Cvijet

Jednoga dana, pješačila sam iz našega mjesta stanovanja u selo odakle potječemo. Išli smo kroz šumarak, preko livada, moje troje djece i ja. Pričala sam im o prirodi, lišću, cvijeću, drveću, nebu, oblacima, svemu lijepom što vidimo. Pokušala sam dočarati kako je sva ta ljepota tu da uživamo u njoj, da bude dio našeg života, ali i da je njegujemo i volimo, poštujemo. Naravno, približavala sam im činjenicu da nam je sve to savršenstvo dar od Boga. Zastali smo pored jednog cvijeta; zbilja savršeno, tako nešto malo, nježno, možeš ga zgnječiti među prstima, pogaziti, a tako snažno u svojoj ljepoti, prekrasno. A tek boja... miris...

Bože, hvala Ti što si stvorio nešto tako prekrasno. Boje su jedan od najljepših darova, najljepših djela što nam ih dade Bog. A tek kada se sjetimo, tj. zamislimo da je taj cvijet iznikao iz malenog, sićušnog, naizgled nevažnog zrnca. Bože, pa to je savršeno, neshvatljivo... Hvala Ti! To je bilo jedne subote popodne. Nedjelja. Sveta misa. Naš nam župnik u propovijedi govori kako se trebamo diviti i najmanjemu cvijetu, njegovoj ljepoti. I na taj način ljubimo Boga. Bila sam šokirana, suznih očiju i velike sigurnosti da sam na (pravom) Putu i nikada sama.

Cvijet se spominje i u obredu pokopa – malo tužno, ipak je rastanak – otprilike ovako: „Čovjek je kao cvijet, kada ga otpuše bura, ne pamti ga ni mjesto njegovo”. Ali ja sam sigurna da znam kamo ga ta bura, vjetar otpuše...

Bog vas blagoslovio