Mudrost dvorske lude
Behlul se mogao slobodno kretati po palači sultana Haruna el-Rašida jer je bio dvorska luda a dvorska je luda čovjek koji svoju mudrost skriva iza zastora ludosti.
Jednoga dana, on sjede na sultanovo prijestolje, što je bio prijestup zbog kojeg se lako gubila glava.
Stražari ga odmah uhvatiše, skinuše s prijestolja i dobro istukoše.
Njegovo zapomaganje probudi sultana i on dođe vidjeti što se događa.
Behlul je drečao kao jarac dok je začuđeni sultan tražio od stražara da mu objasne što se dogodilo.
Kad je čuo koji je Behlulov prijestup, izgrdio je stražare: „Sram vas bilo, zar ne vidite da je to Behlul mahniti?! Zar bi se pametan čovjek usudio sjesti na sultanovo prijestolje?!”
Behlula poče tješiti: „Nemoj plakati, sada je sve u redu, obriši suze, dobri moj”.
„O, veličanstveni, ja ne plačem zbog batina i boli koju pretrpjeh,već ja plačem zbog tebe!” odgovori Behlul.
„Zbog mene?!” uzviknu Harun. „Zašto bi plakao zbog mene?”
„O, veličanstveni”, reče Behlul, „sjedio sam na tvom prijestolju samo nekoliko trenutaka i zbog toga sam dobio strašne batine, a ti, dobri moj, sjediš na njemu već dvadeset godina. Kakve li samo tebe batine čekaju kada siđeš s njega? Zbog te pomisli zaplakah.”
Harun el-Rešid bijaše tim potpuno dotučen. Sada njemu potekoše suze.
„Pa što da radim, o, Behlule?!” zavapi.
„Budi pravedan”, odgovori mu kratko Behlul, mudra dvorska luda.