Najdraži sinovi i kćeri
Kristova ljubav kojom je Majka Terezija voljela, osobito je sjala (a to danas nastavljaju njezine sestre) u brizi za „najsiromašnije od siromašnih“!
Majka Terezija sa sobom je uvijek nosila crvenu pamučnu torbicu sa svojim malim „potrepštinama“. Iako je ta torbica izgledala bezvrijedno i otrcano, ona ju je sa nosila poput obiteljskog naslijeđa ili dara drage osobe. Razlog zašto je ona tako revno čuvala tu pamučnu torbicu krio se u tome što su je za nju izradila njezina najdraža djeca, oni zaraženi gubom. (...)
Osuđeni na sram
Guba je strašna bolest i sve dok njezino liječenje nije postalo svima dostupno, ljudi su je se bojali kao jedne od najgorih bolesti koja ih može snaći. Njome zaražena osoba nije osuđena na brzu smrt, kao u slučaju raka ili side, ali bez liječenja njezine žrtve žive obilježene sramom. Budući da je zarazna, osobe koje su u doticaju s gubom, a ne mogu se liječiti, odmah su izdvojene iz društva. (...) Prema procjenama, na svijetu živi četiri milijuna ljudi oboljelih od gube, od kojih njih tri milijuna u Indiji. U pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, kada je Majka Terezija počinjala sa svojom misijom ljubavi, u Calcutti je živjelo više od pola milijuna ljudi zaraženih tom bolešću. Ako se ne liječi, guba brzo napreduje uzrokujući trajna oštećenja kože, živaca, udova i očiju, a oboljeli često ostaju bez prstiju na rukama i nogama. Budući da oboljeli ne mogu naći posao, ne pronalaze sredstva za osnovne životne potrebe. Napušteni od društva, često i od svojih obitelji, oni su oduvijek bili među „najsiromašnijima među siromasima“. Od samog početka svog misionarskog rada Majka Terezija o njima se brinula i pokazivala im svoju naklonost. Jedna je od njezinih omiljenih izreka ova: „Ne postoje gubavci. Postoji samo guba, a ona se može izliječiti“. (...)
Odbačeni od svojih obitelji
(...) Nakon njezine odluke o služenju siromasima posvemašnjom ljubavlju u indijskim misijama, bilo je neminovno da se Majka Terezija, između ostalog, uključi u rješavanje ozbiljnog problema gube u toj zemlji. (...) „1957. godine“, ispričala mi je, „petero ljudi zaraženih gubom pokucalo mi je na vrata. Svi su oni bili pripadnici srednje klase. Radili su na dobro plaćenim radnim mjestima. Međutim, kada se otkrilo da su oboljeli, bili su odbačeni i nitko ih više nije htio u svojoj blizini. Nisu se više mogli vratiti ni u svoje obitelji. Bili su prisiljeni prositi kako bi preživjeli. Od nas su tražili pomoć pa smo ih primili. Srećom, u to smo se vrijeme sprijateljile s dr. Senom, liječnikom koji nam je povremeno pomagao u skrbi oko siromašnih. Njegova nam se pomoć pokazala vrlo dragocjenom. On je mene i moje sestre podučio liječenju gube. I tako smo, gotovo slučajno (ali ništa nije slučajno u Gospodnjem vinogradu), počele raditi s ovim ljudima.“ (...) Od samog početka svjesno se pripremala za ovaj osobit oblik svoga dobrotvornog rada. Istraživala je kako se ostale vjerske institucije i društvene agencije suočavaju s problemom gube. Željela je saznati što je već učinjeno, na koji način i s kojim rezultatima. Razmotrila je cijelu situaciju, posavjetovala se i nakon svega toga osmislila plan.
