fbpx

book hr banner 130x1000px

Čega se boje sveci?

Postoji jedna jedina stvar koje se svaki pravi svetac uistinu boji (to nije ni smak svijeta, ni virusi, ni terorizam)...

Autor: mons. Charles Pope. Priredila i prevela: Dubravka Rojc

Najčešće se brinemo zbog financija, sigurnosti, zdravlja, obiteljskih neslaganja, odnosa s osobom s kojom smo u (bračnoj) vezi, zbog tuđeg mišljenja o nama, zbog sredine u kojoj živimo, stanja u zemlji i svijetu... Obično je uzrok naše zabrinutosti jedna ili više od nabrojenog.

O čemu brinu sveci? Kako bismo došli do odgovora, razmotrit ćemo događaj iz života svetice Katoličke crkve. Prije svega važan je kontekst u kojemu je svetica izrekla odgovor na pitanje iz našega naslova: Čega se boje sveci?

Bojim se jedino loših katolika“

Nakon što je Napoleon III. potpisao kapitulaciju, u Francusku su počeli prodirati Prusi. Majka poglavarica dopustila je da samostan posluži vojnicima kao poljska bolnica u koju su ih sestre primale i ondje njegovale. Postulantice su poslane svojim domovima. Prusi su sve više prodirali u zemlju... Na samostanskoj terasi i u vrtu novicijata postavljeni su topovi... U noći 24. listopada 1870. g. na nebu se pojavio neobičan fenomen... Noćno je nebo izgledalo poput mora krvi... Zapravo, bila je to aurora borealis... Uistinu dojmljiv prizor... Prusi samo što nisu došli pred vrata samostana.

U tom su trenutku buduću sveticu upitali: „Zar se ne bojiš dolaska Prusa?“

Ne.“

Pa zar se ti ničega ne bojiš?“

Bojim se jedino loših katolika.“

„Ničega više?“

„Jedino njih.“

[Preuzeto iz knjige Bernardica govori, Život svete Bernardice Soubirous, O. Rene Larentin (izdavač Pauline Books, str. 415-416)].

Da, ovo su riječi svete Bernardice, vidjelice iz Lourdesa. Ona je usred ratnog užasa predmetom svoga straha smatrala jedino loše katolike.

Zaista? Zar se nije bojala neprijateljske vojske koja je bila pred vratima samostana? Zar se nije bojala da će izgubiti život ili biti ranjena? Zar se nije bojala strahota koje su mogle uslijediti s ratnim porazom njezine zemlje? Ne, ona se bojala jedino loših katolika!

 

Loši katolici riskiraju svoje spasenje i za sobom povlače druge!

Ovakav se sažet i jezgrovit odgovor onima koji se panično boje za svoj život i ono što posjeduju, koji se brinu za zemaljsko, može činiti bešćutnim.

Međutim, oni kojima je uistinu stalo do nepropadljivog, uistinu se boje loših katolika. Taj je strah jači od straha od trpljenja i smrti. Katolici koji ne žive u skladu s kršćanskim vrijednostima riskiraju svoje vječno spasenje. Štoviše, kao takvi daju loš primjer i za sobom povlače druge.

Ništa nije bitnije od našeg vječnog spasenja. Život, zdravlje, blagostanje... sve nam je to važno, ali sve su to privremene stvari i ne bismo ih trebali voljeti više od vječnog života. Zapravo, ne bismo se trebali za njih vezati, nego trebamo biti spremni napustiti ovu dolinu suza u koju smo prognani i čeznuti za domom koji nam je u Bogu.

Loši katolici riskiraju svoje i spasenje drugih ljudi. Lošim katolicima draži je svijet i njegove vrijednosti nego Krist i njegovo Kraljevstvo. Teško im je nešto pretrpjeti, izdržati nešto što im stvara neugodu ili predstavlja poteškoću. Oni ne dopuštaju da se njihov svjetonazor, pogled na moral i politiku zasniva na vjeri. Sami su zavedeni i zavode druge. Istina Radosne vijesti za njih ne predstavlja svjetlo ili kompas, ona ne usmjerava njihove korake. Spremni su poslužiti se svim sredstvima kako bi se domogli svog svjetovnog cilja. Križ je za njih nešto posve nepoželjno jer pred očima im je prvenstveno užitak, popularnost i stjecanje bogatstva. Kao što sveti Pavao kaže: Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko (Fil 3,18-19).

Najvažnija bitka

U određenoj mjeri svatko od nas pati od sklonosti da bude loš katolik. Svi smo skloni grijehu i imamo poneki loš prioritet u životu. Međutim, sve je veći broj katolika koji ne samo da uporno odbijaju odbaciti loše sklonosti i pokajati se zbog njih nego smatraju da bi Sveto pismo i Crkvu trebalo pod hitno promijeniti. Žalosna je to i zastrašujuća situacija u kojoj se nalaze oni i svi koji su pod njihovim utjecajem.

Sveta Bernardica nije bila naivna dok je gledajući nebo vidjela nadolazeću prijetnju. Postoji uistinu čvrsta izravna veza između slabe vjere i ratovanja. Stoljećima su se, kao i u vrijeme kada je Bernardica živjela, kršćani u Europi međusobno ubijali. Rat nije ništa drugo nego posljedica grijeha, odnosno rezultat ustrajnog odbacivanja Božjih zapovijedi i poziva na ljubav prema Bogu, bližnjima i neprijateljima. Nažalost, ponekad je obrambeni rat nužan. Ipak, ratovi među kršćanima nas bolno podsjećaju da nismo uspjeli živjeti vjeru na svim razinama.

Bez obzira na ishod rata, bez obzira koje je prolazno zemaljsko kraljevstvo pobijedilo, i dalje je daleko važnija bitka za vječno spasenje po pokajanju i vjeri. Svecima je ta bitka za duše istinski prioritet.

Dakle, čega se sveci boje? Loših katolika. Zaista? Samo toga? Da, samo toga.