fbpx

book hr banner 130x1000px

Tko ima uši...

„Svako vrijeme nosi svoje breme“ kaže narodna, no – vjerujemo da ćete se složiti – ovo kao da je surovije. Osobito za naše mlade jer danas, u moru svega što im se nudi, mogu vrlo lako zalutati. Potrebno je stoga, kako u svome članku poziva p. Marko: „oduprijeti se svijetu“, i biti svijetli primjer mnogim mladima koji srljaju u Neprijateljeve zamke

Nostalgija

Ufat'la me neku večer nostalgija za Bosnom, pa sam pogledao filmić snimljen jednog krasnog, nezaboravnog ljeta, u Sarajevu. Suze su mi tekle dok sam slušao rahat Mustafu kako svira „Čudna jada od Mostara grada“, i prisjećao se kako sam vrtio trbuščićem, igrajući kolo. Moja jaranica, nehruma merhametli Sabaheta skuvala kahvu, došle komšije, mi svi bosi, djeca vrište a ja uživam u svojoj pjesmi „Volim majko siroticu“ i bacam čašu, al' plastičnu, jer ipak sam ja polu-purger. Odmah se sjetim pokojnih babe i djeda, djetinjstva u njihovoj bašči, dječje zaigranosti, nevinosti, jednostavnosti, radosti. Mislima odlutah pod stari orah i dud, vidim bakine kokoši, vrelo i staru kuću gdje se rodilo osmero djece. Uz ritam sevdaha sjetim se kako je nekad bilo lijepo, neopterećeno. Miješaju se suze i osmijeh.

U avliji mojih sarajevskih drugara, sve se vraća, s pjesmom i kolom kao da lebdim u nekom drugom vremenu, ljubeći ispucane, naborane bakine obraze, i prisjećajući se čakije koju mi djed dade držeći me u krilu. Nemereš to bolan objasnit onima koji nemaju veze s Bosnom. Jednostavno se ne može.

Kad je Mustafa opalio svirati, u naš je zrak nešto ušlo. Nešto se vratilo. Nestalo je svega ostaloga svijeta i za nekoliko je sati ondje, u tih desetak metara dvorišta, nagrnulo sjećanje, miris svježe ispečene prove, slika niske sinije i zvuk babinog mljevenja kave u starom ručnom mlinu. Duša se raspada, topi, cvili, boli, uzdiše. Taj sevdah udara u najdublju dubinu i neki čudan, neobjašnjiv osjećaj sjete, ali i veselja prožima čovjeka, skroz-naskroz.

Gube se granice; kraj mene sjedi pravoslavac, svira musliman, ja katolički efendija. Nema više rata, nema ničega, samo ljepota druženja i sjedenja, vremena posvećenog zajedništvu i blaženog, istinskog i ne-grešnog uživanja.

Dođe mi na pamet Kana Galilejska: ma Isus se sigurno ondje veselio, plesao, pjevao s radosnim svatima i gostima! Kako je neopisivo lijepa ta neopisiva i lijepa zabava.

Gledam svoje Bosanđerose, okružili me ko kvočka piliće. Ježi mi se koža, dok promatram kako nježno, dušom, pjevaju i gledaju negdje daleko, iza sunca, iza mjeseca, iza zvijezda („Zvijezda tjera mjeseca“), iza jučer i danas.

Sabaheta mi reče, kako je u BiH rat bio posebno strašan, jer ti ljudi nisu mogli shvatit i prihvatit svu tu bezrazložnu krv, mučenja i rušenja. Njihova je duša tankoćutna, bezazlena, blaga; zato su toliko patili, užasnuti naglim zlom i tragedijom. Naravno, govorimo o običnim, malenim, skromnim ljudima koji su uvijek najveće žrtve svih strahota o kojima odlučuju i koje provode „veliki“.

Grijeh

No dobro. Film je završio. Meho Puzić je svoje odharmonisao, mi obrisasmo suze i krenusmo dalje, u stvarnost. Razmišljam o tome, kako nas odrastanje mijenja. Poznajemo ljude, zavolimo ih, radujemo se njihovoj prisutnosti, odmaknemo se neko vrijeme, odjednom sve je drugačije. Dogodilo mi se to više puta i shvatio sam, da GRIJEH mijenja čovjeka, radikalno. Kad si u grijehu, nestaju vrijednosti, blijedi prijateljstvo, uzmiče ljubav. Grijeh postaruje, zahlađuje. Postaješ stariji, umorniji, ne primjećuješ više ljepotu prijateljstva, solidarnosti, služenja, zajedništva.

Savršeno shvaćam ono što sv. Pavao kaže, da je grijeh zapravo smrt. Ubija osjećaje, pozitivnost i vezu koju imaš s bližnjima. Grijeh je zapravo uzrok nasilja, abortusa, rastava, alkoholizma, kocke, droge… Ne samo da je sve nabrojano (i mnogo više) samo po sebi grijeh, nego baš grijeh dovodi do tih grijeha, kužite?