„Dodirujući Tijelo Kristovo“
Njezin je osnovni pristup svim aktivnostima uvijek bio isti, a proizlazio je iz njezinih vjerskih uvjerenja. Za nju su osobe zaražene gubom bile Božja djeca poput svih ostalih ljudskih bića. Isus je i za njih umro na križu. Obilježeni tako teškim trpljenjem i životnim okolnostima, oni – čak više nego mnogi drugi kršćani – sudjeluju u otajstvu Isusove otkupiteljske muke koja se nastavlja kroz Mistično Tijelo Kristovo. „Znam da“, rekla je, „kada dotaknem osobu oboljelu od gube kojoj iz svakog dijela tijela curi gnoj, zapravo dotičem Kristovo tijelo jednako kao kada primam svetu pričest i dotičem Kristovo Tijelo koje je uistinu prisutno pod prilikom kruha u euharistiji.“ U njezinu duhovnom pogledu na svijet žrtve gube vrlo su dragocjeni ljudi. Kao Božja djeca i ljudska bića oni imaju pravo na dostojanstvo, na poštovanje, na uređene životne uvjete i na mogućnost zaposlenja, zasnivanja obitelji i društvenih odnosa. Dakle, na sve ono što im društvo uskraćuje gurajući ih na sam rub u prljavi geto. U Calcutti je postojalo nekoliko različitih kolonija oboljelih od gube, ali zbrinjavao se samo mali broj oboljelih. Većina oboljelih ostajala je u svojim domovima pokušavajući sakriti svoju bolest. Majci Tereziji to se činilo najosjetljivijim dijelom problema. Ti su ljudi bili opasan izvor zaraze, a takvim skrivanjem bio je ometan postupak medicinskog praćenja bolesti. Majka Terezija odlučila je pronaći ove anonimne, skrivene bolesnike i uvjeriti ih da prime medicinsku pomoć. (...) odlučila je primijeniti praktičnu i učinkovitu metodu pokretnih klinika za liječenje gube, belgijskog liječnika Hemerijckxa i u Calcutti. Pokretne klinike postale su osobitost Misionarki ljubavi. (...) Zahvaljujući novoj metodi, sestre su pomogle desecima tisuća zaraženih gubom, od kojih je velik broj bio potpuno izliječen. (...)
Oaza u divljini
Najveće djelo Majke Terezije u borbi za pomoć žrtvama ove bolesti jest Shanti Nagar, što znači Grad mira. To je selo u kojem oboljeli od gube samostalno rade za svoje potrebe i žive kao slobodni građani bez straha od progona policije ili poniženja guranja na sam rub društva. Selo je to oko 320 km udaljeno od Calcutte, u blizini granice sa saveznom državom Bihar u istočnoj Indiji. To je područje nekada bilo nenaseljena divljina. (...) Danas je ta divljina oaza zelenila s uređenim redovima stabala i bujnim vrtovima. Ondje je i malo jezero puno ribe, a stanovnici uzgajaju i stoku koja im služi kao izvor bjelančevina. S vremenom su sagrađene mnoge zgrade: rehabilitacijski centar, bolnica, vrtić, osnovne škole i mnoštvo malih, jednostavnih kuća od cigle koje su se lijepo uklopile u prirodno okruženje. Selom upravlja jedna od sestara Majke Terezije. Oboljeli od gube unutar obitelji žive u svojim malim domovima. Rade u trgovinama, na poljima, uzgajaju svinje i piliće. Samo oni najbolesniji odlaze u bolnicu. Djeca su zbrinuta u vrtiću i školama te su pod stalnim medicinskim nadzorom kako bi se redovito pratila njihova bolest i kako bi se odmah reagiralo dođe li do pogoršanja. U selu živi mnogo zdravih ljudi – neki su od njih dobrovoljci koji svojom prisutnošću i svakodnevnim kontaktima s oboljelima njima pomažu da se ne osjećaju odbačenima na taj im način vraćajući ljudsko dostojanstvo. (...) Majka Terezija, uspoređujući zla Indije s onima bogatog Zapada, jednom mi je rekla: „Oboljeli od gube mogu se činiti izobličenima, ali, poput siromaha, oni su prekrasni ljudi koji su sposobni mnogo ljubiti. Guba je bez ikakve sumnje strašna bolest, ali nije toliko strašna kao uskraćivanje ljubavi, odbacivanje i napuštanje. Ekstremna usamljenost koju vidim kod nekih ljudi u bogatim nacijama gora je od gube. Prije nekog vremena jedan bogat čovjek došao je u našu kuću u New Yorku. Rekao nam je: 'Molim vas, dođite nas posjetiti. Ja sam napola slijep, moja je supruga psihički oboljela, a naša djeca putuju svijetom i uopće ne misle na nas. Moja supruga i ja umiremo od usamljenosti. Želimo čuti ljudski glas u svome domu.' Taj je čovjek živio u prekrasnoj kući i imao je mnogo novca, ali bio je nesretniji od mnogih siromašnih ljudi oboljelih od gube u Indiji.“
Razgovori s Majkom Terezijom
Renzo Allegri
Osobni portret svetice, njezina misija i velika ljubav prema Bogu
Razgovori s Majkom Terezijom živ je i osoban portret ove svetice našeg doba koji sjajno prikazuje njezinu viziju, snagu, odlučnost i veliku ljubav prema Isusu u najsiromašnijima među siromasima. Talijanski novinar Renzo Allegri s čitateljem dijeli svoje dojmove s niza susreta s ovom „sićušnom ženom zaljubljenom u Boga“ tako da nam se čini da smo ondje s njime. On donosi manje poznate...