Iskazivanje dobrodošlice strancu
U knjizi Proslijedi dalje (praktični savjeti kako posvjedočiti svoju vjeru) Michelle Moran objašnjava izuzetnu važnost svjedočenja, navodi načine i područja na kojima se može prenositi Radosna vijest, daje korisne savjete, navodi primjere, prepričava događaje iz svoga života i iz svoje službe; govori i o slavljenju, zagovaranju, duhovnoj borbi… sve je u knjizi razumljivo, zanimljivo i, što je najvažnije, primjenjivo
Jedna od prednosti naših stalnih putovanja po zemlji jest da nam to omogućava steći iskustvo mnogih župa na provincijskoj razini. U brojnim smo prigodama promatrali reakcije ljudi pri dolasku novih ljudi u kongregaciju. Paradoks je u tome da, dok bi se većina ljudi spremno složila s pridruživanjem novih članova u njihovu župu, moram reći da u praksi, na žalost, mnoge naše župe djeluju hladno, nedruželjubivo i isključivo. U nekim slučajevima, Crkva je postala nalik udobnom klubu gdje se svatko osjeća sigurno i ima kontrolu. Tada 'uplitanje' novih ljudi predstavlja prijetnju uspostavljenom poretku. Ovo se oštro suprotstavlja prvoj Crkvi koja je bila tako živa i otvorena da se činilo kao da ima magnetski učinak na ljude koje je privukla ne samo vjera prvih kršćana, nego i autentičnost njihova života u zajednici. U Djelima apostolskim čitamo: Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike (Dj 2,46-47). Počela sam veoma cijeniti taj velik korak koji učine ljudi kada se vrate u Crkvu ili je čak po prvi put pohode. Poteškoća je u tome što od njih tražimo da zakorače u nepoznato okruženje pretpostavljajući da će se u potpunosti osjećati kao kod kuće, dok oni u stvarnosti mogu doživjeti zbunjenost, iz jednostavna razloga što nisu naviknuti na normalne situacije.
Ovo me podsjeća na moj prvi dan poučavanja. Kada sam stigla u školu, parkirala sam automobil na jedino prazno mjesto na parkiralištu, da bi mi, na moju veliku neugodnost, rekli da je to u stvari mjesto glavne učiteljice! Također, zato što sam u zbornicu stigla rano, skuhala sam si kavu, zatim je netko vrlo uljudno spomenuo da, kako bismo pomogli čistačima, postoji neslužbeno pravilo da se topli napitci ne prave prije stanke. Tijekom tog prvog jutra, promatrala sam ljude kako trče uokolo izvršavajući različite zadatke te sam se s osjećajem krivnje zapitala ima li išta što bih ja trebala uraditi. Nažalost, kako su naše župe veoma velike, nije uvijek moguće prepoznati nove ljude i omogućiti im da se osjećaju dobrodošlima. Međutim, ohrabrujuće je kada vidimo da neke župe uvode „pozdravljače” ili „dočekivače”, koji stoje otraga ili možda dijele pjesmarice, no čija je glavna uloga da ljude jednostavno pozdrave i omoguće im osjećati se dobrodošlima. Važno je, međutim, zadržati ravnotežu između iskazivanja dobrodošlice i pretjerane nametljivosti. Trebamo biti posebno osjetljivi prema onim ljudima koji su bili daleko od Crkve; oni se trebaju osjećati dobrodošlima, ali ne žele da ih ispitujemo. Jedne sam nedjelje pratila Billa na nedjeljnu svetu misu, dok smo još radili u Leicestershireu. Bill je bio lokalni policajac, i „otpao” je od Crkve prije mnogo godina, uglavnom zbog obiteljskih trauma. Budući da je bio 'javna osoba', bio je poznat u lokalnoj zajednici. Kada smo zakoračili na crkveni trijem, dobronamjerna je starica glasno insistirala na razgovoru s nama, ali nažalost njezini komentari nisu bili nimalo korisni. Ona je Billa najprije prilično radoznalo upitala koliko je godina prošlo otkako je bio u crkvi, a zatim mu, što me neugodno iznenadilo, počela postavljati i druga radoznala pitanja o njegovu obiteljskom životu. Jasno je, dakle, da trebamo biti otvorena zajednica koja svakome izražava dobrodošlicu i koja bezrezervno prihvaća ljude umjesto da čini da se osjećaju ugroženo ili uplašeno.
Kada novi ljudi traže da se priključe našoj Crkvi ili se otpali članovi požele vratiti, to je njihov odaziv Duhu Svetom koji djeluje u njima. Međutim, njihovu vjeru, entuzijazam i žar lako mogu uništiti redoviti članovi Crkve koji se možda osjećaju neugodno zbog pojave radikalnih promjena ili iznenadnih iskustava obraćenja. To je bilo naglašeno u razgovoru dviju gospođa koje su čistile crkvu. Njih sam, naime, čula kada su govorile o čovjeku koji je nakon smrti svoje supruge postao katolikom. Složile su se da se on nije baš najbolje nosio s gubitkom budući da je nakon njega postao „sav pobožan” smatrajući nadalje da je uzrok njegove svakodnevne prisutnosti u crkvi njegova izrazita usamljenost! Nekoliko dana ranije, slučajno sam posjetila tog čovjeka u njegovu domu i on mi je posvjedočio svoje duboko religiozno iskustvo u kojem je vrlo snažno osjetio Gospodinovu prisutnost. To se dogodilo one večeri kada je preminula njegova supruga. Ona je bila katolik cijeli svoj život, a on je podrijetlom prezbiterijanac. Ispričao mi je o boli i tjeskobi kroz koju je u početku prolazio kada je osjetio poziv da se pridruži „Rimskoj crkvi”. Velika je šteta bilo to što ovaj čovjek nije mogao podijeliti svoju dirljivu vjersku priču ni s kim iz svoje Crkve i to što su ga neki jednostavno žigosali kao nekoga tko boluje od vjerske manije „izazvane gubitkom voljene osobe”.
Michelle Moran, predsjednica Službe međunarodne katoličke karizmatske obnove (ICCRS) i stalna članica Papinskog vijeća za laike. Sa suprugom Peterom utemeljila Katoličku zajednicu za evangelizaciju – Sion