Nedavno mi se tako, povjerila djevojka, koja je u svojoj šesnaestoj godini „izgubila nevinost“ i to s dečkom kojega zapravo ne voli; slučajna veza, nakon subotnjeg partyja. Vjerujte mi, plakao sam s njom, k'o mala beba. Jer dirnula me njezina iskrena zbunjenost. Više neće biti ista osoba. Nešto se u njoj prelomilo, nešto strano, drugačije, previše zrelo za njezinu dob, ušlo je naprasito u njezino biće, i ona je preusmjerena u ulicu u kojoj se izgubila. Prevarena svijetom, dopustila je oskvrnuće svoga bića. Ušla je u pravi, bolni savez s nekim koga je poznavala tek nekoliko dana. Nasjela je na sve ovo smeće koje se danas nudi mladima, zatrovala je svoju nutrinu, predajući svoje tijelo i dostojanstvo nekome koga u biti ne poznaje.

Zamke za mlade

Poslušao sam pjesme jedne naše hip-hop grupe koju naši mladi jako slušaju. Nije važno kako se zove grupa, ali rimuje se s „Defekt“. Mislim si u sebi, jesu li oni svjesni, kao i toliki drugi, što čine našoj djeci? Ne samo njihove, već i masa ostalih pjesama otvoreno poziva na seks, na preljub, na varanje, na raskalašenost i nesputano ostvarivanje pohote. U tome nema ništa lijepoga, sve je sirovo i sve je samo tjelesno. Sve je samo „za jednu noć“ i nema posljedica. „Cijelo ljeto sanjat ću Zrće i kako svi se prče… Zbog kose plave zaboraviš kurave… Nema duvanja do jutra… Prije išao sam redovno na fukodrom… itd.“ Kad se više puta vrte iste riječi u glavi, lako je pasti u zamku. U kratko vrijeme ispjevane riječi mnogih naših vrlih, reklamiranih pjevača/izvođača/rasturača uđu u glavu i srce i sruše sve ono dobro što se godinama gradilo kroz ispravan roditeljski odgoj, vjeronauk, propovijedi, molitve.

Riječ ima, dakle, razornu moć. I u Bibliji čitamo kako riječ ima vlast života i vlast smrti. Kada se neprestano sluša, npr: „Opusti se, spusti se, dolje, stavi ruž na usnice, pusti te drolje… Riješimo to u krevetu… Ti, ja i Kama sutra… Došao sam na oprašivanje… Da napunim gumene vrećice, još sam mlad i sad ne želim imat dječice… Legni na plahticu, ajde sa mnom, nemoj mi glumit opaticu…“ onda ta riječ… postaje „tijelom“. Postaje način života, stvarnost.

Prisjećam se jedne majke u panici, jer je otkrila da joj dijete puši travu. Kad me pitala, kako je to moguće, rekoh joj neka priupita nebrojene pjevače koji pjevaju o „gandži“ i odgovorne na Televiziji, koji puštaju seriju „Trava“ i slično.

Mladi mogu dolaziti iz „uzorne i poštene obitelji“, a opet zaglaviti u prijevari svijeta, baš kroz slušanje i gledanje sličnih materijala. Vrlo je moguće da će dijete koje sluša rap upasti u nasilje; koje sluša heavy-metal u okultizam; koje sluša cajke u preljub i kocku; koje sluša reggae u drogu… Ne nužno, ali je vrlo moguće. Iza glazbe postoji nešto. Postoji netko. Taj netko ili neki mogu biti instrumenti u rukama Dobra, ali i u rukama Zloga. Riječi tih tvorevina pozivaju na konkretno djelovanje. Usijeku se u dušu i tijelo ih sluša. Mladi u svojim problemima lako uđu u svijet koji im je ispunio uši i srca.

Odrasla prije vremena

Nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv muzike, ne želim da svi slušaju „šargije i violinu“ i ne ganjam vještice na stog sijena. Samo komentiram izgubljene osjećaje i poremećen život šesnaestogodišnje Nikoline: nevinost se ne može vratiti, osim u susretu sa živim Isusom. Glave ispunjene hip-hop nagovorima na seks, dobila je seks, ali je ostala prazna i sama, ranjena i razočarana. Jer, seksualni je odnos itekako duhovna stvar. Vidim joj u očima promjenu; odrasla je prije vremena. Povjerovala je nagonu, trenutnoj strasti, sili pohote. Ušla je u odnos s dečkom koji je već više djevojaka „kresnuo“ i „povalio“, kako je slikovito opisano u pjesmama, a sad je ona jedna na popisu žrtava njegovih slatkorječivih obećanja. Hoće li ju još nekoliko puta iskoristiti i onda nestati? A ona će ostati sa svojim tmurnim osjećajima, dijeleći ih sa svijetom preko facebooka… Tko će ju utješiti? Tko će joj vratiti samopouzdanje? Tko će joj objasniti da se može vratiti i povratiti svoje dostojanstvo?

