fbpx

book hr banner 130x1000px

Bog, milosrdni Otac

Prije ispovijedi provedi neko vrijeme u sabranosti i posvijesti si da te ondje, u ispovjedaonici, čeka Otac pun ljubavi i razumijevanja za tebe, spreman ti sve oprostiti...

Autor: fra Zvjezdan Linić

„Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet…“

Svaka naša ispovijed završava odrješenjem. To je službena molitva Crkve kojom se podjeljuje oproštenje od grijeha. Zove se odrješenje jer upozorava na onu punomoć koju je Isus dao svojim učenicima da vežu i razrješuju sve koji su pritisnuti grijehom. Odrješenje nije neka pravna formula, nego je molitva Crkve. Njime se raskajanom grešniku daje oslobođenje od spona svih grijeha i to u garanciji i vjeri Crkve.

Sama molitva je lijepa i bilo bi dobro kad bi je svećenik u ispovjedaonici izgovorio glasno, a isto tako kad bi je vjernik pritom pažljivo slušao.

»Bog, milosrdni Otac,

pomirio je sa sobom svijet

smrću i uskrsnućem svojega Sina,

i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha.

Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir.

ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.«

Ona nas upozorava ponajprije na izvor i počelo svakog oproštenja. To je Bog Otac. Stojimo pred Ocem koji je dobar i rado prašta. Najviše se veseli obraćenom i raskajanom sinu. Kad se takvo što dogodi, to je radost neba. Daje nam se do znanja da smo sinovi i kćeri nebeskog Oca uvijek i na svakom mjestu. Bog nas kao Otac ljubi i kad smo slabi i kad smo grešni. Upravo to pokazuje i svaka ispovijed. Pristupamo ispovjedaonici s pouzdanjem i sigurnošću. Dok dolazimo na sudište, već na početku primamo blagoslov. Svećenik nas dočekuje s blagoslovom i ohrabruje nas. Ne trebamo se bojati. Važno je doći, pristupiti. Tu je Otac koji čeka da nas primi u zagrljaj. On je pun milosrđa. Molitva Crkve voli isticati da Bog svoju svemoć najviše pokazuje upravo praštanjem i milosrđem. Tada se najjače osjeća snaga ljubavi Očeve.

Vratiti se Ocu koji nas s ljubavlju čeka

(…) Bog je doista milosrđe i ljubav. Bilo bi nam ljepše kad bismo ponizno pristupali sakramentu ispovijedi sigurni da nas tu čeka razdragani Otac. Često smo naime blokirani vlastitim stidom ili možda ljudskim obzirom zbog relativnosti ljudskog znaka u osobi ispovjednika, a premalo smo zahvaćeni radošću da se vraćamo Ocu koji nas s ljubavlju čeka.


„Na dlanu ruke Očeve“, Teovizija