„Vrli novi svijet“

Iz knjige: Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode

Pisci i pjesnici ponekad vide dalje od suvremenih granica. Godine 1930. Aldous Huxley opisao je „vrli novi svijet“1 koji nastaje kada zabava postane smisao života, a seks glavni svakodnevni užitak za svaku osobu. U predgovoru novom izdanju te knjige, iz 1949., napisao je: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kada se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi“.

„Svoje robovanje prihvaćaju kao slobodu“

U time „divnom novom svijetu“ svi su sretni. Iskorijenjeni su prljavština, bolesti i znakovi starenja. Sjećanje na „žive porode“ iz ranijih vremena izaziva u suvremenicima tih poroda grohotan smijeh, čak gađenje, jer su oni bili u bocama i zatim odčepljeni. Kontroliraju embrije, ispituju jesu li degenerirani, selektiraju ih i stavljaju na čuvanje u depoe za embrije. Majka i otac postale su „prljave riječi“. Zamislite, „tada, 600 godina prije božanstva Forda, majka, ta luđakinja, dojila je svoju djecu, vlastitu djecu, kao mačka mačiće, ali mačka s darom govora, mačka koja je bez prestanka znala govoriti: 'Zlato moje, dušo moja'“. „Podizanje i odgoj djece bili su u rukama njihovih roditelja, a ne državne centrale za norme“.

Postoje „Zavodi za čuvanje male djece“ u kojima djeci, u školama za spavanje, pomoću „hipnopedije“ (dječje hipnoze) normiraju neiskorjenjive reflekse, nešto poput rečenica koje će zapamtiti: „Ono što te danas veseli, ne odgađaj za sutra“.

Djeca trče gola po livadi i igraju se onako „kako to rade odrasli“. Onu djecu koja ne uživaju u tim infantilnim seksualnim igrama proglašavaju bolesnom. O njima neshvatljivim odnosima iz ranijih vremena govore ovako: „Davno, mnogo prije Forda, dječje erotske igre proglašavali su neprirodnima (grohotan smijeh). Ne samo to, nego i nepristojnima, pa su zato te igre bezobzirno potiskivali.“

Većina učenica već je od vremena bočice sposobna za oplodnju, jer vrijedi rečenica „što civiliziraniji, to steriliziraniji“, a za one nesterilizirane postoje Malthusov pojas i tehnička obuka za zaštitu od začeća tako da „propisana zaštita od začeća postaje gotovo nehotičan, neizbježan refleksni pokret, kao treptaj oka“.

Ljude drže u dobru raspoloženju i pod kontrolom uz pomoć dalekozora, sintetovoksa, sintetofona i seksofona. Za to postoji Viša škola za emocionalnu tehniku i inženjering osjećaja. Svi su obvezni redovito tjedno sudjelovati u grupnom ekstatičkom sjedinjavanju. Samoća slovi kao opasna. „Učimo ih da mrze samoću i cijeli im život sređujemo tako da im je samoća gotovo onemogućena“.

Ako se, unatoč svemu, pojavi kakva nelagoda, na dohvatu nam je bočica „soma“ koja može u svako doba osigurati dobro dozirani kemijski otklon od stvarnosti.

Tako u Divnom novom svijetu postižu da ljudi žele ono što im je nametnuto i svoje robovanje prihvaćaju kao slobodu.

„Ta nam je utopija mnogo bliže negoli bi to itko mogao i zamisliti“

U predgovoru iz 1949. Huxley piše:

„Što se politička i gospodarska sloboda više suzuju, to se seksualna sloboda, kao naknada, sve više povećava. Diktator će dobro učiniti ako tu slobodu bude promicao. U vezi sa slobodom sanjanja po danu, pod utjecajem opojnih sredstava, kino i radio pridonijet će seksualnoj slobodi kako bi se njegovi podanici pomirili s ropstvom koje im je sudbina.“ Sudeći po navedenome, izgleda „da nam je ta utopija mnogo bliže negoli bi to itko prije dvadeset godina mogao i zamisliti. Tada sam tu utopiju pomaknuo šesto godina u budućnost. Danas se čini posve mogućim da nam takav užas stane za vrat tijekom razdoblja od samo jednog stoljeća“.

