Isus - nada svijeta

Krist je svršetak i početak, bezdan božanske tajne između dva odlomkâ ljudske povijesti.

Cezar je u svoje vrijeme digao veću buku nego Isus, Platon je posjedovao enciklopedijsko znanje i bio 'učeniji' od Isusa. I danas se sjećamo i njih i Njega, ali tko se danas opredjeljuje za ili protiv Cezara i gdje su danas platonovci i protuplatonovci?

Današnja historiografija, na temelju povijesnih vrela kaže kako je za Isusa 300% sigurnije da je bio stvarna povijesna osoba nego što je to za Aristotela; ali nitko se ne trudi osporiti Aristotelovu istinitost...

Krist je živ i danas. Koliki ga i danas mrze i proklinju. I iznenadna psovka u tramvaju ili na ulici podsjeti nas da je još uvijek živ, a to što protiv njega i danas bjesne mnogi, bjelodano nam potvrđuje njegovu besmrtnost.

Mali ostatak onih što istinski slijede 'golog Krista' najbolje osjeća koliko je silno, neizmjerno potreban ovome zgaženom čovječanstvu, ovim pregaženim ljudima nuklearne ere. Njegovi pak sljedbenici u Crkvama izgradili su nasipe i prekrasne tampon zone svojih pobožnosti i glumatanja između sebe i stvarnog Krista.

U svakom slučaju, Isus je potreban svima, pa i onima koji to ne znaju. Isuse, ti znaš kako je tvoja nazočnost prijeko potrebna i neodgodiva u ovo doba, koje te ne poznaje: jer gladan misli da traži kruh, a gladan je Tebe; žedan misli da treba vode, a žedan je Tebe; bolestan vapi za ozdravljenjem, a bolestan je jer Tebe nema; ponižen sanja o slavi, a treba nekoga tko ga bezuvjetno voli.

Mesija

Zbilja, pojavio se mesija čiji su dolazak očekivale sve civilizacije i ljudske zajednice. Starozavjetni proroci plastično su opisali njegov život; i On je došao, ali ga njegovi ne primiše. On, svemoćni, odjednom je pokazao pravo lice Očevo: ne sila, ne grmljavina i oluja, ne kažnjavanje, optužba i ukor, nego blagost i ljubav. Ipak, On je svemoguć, ali na svoj božanski način na koji je pozvao i nas.

Vratimo se na izvore i pokušajmo naći toga nepatvorenog mladića iz Nazareta koji i danas uznemiruje milijune ljudi pritiješnjene vječitim pitanjem: „A što ako je On zaista Bog, ako je zaista istina ono što je naučavao?“ Dakle, od Pilata do današnjih dana, Krist je podvrgnut saslušanjima, ali na žalost nitko ne sluša njegove odgovore. Saslušanja, izgleda uvijek završavaju slično(?!)

Tako, usred onoga prvog saslušanja, Pilat odjednom osjeti strah kad je optuženi zanesenjak mirno izjavio: „Ja sam se zato i rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“ (Iv 18,37). Prokurator Judeje optuženom neočekivano postavlja pitanje: „Odakle si ti?“ Iako mu eventualni odgovor neće donijeti neku pomoć, on kao da – našavši se u neugodnoj situaciji između razjarene svjetine predvođene vjerskim vođama, neobične poruke, te svoje žene koja mu panično sugerira da se okani tog pravednika – želi razotkriti tajnu ovoga neobičnog, nevino optužena čovjeka. Dakle, čak ni on, Pilat – okorjeli vojnik, četvrti prokurator Judeje, u ovim dramatičnim trenutcima koji se odvijaju na ulicama Jeruzalema ne može pred Isusom ostati indiferentan. Jamačno je njihov dijalog izazvao čuđenje Pilatovih suradnikâ, koji su znali za njegovu bešćutnu i eksplozivnu narav te postupke prema domicilnom stanovništvu koje su povjesničari okarakterizirali 'ekstremno okrutnima'. Dovoljno je ovdje samo navesti podatak iz evanđelja koji govori kakvu je blasfemiju učinio: „Upravo u taj čas dođoše neki te mu (Isusu) javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava“ (Lk 13,1).

Isusova nazočnost uvijek, od samog početka njegova zemaljskog života, od njegova rođenja i pokolja nevine djece do današnjih dana, kod ljudi izaziva reakcije. „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan…“ (Lk 2,34).

..........

Gledajući zlo koje seže dotle da ubija Božjeg Sina, pitamo se je li sotona tako moćan, i je li Bog uistinu svemoćan?