Dok sam slušao njezine jecaje, shvatih koliko je sotona lukav i prepreden. Da, on stoji iza tolikih slomljenih srdaca, prevarenih mladenačkih želja, odbačenih ideala, zablaćenih čistoća, pogaženih vrijednosti, danih obećanja, zavjetovanih ljubavi… Sve, samo da se osveti Isusu, koji toliko ljubi mlade.

Pitam djevojku, je li zatrudnjela. Nije. No u njoj se ipak začelo nešto loše, nešto što će joj postati teret i muka. Hoće li se predati još dvojici, petorici, desetorici, prije braka? Ako uopće bude braka? Zna li, da nosi sve njih u sebi? Hoće li upasti u ovisnost o seksu, koja kao i svaka druga ovisnost rađa neprestano nove borbe, nova hrvanja i prokletstva?

Tako mi je bilo žao ove mlade cure. Ne mogu opisati koliko sam bio potresen njezinom žalošću. A u nedjelju vidim, nema mladih… Kako ih dovesti k Isusu? Kako im objasniti da je jedino On moćan izliječiti rane, iscijeliti osjećaje, dignuti pale?

Više nego ikad, svijet je razradio i izgradio snažne mehanizme uvjeravanja, manipuliranja i laži. Pjesme, muzika, jedno je od oružja koje ima stvarnu moć zarobljavanja naše djece u procesu odrastanja.

Mladi, oduprite se!

Pozivam zato sve mlade, kojima je Bog udijelio talent i koji su u Crkvi, svjesno i dobrovoljno, da navale svim silama na posao. Nema više vremena; previše je vaših vršnjaka u mreži ispraznosti i poraženosti. Počnite stvarati; rap, heavy-metal, rock, pop… s kršćanskim poslanjem. Počnite pjevati i repati o Isusu. Vičite o svom najboljem Prijatelju, koji liječi rane i otvara vrata spasenja, koji je umro i uskrsnuo i ima moć sve obnoviti! Ne bojte se, iskoračite.

Hrabro, poduzmite nešto, jer žrtve demona danju i noću plaču, muče se i okrivljuju, u svom poniženju, u svojoj ranjenosti! Mladi kršćani, skladajte i pjevajte o svojoj nadi, utjesi, radosti!

Oduprite se svijetu; ne bojte se konkurencije, odvažite se iskoračiti, uhvatite se prenošenja evanđelja na način koji odgovara ovom vremenu!

Zaklinjem vas, pišite, pjevajte, pokažite mladima oko sebe istinski uzor i pravu sreću, raskrinkajte laži, udarite po zloduhu, hrabro poduzmite nešto!

Kako je neopisivo i predivno, kada živite svoju čistoću, kada se borite za nju, kada grlite križ Jaganjca i Kralja i imate smisao svog života, prepoznajući zamke zloga i odupirući se njima! Osnivajte bendove, idite među vršnjake. Izborite se, stvarajte nove ideje i izraze, tražite i naći ćete! Ne obeshrabrujte se! Kao svećenik, grlim vas sve koji ste u borbi za čistoću. Blagoslovljena je to borba! Ustrajte, iz dana u dan ste sve jači. Ako ste i pali, vratite se Gospodinu; On vas jedini može obnoviti.

Nemam riječi za žalost, koju je ova djevojka doživjela, a sve ju je hrabrilo da padne, da se preda, da sagriješi. No, nakon razgovora i ispovijedi, ona je nova osoba, slava Bogu. Isus u njoj čini nova djela, po njoj u njezinu društvu ostvaruje svoje Kraljevstvo.

Đavao će te prevariti, slagati, uništiti. Đavao te mrzi. Đavao te srozava na razinu životinje, tijela, impulsa, nagona, materije, robota. Ti si ljubljeno dijete Božje, odupri se! Slomi se u molitvi i čežnji pred Bogom živim, traži pomoć od Njega. Izbjegavaj mjesta na kojima se promiče grijeh. Isus te beskrajno voli.

Sjedeći mislima u sarajevskoj ulici, gdje mi srce ostade, razmišljam kako je život zapravo niz različitih trenutaka, i lijepih i ružnih, i dobrih i zlih. U trenutku padneš, u trenutku si radostan, u trenu si na dnu ili u visinama. Trenuci traju vječno, u vječnosti…

Želim i tebi i sebi, da naša vječnost bude Bog. Izaberi danas; On ili svijet. Ne gledaj na ljudske obzire, ne osuđuj druge. Tebi je upućen ovaj poziv, ne žalosti svoga Boga, koji te kroz kušnje, ali i pobjede vodi k sebi.

Kad si svezan/a grijehom, sve je izokrenuto i krivo. Kad si slobodan/a od grijeha, sve je jasno i ravno. Izaberi pravi put.