Sve je to Huxley napisao u vrijeme kada još nije bilo umjetne oplodnje, prenatalne selekcije, banaka sjemena i jajnih stanica, surogat majčinstva, „roditelja 1 i roditelja 2“, dječjih jaslica, uvođenja djece u seksualne igre u vrtićima i školama, pouke o zaštiti od začeća u školama, grupne dinamike, konzumiranja droge, pornografije kao masovnog užitka, kada televizija još nije bila raširena, a Internet još nije bio izumljen.

Čovječanstvo je upravo bilo preživjelo Drugi svjetski rat i sve je nade polagalo u novoutemeljenu Ligu naroda koja je 1948. objavila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ona je trebala biti utvrda za obranu od neopisivih strahota u kojima su milijuni ljudi izgubili život, bili poniženi i obespravljeni, u kojima je milijunima ljudi bila oduzeta imovina, u kojima su bili mučeni, progonjeni, ubijani, a sve su to počinili ljudi koji su bili zaslijepljeni ideologijom i onečovječeni korupcijom i moći. Pedeset godina poslije toga u toj se istoj Ligi naroda, koja se danas zove Ujedinjeni narodi, vodi borba da ubijanje djece u majčinoj utrobi bude uzdignuto na ljudsko pravo i da narodi ove Zemlje izjednače vezu istospolnih osoba s brakom.

Glavni cilj napada – spolnost

Kao što je Huxley predvidio, glavni cilj napada jest temeljna čovjekova vrijednost - njegova spolnost. Borba za dokidanje seksualnih normâ započela je svoju epohalnu pobjedonosnu vojnu. Istodobno smo svjedoci epohalnog srozavanja kulture u zapadnome svijetu. Sve ono što je istinito, lijepo i dobro, što su hvalili još Platon i Aristotel, došlo je na zao glas. Ne može se istinom, ljepotom i dobrotom zaraditi velik novac, dok laž, rugoba, pakost, strava i pornografija donose milijarde...

Rođeni smo s potencijalom slobode, ali sposobnost da se u slobodi odlučimo za dobro moramo sami izboriti. Ona je uvjet kulture. Za to moramo biti odgojeni i za to se moramo sami odgajati. Moramo usvojiti temeljne vrline koje nam omogućuju razvijati svoju čovječnost - razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Kada neka kultura prestane poštivati vrline i prenositi sljedećemu naraštaju, kao uzor, sve vrijedno, i dragocjeno što posjeduje, kada prestane prenositi drugima odgoj i obrazovanje, tada ta kultura sama sebi kopa grob. Još ima slobode i nije prekasno braniti je. Ali ljudi moraju znati tko i na koji način ograničava slobodu u svrhu postizanja vlastitih interesa. O tome govori knjiga Gabriele Kuby.

Rekli su o knjizi...

„Gabriele Kuby ukazuje na činjenicu da smo svjedoci kulturne revolucije kakva se nikada u povijesti nije dogodila. Njezina je knjiga upozorenje. Upozorava nas da se cijele narode i države nastoji prisilno kulturno i politički 'moralno degenerirati', i to u ime slobode.“

Johann Hesse, Gemeindenetzwerk (Općinska mreža)

 

„Gospođa Kuby vrlo je hrabar borac protiv ideologijâ koje će na kraju dovesti do čovjekova uništenja“.

Papa Benedikt XVI., u pismu kolegi s bogoslovije, umirovljenom svećeniku Bernhardu Schweigeru

 

„Očito je da ljudi ili ne opažaju ili ignoriraju opasnost od dalekosežnih i dubokih posljedica ovoga napada na čovjekovu prirodu. Zbog toga je glas Gabriele Kuby neizmjerno potreban i zbog toga je njezin dobro obrazloženi prigovor toliko značajan.“

Konrad Zsdarsa, augsburški biskup