Mi bismo željeli kontrolirati i oćutjeti Božju svemoć prema našim mjerilima. Naša ljudska imaginacija zamišlja Boga kao nekog supermena koji natprirodnom snagom uništava zlo i sve naše neprijatelje. Željeli bismo Boga koji rješava sve naše probleme, ispunja naše želje, spašava nas od bolesti, bankrotâ i mijenja tijek povijesnih događaja prema našim željama. Tako pojedini suvremeni znanstvenici, filozofi i teolozi tvrde da Bog i nije svemoguć jer inače ne bi dopustio tolike zločine (Auschwitz, Hirošima), ratove i stradanja. Mnogi vjernici, doživjevši osobnu tragediju ili trpljenje, upadaju u teške sumnje isprepletene očajem i optužbama protiv Boga koji ne čuje, te pokušavaju naći utjehu u različitim idolima, magiji ili pak apatiji. Ali Božji putovi nisu naši putovi. Već nam starozavjetna Knjiga Mudrosti daje nasluti odgovor na ova pitanja: „Jer ti ljubiš sva bića …Ali ti ih štediš jer je sve tvoje, Gospodaru, ljubitelju života“ (11,23-24a.26). Samo onaj tko je svemoćan nikoga ne kažnjava i ljubi sve.

Božja svemoć nije neka zastrašujuća svojevoljna sila koja kažnjava ljude već je milosrdna i očinska briga za sva stvorenja. Stav, koji je po načelima ovoga svijeta slab, a sastoji se od strpljenja, blagosti i ljubavi pokazuje nam da je to istinski način kako biti moćan. To je svemoć Kristova u kojoj ga nitko ne može spriječiti da ljubi, čak i Pilata i Judu.

A kako je Bog ljubav, postaje jasno da ljubiti zapravo znači 'dovesti' Boga u našu svakidašnjicu. A ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Odgovoriti na zlo dobrim, na uvrede praštanjem, na mržnju ljubavlju koja nije slijepa i naivna emocija koja zaboravlja ili ignorira zlo nego ga ustvari preobražava. Tako se pobjeđuje zlo, to je Božja i naša svemoć!

To nam je pokazao dugoočekivani Mesija. Ta riječ dolazi iz hebrejskog: Mosijah (משיח), i znači pomazanik ili jednostavnije „onaj koji ima doći“. Ako je prevedemo na grčki, dobit ćemo riječ Krist (Χριστός).

Kafarnaum

Vratimo se na početak Isusova javnog života. Dramatične povijesne okolnosti na periferiji Rimskog carstva, svakodnevne scene smrti, ubijanja, pobuna i nasilja potencirale su žudnju milijuna ljudi za mesijom. U isto vrijeme nicali su veliki gradovi sa svom raskoši i glamurom. Međutim, Isusa, istinskog mesiju, na početku njegova javnog djelovanja zatječemo u malom Kafarnaumu koji evanđelisti nazivaju i 'njegovim gradom'. Matej pompozno najavljuje početak Isusova javnog djelovanja pozivajući se na proroka Izaiju: „Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:

Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva,
Put uz more, s one strane Jordana,
Galileja poganska –
narod što je sjedio u tmini
svjetlost vidje veliku;
onima što mrkli kraj smrti obitavahu
svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,13-16).

Kafarnaum je bio malo ribarsko mjesto koje se počelo ubrzano razvijati oživljavanjem trgovine. Ako je Isus išta volio to je jamačno bila obala Tiberijadskog jezera gdje se povlačio u osamu i u duge šetnje uz mirnu jezersku vodu tek tu i tamo uzbibanu vjetrom iz Negevske pustinje koja se prostire sve do Egipta. Tuda su prolazili karavanski putovi svile, začina i zlata te je sve više trgovaca i stranaca navraćalo u Kafarnaum. Možda su oni donijeli tu živost po kojoj je grad dobio ime – njegov bi se naziv, naime, mogao prevesti kao 'nered' ili 'zbrka'.

Ta zapadna obala jezera (naziva i Galilejsko more) postala je prvo Isusovo kraljevstvo. Tu je hodao po vodi, pozvao petoricu prvih apostola: Petra, Ivana, Andriju, Jakova i Mateja, nahranio pet tisuća ljudi, a na brdu iznad jezera prezentirao svoj ključni nauk, poznat kao Govor na gori.

