Instant molitva ili Dam ti, daš mi
Naša Marija ponovno nas je oduševila! U ovome prilogu, i opet u šaljivome tonu, ukazuje na zamku tzv. instant molitvi. Pročitajte zašto su takve molitve pogrešne, zašto ne 'pale'; kako to zvuči kad se ona obraća Bogu, zašto mu se tako obraća, koja je njezina 'formula' za dobru molitvu...
Nedavno sam razgovarala s prijateljem koji je, poput mene, na prvoj godini fakulteta. Kao svi studenti, i on i ja imali smo tada problema s pripremama ispitâ.
Tijekom razgovora, spomenula sam mu molitvu sv. Josipu Kupertinskom – molitvicu koja je u pripremama pomogla velikome broju studenata (uključujući mene). No, ne i mom prijatelju: barem me pet puta zvao i žalio se kako ta molitva „ne pomaže“. Nakon trećega puta, malo je nedostajalo da mu kažem neka pokuša ubaciti kovanicu u aparat kod Isusa i zauzvrat dobiti riješen ispit.
Zašto instant molitve ne 'pale'?
Ta me zgoda navelo na razmišljanje... i shvatila sam da takav stav ima većina kršćanske i mladeži i stareži. Svi žele instant rješenja. „O, Isuse, bole me leđa, ozdravi me. O, Isuse, nemam posao, daj da dobijem na lutriji. O, Isuse, pada kiša, molim te, ali molim te, ne daj da mi se nakovrča kosa. ...“ Ne pomaže, jel' tako? Svi smo to pokušali barem jednom u životu, i nije baš upalilo. Zašto? Naše molitve (ili prije želje) vrlo često nisu u suglasju s onim što je dobro za nas, i Bog to zna. Dok od Boga zahtijevamo – jer smo odavno 'prerasli' moljenje (ipak smo mi veliki vjernici) – ne razmišljamo kakav će utjecaj ostvarenje tih želja i željica imati i na nas i na sve oko nas. Ako pak naša molitva i jest ispravna, trebamo razmisliti jesmo li zaista pripravni i u kontaktu s Bogom. Jer, budimo realni, buka svijeta oko nas je zaglušujuća. Teško se usredotočiti kad imamo pored sebe mobitel, upaljeno računalo, raspaljenu glazbu, i na televiziji seriju u tijeku. I sve to uspijemo hvatati i odrađivati ozbiljan 'multitasking' (jedna od velikih vrlina moje i mlađih generacija). Mojoj majci nikad nije bilo, i još joj uvijek nije jasno kako mi uspijeva istovremeno gledati Svijet prema Jimu, dopisivati se na Facebooku, razgovarati na mobitel i listati skripte (iako, istina, bez volje). (Upravo iz tog razloga neću nikada, ali nikada, preboljeti jedinicu iz osnovne škole koju sam zaradila jer navodno nisam slušala na satu. I onda odmah još jednu jer sam učiteljici pokušala objasniti da sam ju zaista, dok sam crtala leptiriće, slušala. Sve bi bilo predivno da me na to nije upitala gdje smo stali. Zaista mrzim to pitanje.)
Kako 'nazvati' Boga? (formula za dobru molitvu)
Pitanje, pak, na koje mi odgovor nikad nije bio pretjerano jasan je: Kako 'nazvati' Boga? Uzmemo li Bibliju, odglumimo da je telefon i šapćemo u stranice? Ili počnemo vikati prema nebu zahtijevajući od našega Oca da razgovara s nama? (I tako riskiramo posjet Vrapču?) Ni jedno ni drugo ne zvuči kao nešto što bi nam pomoglo, jel' da? Nedavno sam čula dobar odgovor od svojih roditelja (za divno čudo, i oni nešto znaju), koji su oni čuli na nekome seminaru: Bogu kažemo da ga volimo. Bila sam zapanjena tom jednostavnošću. Moja formula za dobru molitvu je provesti nekoliko minuta u šutnji, zatim Bogu šapnuti da ga volim (jer On bolje čuje od moga oca kojemu moram petnaest puta ponoviti pitanje samo da bi rekao: „A?“ Iskreno, mislim da me samo ignorira, pogotovo kad ga pitam hoće li mi posuditi auto.) i na kraju izreći svoju molitvu. Dakle: šutnja – „Bože, volim Te“ – molitva po vlastitom izboru.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanome izdanju Booka.