Ekumenizam koji pozitivno 'zbunjuje'
O ekumenizmu razmišljam gotovo svakodnevno, a razlog je sasvim jednostavan: imam prijatelje u različitim kršćanskim crkvama. Mogu reći da su to ljudi čija pobožnost i vjera nisu nimalo površni.
Pročitavši članke na istu temu u prethodna dva broja, pomislila sam kako bih mogla nešto reći o vlastitim iskustvima kroz godine druženja s ljudima iz, konkretno, protestantskih denominacija.
Prva saznanja o tome da postoje i druge kršćanske crkve osim katoličke i pravoslavne primila sam škrto preko medija, najviše preko filmova. Već kao odrasla, udana žena i majka saznala sam da su moja dva dobra i draga prijatelja iz djetinjstva napustila Katoličku i prešla u Baptističku crkvu. Ostala sam iznenađena. To su bili dečki koji su u svome djetinjstvu ministrirali na svetoj misi. Nikad nisam mogla zamisliti da bi se takvo što trebalo događati. Njihove obitelji bile su, najblaže rečeno, zbunjene. Radi se, naime, o dečkima koji su mladost provodili kao i većina mladih katolika. Izlasci, ludi provodi, pijanke, predbračni odnosi, jednom riječju – život u duhu ovoga svijeta. Osude su pljuštale sa svih strana, zašto su to učinili?!
Sad odgovor na to pitanje više nije važan zato što je taj njihov korak bio iskren i iz srca. Životi su se tih mladića promijenili iz korijena, oni su postali nove osobe, bolje osobe, oni su se iskreno obratili.
Što je bitnije, to što su promijenili život ili to što su promijenili crkvu?
Prije više od deset godina, došavši na novo radno mjesto, upoznala sam nove ljude. Kad sam saznala da oni nisu katolici, osjećala sam nelagodu.
Ja sam prosječna katolkinja, moje poznavanje Biblije je tada bilo vrlo slabo, a ne znam koliko je većina nas spremna priznati da, i danas, sve one koji nisu katolici smatramo nekakvim novovjercima ili, u svome neznanju, sektašima.
Vrijeme je prolazilo, sve smo se bolje upoznavali. Počela sam primjećivati kako se moje kolege mole prije jela, tiho, sasvim tiho, neupadljivo. Također sam primijetila da ne psuju i da je njihov rječnik značajno drugačiji od rječnika ostalih mojih kolega (svi smo katolici, troje baptisti, dvoje nisu kršćani, muslimani su, a ukupno nas ima oko 5o).
Ubrzo mi je, također, upalo u oči da nikada ne ogovaraju ostale kolege i da su uvijek nasmijani. Nakon nekog vremena, saznala sam da su angažirani u dobrotvornome radu i pomažu ljudima u potrebi. Jednom prilikom, dok smo bili na zajedničkome putovanju, vidjela sam ih (riječ je o bračnome paru) kako zajedno čitaju Bibliju.
Moram reći da sam se posramila jer baš oni za koje sam mislila da su čudni i strani jer nisu katolici, zapravo jedino oni koji su u mojim očima bili nekako čudni jer nisu katolici, ponašali su se onako kako bi se trebali ponašati svi pravi kršćani.
Nestala je nelagoda, ti su ljudi s vremenom postali moji vjerni prijatelji. Ja sam s vremenom bolje upoznala Sveto pismo, čak sam s njima bila na Službi u njihovoj Baptističkoj crkvi i bilo mi je jako zanimljivo.
Nikad nisam osjetila da me žele okrenuti od moje Katoličke crkve. Razgovori o razlikama između naših crkava nisu se svodili na pametovanja i tko je bolji poznavatelj Svetoga pisma, nego na razmjeni iskustava i nastojanja da bolje i iskrenije živimo Evanđelje. Na zajedničkim putovanjima zajedno smo čitali Pismo i molili. Imali smo zajedničkoga Isusa koji nas je i spojio.
Što se tiče moje dvojice prijatelja koje sam spomenula, jedan od njih je na poslijediplomskome studiju (doktorat) u Americi, u sretnome je braku i otac je tri krasna sinčića, moli u jezicima i pastor je u Baptističkoj crkvi.
Drugi je uzoran kršćanin, pun darova Duha Svetoga, čovjek koji je prigrlio četvero malodobne djece i njihovu majku bolesnu od karcinoma poklonivši im ljubav čistu i nesebičnu, onakvu kakvu se ne može glumiti, onakvu kakvoj nas uči Isus.
I sad, sa svime ovime što znam, kako bih mogla ikada više pomisliti da je prava vjera jedino u katolika ili da su ljudi koji su u drugim kršćanskim crkvama čudni ili sektaši ili nešto slično.
Sad mi je veća briga da mi katolici krenemo čim prije i u što većem broju putem istinskoga obraćenja, što bi dovelo do toga da ljude iz drugih crkava počnemo gledati kao svoju Braću u Kristu jer oni to i jesu. Jer mi smo svi udovi jednoga predivnoga velikog tijela Kristova koje nitko i ništa i nikada neće raskinuti. Samo, oni koji to ne žele prihvatiti, od tog bi istog tijela mogli otpasti.
Koliko sam malo naučila kao dijete o drugim crkvama, toliko me mnogo o ljudima kroz život naučio Bog.
Nije važno u kojoj smo crkvi, nego koliko iskreno živimo nauk te iste crkve i imamo li ljubavi jedni za druge u svoj različitosti pa da nas promatrači (a mnogo ih je) prepoznaju kao kršćane, kao one koji neumorno i iskreno slijede i traže Krista.