Isus je subotom išao u sinagogu; ona je doskora postala premala za sve koji su ga željeli čuti. Narod se tiska ispred sinagoge i prelijeva sve do pokrajnjih ulica.

U prvim se redovima nalaze svećenici, farizeji i bogati trgovci – kafarnaumska elita; to su cijenjeni i pobožni ljudi, ozbiljnih i punašnih lica, oborenih očiju, zadovoljni poslovima proteklog tjedna, zadovoljni svojom savješću i ugledom. Vide se redovi njihovih leđâ, odjeveni su u najfinija odjela kupljena u Damasku, leđa pognutih i usaljenih, leđa ljudi koji su u miru s Bogom i ljudima, leđa blago prignutih od ugleda i pobožnosti.

Iza njih sjede putujući trgovci na putu za Siriju ili Tiberijadu puni iščekivanja i brige za poslove koji ih očekuju. Iza njih su poljodjelci, težaci, kovači, razni zidari i stolari pa mladi i stari ribari preplanuli od vjetra i sunca, zatim pastiri, starci i siročad. Svi su u sinagogi iz pobožnosti ali još više jer tu dolaze njihovi rođaci, znanci, prijatelji, susjedi pa se tu svi nađu, po navici.

Na samom dnu sinagoge, šćućureni i sklupčani poput pasa stišću se kafarnaumski siromasi i bijednici koji preživljavaju od slučajne zarade, milostinje ili kakve sitne krađe. Odrpani, ušljivi i smrdljivi, nemoćni bijednici i udovice, odbačeni i onemoćali starci koje nitko ne treba, mlade bolesne djevojke zgurene i ponižene te razni etiketirani, prezreni zbog svojih prekršajâ i grijehâ, od kojih svi okreću glavu smatrajući ih prokletima i bezvrijednima. Tu je i mnoštvo teških bolesnika, sakatih i hromih, slabićâ duha i tijela koji žive prekapajući smetlišta tražeći u njima bačene riblje glave, trulo voće i pokoju prnju. Oni se svake subote stisnu u polumračni kut sinagoge tražeći utjehe makar u činjenici da se toga dana nalaze u istoj prostoriji s uglednim i bogatim svijetom, miljenicima Božjim, za razliku od njih koji su dobili po svojim zaslugama.

I gle, baš ove subote dođe Jedan koji se obraća upravo njima u zadnjim redovima i naviješta im još nečuvenu radosnu vijest po kojoj će bolesni ozdraviti, slijepi progledati, siromašni se obogatiti i to istinskim bogatstvom, grešnicima se sve oprostiti, nečisti se očistiti, gladni i žedni pravednosti nasititi, nesavršeni moći postati savršeni, životinjski život se moći preobraziti u svetost. Uvjet je povjerenje toj radosnoj vijesti i vjeri da je kraljevstvo blizu, ustvari ono je sada tu!

Kad Nazarenac završi svoj govor, oni otraga su jasno mogli vidjeti kako poglavari, gospoda, farizeji – ljudi koji su bili učeni i bogati – gnjevno vrte glavom, ustaju, iskrivljuju usta i namiguju jedan drugom, prezirno i sablažnjeno, uz zloguko mrmljanje i škrgut zubâ. Zatim žurno napustiše sinagogu i ne obazrevši se. Ali ostadoše težaci, siromasi, pastiri i ribari te rulja prezrenih i bolesnih bijednikâ. Nisu mogli skinuti očiju s njega. Željeli su ga još slušati. Riječi ovoga mladića ubrzaše kucanje njihovih usahlih i bolnih srdaca. Jamačno ne razumješe mnogo od onoga što su čuli, ali te su riječi bile komadić neba, slobode, kapljice rose za njihove usahle usne. Nitko ga nikad neće zavoljeti kao što ga oni zavolješe toga sunčanog subotnjeg dana kad im je vraćena nada, kad uspraviše koljena klecava.

Kad je mladi rabi izašao iz sinagoge, svi su ga vani čekali da ga vide još jednom. Hodali su za njim, dodirivali ga kako bi se uvjerili da je stvaran. A kad bi On svratio u kuću kojeg poznanika, oni bi ga satima strpljivo čekali. Potom bi u tišini hodali iza njega prateći ga na šetnji uz jezero. Tako hodajući, počeli su primjećivati ljepotu njihova mora, palmi i ptica. Oni su ga pitali o svemu a on im je odgovarao takvim riječima koje nikad više neće zaboraviti. On je bio njihov. Njihova utjeha, njihova nada, njihovo jedino blago!