebe dolazi Bogu i traži dopuštenje da te kuša?! Bi li mu Bog dao dopuštenje? Sotona je dobio dopuštenje da kuša apostole za vrijeme Isusove muke. Možemo li se usporediti s njima? Ako ipak mislim da je moj problem (križ) rezultat Božje volje, mogu se unaprijed radovati jer Bog s kušnjom daje i sretan ishod (v. 1 Kor 13,10).

Sjetimo se zgode u kojoj Isus objašnjava zašto su neki Galilejci stradali od Pilata i zašto se kula u Siloamu srušila na osamnaestoricu i ubila ih (Lk 13,1-5). Oni su bili jednako grešni kao i oni koji nisu nastradali, ali su se našli u situaciji u kojoj su samo oni bili kažnjeni. Isus upozorava slušatelje da će svi tako proći ako se ne obrate, i mnogima se to zaista dogodilo kad su Rimljani, nedugo nakon Isusove smrti, uništili Jeruzalem. Kad nam se, npr. utvrdi rak, možemo se osjećati upravo poput tih Galilejaca ili poput onih na koje je pala kula i pobila ih. Ako se uspoređujemo s drugima, nećemo primijetiti nikakvu značajniju razliku i olako ćemo zaključiti da se ne radi ni o kakvoj kazni, nego da je tu riječ i o nekom posebnom križu koji je, iz nama nepoznatih razloga, Bog dopustio. Kao da Bog određuje koga će gdje pogubiti i tko će stradati. Ako razmišljamo tako, dolazimo u opasnost da umremo bez iskrenog obraćenja i pokajanja.

Kršćani zadovoljni vlastitim srcem su neobraćeni kršćani

Rimljani su s Isusom razapeli dvojicu razbojnika. Zasigurno je bilo još mnogo razbojnika u Izraelu koji su, po rimskome pravu, zaslužili istu sudbinu, ali nisu bili razapeti. Desni razbojnik, kojeg tradicija naziva Dizmom, priznao je Isusa Mesijom, dok je lijevi propustio svoju priliku. Nevjerojatno je koliko danas kršćana umire poput lijevog razbojnika! Većina ostalih umire u nekakvom 'miksu' poistovjećivanja s Jobom i desnim razbojnikom.

Isus je platio kaznu za sve naše grijehe, no može nam oprostiti samo one koje mu priznamo i za koje se kajemo. On je došao spasiti grešnike, no može spasiti samo onoga tko se sasvim iskreno takvim osjeća i priznaje. Svoju grešnost ne možemo spoznati ako se uspoređujemo s drugim ljudima. Riječ Božja jasno kaže da smo svi sagriješili, svi smo podložni grijehu i svi trebamo spasenje. Ako na Isusa gledamo kao na suca koji dolazi kazniti grešnike, promašili smo bit evanđelja. On nije došao suditi, već spasiti. Bog zna da smo grešni jer živimo u grešnom tijelu i grešnom svijetu, i upravo nam zbog toga nudi svoje milosrđe, koje nas neprestano pere od grijeha krvlju Kristovom.

Grijeh prlja naše srce i Bog nas uvijek iznova s radošću pere i čisti – tamo gdje čovjek ne pristaje na grijeh i ne želi biti prljav. Pitajmo samo naše ispovjednike koliku radost osjete kad ispovjede nekog teškog grješnika koji je iskreno odlučio oprati se od grijeha. Takve im ispovijedi često daju snagu da svoju službu vrše još vjernije. Koliko se tek raduje Bog! Ako se naviknemo na prljavštinu grijeha i nemamo ni želje ni potrebe za čistoćom srca, završit ćemo kao lijevi razbojnik ili kao onaj iz Isusove prispodobe koji je došao na gozbu nedostojno odjeven. Pitajmo ispovjednike kako se osjećaju ispovijedajući one koji „nemaju što ispovjediti“, jer su pravedni i neporočni, a ipak redovito dolaze na ispovijed zbog vlastitih pobožnosti.

Kršćani zadovoljni vlastitim srcem su neobraćeni kršćani. Ako nemamo stalnu potrebu za što kvalitetnijim osobnim odnosom s Bogom, koji nas može učiniti boljim ljudima, onda smo već prestigli samoga Joba, a da toga nismo ni svjesni.

Mnogi zbog krive slike o samima sebi ne prime ni spasenje ni ozdravljenje niti bilo koju drugu milost, koliko god molili. Bog svako zlo može okrenuti na dobro, pa bismo ga u trenucima nevolje trebali potražiti i provoditi vrijeme s njime u molitvi i razmatranju njegove riječi, ali s jasnim priznanjem i pokajanjem da nam do tada nije bio važan, da nam nije bio na prvom mjestu, da ga nismo voljeli svim srcem, da ga nismo puštali u mnoge životne situacije, da smo pristajali na razne vrste grijeha...

Sigurno je da jedni druge ranjavamo, da nam drugi čine zlo, da zaista nismo za sve krivi, da nas Bog odgaja stegom, no ako ga zaista ljubimo i ako smo s njime uspostavili prisan osobni odnos, on će zlo okretati na dobro, a mi ćemo gledati da ne prljamo svoje haljine i rado ćemo ih prati čim ih zaprljamo.

Nemojmo izgubiti raj!

Nemojmo biti ludi – dajmo se oprati od grijeha, dajmo obijeliti svoje haljine u Isusovoj krvi i nemojmo pred Bogom glumatati neporočnost i pravednost ako to već čitav život radimo pred drugima. Nemojmo se uspoređivati s drugima jer smo do smrti svi u istoj blatnoj bari, i ako drugi 'uživaju u blatu', nemojmo i mi. Neki se u toj bari utapaju, nekima – poput apostola – treba oprati samo noge, a ima i onih koji se poput svinja uvijek vraćaju uživati u svoju kaljužu. Ako pred Boga ne dođemo s iskrenom potrebom pranja vlastitog srca, izgubit ćemo raj.

Razveselimo u našim korizmenim ispovijedima Boga i naše ispovjednike iskrenim ispovijedima, bez glumatanja, opravdavanja i uspoređivanja s Jobom, i doživjet ćemo duboku nutarnju radost i mir. Svaka će nam takva ispovijed biti mali doživljaj Uskrsa.