Kamen

Naše nam poslanje ponekad sliči guranju kamena koji ne možemo pomaknuti koliko se god trudili. Ako ne vidimo rezultat našega truda, možda bismo trebali pogledati svoje mišiće

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici kad odjednom, usred noći, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska do njegova zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomična kamena gurale su svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao kući zabrinut i iscrpljen s osjećajem da je cijeli dan potrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znakove obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati: „Već dugo guraš taj kamen i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš bezveze? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. Bolje bi bilo da odustaneš.” Đavao je uvjerio čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast i on je izgubio gotovo svu srčanost i hrabrost. „Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. „Jednostavno ću uložiti malo vremena, minimum truda i to će biti sasvim dovoljno.” Tako je namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. „Gospodine”, reče, „dugo sam i naporno radio u tvojoj službi ulažući svu svoju snagu kako bih obavio ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu, sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam od tebe tražio da mi služiš i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i radio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao kako ćeš ga pomaknuti. Tvoj je zadatak bio gurati. I sada dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” „Pogledaj se. Tvoje su ruke snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora, ti si mnogo napredovao i tvoje su mogućnosti sada mnogo veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio.” „Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”

Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bismo odgonetnuli što On želi, a zapravo je ono što Bog od nas traži jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega. Treba na sve načine vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.